Kultura
522 prikaza

U Turskoj umjetnici mogu biti samo gubitnici

Orhan Pamuk
1/5
Armin Durgut / PIXSELL
Urednica u izdavačkoj kući Buybook prisjeća se druženja s nobelovcem Orhanom Pamukom u Sarajevu

Ne želim romantizirati svoj odnos prema Istanbulu, da kažem kako je prelijep grad. Jeste prelijep, ali to nije moj pristup. Želim pisati o predmetima, situacijama, ljudskim pričama, kulturi, krajolicima, zemlji... To su stvari koje me zanimaju. Kad počnem pisati, nikad sebi ne kažem pisat ću o lijepom Istanbulu.

Pišem o ljudskim bićima, o književnosti i da, volim svoj Istanbul, ali ne pravim turističku propagandu kroz svoje knjige, rekao je tijekom boravka u Sarajevu turski nobelovac i jedan od najznačajnijih pisaca današnjice Orhan Pamuk. Takav odnos prema rodnom gradu, kojemu je, poput Miljenka Jergovića, s kojim će se između ostalih naći na pozornici pulskog Sa(n)jam knjige, podigao literarni spomenik, jedini je ispravan kako bi djelo moglo funkcionirati kao vrhunsko književno, a ne kao skica s turističkih razglednica, kako biva kod nevještih ili barem onih kojima grad nije tolika opsesija. 

Knjige U Puli Kultura Pisac Dragan Velikić otvara 25. Sa(n)jam knjige u Istri

Iako bi se paralele između Sarajeva i Istanbula mogle povlačiti unedogled, možda je jedna od ključnih odnos njihovih stanovnika prema gradu u kojem su rođeni, mitologizacija mjesta odrastanja, neraskidivost veza, bilo da su iz grada zauvijek otišli ili ga nikad nisu napuštali, poput Pamuka, koji je svega tri godine živio u New Yorku, a cijelih pedeset u istom istanbulskom distriktu, uz činjenicu da i danas stanuje u kući u kojoj je odrastao.

Ili kako to kaže Pamuk: “Ima pisaca, poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisali uspješno mijenjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak i civilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snagu iz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu, krajolik i grad određivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, i sudbina grada i odlika čovjeka”.

Želio je život neovisnog umjetnika 

Iako cijeli život piše o Istanbulu, najintimnije stranice posvećene gradu bez sumnje su u jednom od njegovih kapitalnih djela, autobiografskoj knjizi “Istanbul, grad sjećanja”, u kojoj opisuje život do 23. godine i trenutka u kojem, umjesto arhitekture i slikarstva, bira pisanje, te okolnosti koje su dovele do ove odluke koja će mu ne samo odrediti život, nego i donijeti uspjeh najvišeg ranga, iako je odrastao u okruženju i u dubokoj majčinoj vjeri da umjetnici u Turskoj mogu biti samo gubitnici, dok bi se eventualno tek nekima moglo posrećiti u europskim gradovima, poput Pariza. Želio je život umjetnika, onaj koji podrazumijeva da nikome ne daje naređenja niti ih prima. Želio je biti neovisni umjetnik i u tome je uspio. 

Orhan Pamuk | Author: Armin Durgut / PIXSELL Armin Durgut / PIXSELL

Posljednje izdanje ove knjige podrazumijeva i dodatne fotografije (uz isti tekst) i naziv “Istanbul na fotografijama”, a inicijalno je nastalo kao autorovo nastojanje da razumije osjećaje koje u nama izazivaju dokumentarističke fotografije. Uvrštavajući ih, Pamuk je želio što više naglasiti i učiniti vidljivim osjećaj tuge koji je grad u njegovim stanovnicima izazivao u 20. stoljeću te je, po njemu, najuzvišeniji ideal koji knjiga može dosegnuti mogućnost da se pomoću običnih stvari ponovno otkrije život koji se nekad živio. Između ostalog, i zbog toga što ga doživljavaju istanbulskim piscem, odlučio je pisati o svim mijenama kroz koje prolazi ovaj grad, a mnogo ih je te je gotovo neprepoznatljiv iz doba Pamukova djetinjstva i onoga kakav je danas. 

Guzel Jahina Sa(n)jam knjige Kultura Nagrađivana tatarska spisateljica dolazi u Pulu

“Osobine gradova nisu vječne, osim geografskog položaja. Bosfor je stalno na istome mjestu, stare građevine su uvijek tu gdje jesu, ali mijenjaju se atmosfera i raspoloženje, mijenja se stanovništvo”, rekao je također tijekom boravka u Sarajevu. 
Sam Pamuk, kao i dobar dio njegove obitelji, bio je posvećen fotografiranju. To je nestalo onda kad se i završava priča u ovoj knjizi, kad su snovi o slikarstvu i svijetu vizualnog ustupili mjesto tekstu.

Osim obiteljskih i fotografija drugih autora, u knjizi se nalaze i fotografije čuvenog turskog fotografa Ara Gulera iz razdoblja Istanbula, koji Orhan Pamuk nije bilježio i za koje mu sam autor kaže da ih voli zato što ga podsjećaju na djetinjstvo, na što Pamuk odgovara da ih voli zato što su lijepe. 

“To nas uvijek navede na razgovor o povezanosti ljepote i uspomena. Nema nikakve sumnje u to da se poimanja ljepote i gradskog krajolika prepliću u našim sjećanjima. I ova knjiga plod je tog preplitanja”, piše Pamuk u Istanbulu. 
 

I nobelovci su nekad bili djeca 
Kroz intimnu geografiju grada Pamuk pripovijeda i o intimi vlastitog odrastanja te kompliciranih obiteljskih odnosa. Pišući o odrastanju u “polutami sumorne kuće-muzeja”, što je pridonijelo njegovoj sklonosti življenju između četiri zida, zahvaljujući čemu su mu se udaljene avenije i četvrti činile opasnim mjestima, Pamuk piše i o “nestancima” roditelja, očevim izbivanjima i paralelnom ljubavničkom životu, potom majčinim nestancima koji bi bili odgovor na nezadovoljstvo brakom.

Osjećaj koji su roditeljski nestanci izazivali ne opisuje kao osjećaj nesreće i nezadovoljstva, naprotiv, autor kaže kako su ga više spašavali od sivila života. 

Orhan Pamuk | Author: Armin Durgut / PIXSELL Armin Durgut / PIXSELL

“Zbog tih nestanaka, porodičnih katastrofa i svađa koje su se obraćale mračnoj strani moje duše, koje su me zabavljale i nagonile da još jače osjetim i vlastito postojanje i samoću koju sam htio zaboraviti, prolio sam vrlo malo suza”, zapisao je u Istanbulu. Tijekom boravka u Sarajevu govorio je i o nedavno organiziranom simpoziju psihoanalitičara u Turskoj na temu Pamukove književnosti, gdje su prepoznate tamne psihološke frojdovske sjene - nazočnost oca koja je slaba i nestaje te snažna nazočnost majke koja je kontrolirajuća i uznemirujuća. Ponešto od takvog odrastanja očigledno dobro dođe književnosti ako životu baš i ne. 

Martina Mlinarević Kultura "Živjeti u Hercegovini je ekstreman sport"

Pamuk u Istanbulu piše i o prvoj, nesretnoj ljubavi, koja u naknadno romantiziranim sjećanjima može biti dio veze između odluke da ne postane slikar nego pisac, odnosno da su osobna tuga zbog slomljenog srca i “zgasnuće užitka u slikanju, kojemu sam kanio posvetiti cijeli život, bili nevažni spram tuge grada”.

Orhan Pamuk | Author: Armin Durgut / PIXSELL Armin Durgut / PIXSELL
Gledajući Istanbul koji je, kako piše, bio itekako jadniji, tužniji i izmučeniji od njega nakon neostvarene ljubavi, možda je, misli autor, želio zaboraviti na vlastitu bol. I možda nas to vodi do odgovora zbog čega se trajno vezujemo za gradove s viškom povijesti, mjesta na kojima je svaka epoha ostavila dovoljno traga da nam se osobna nevolja učini manjom. Za razliku od vještački nastalih urbanih centara rasterećenih kolektivne povijesti i nesreća. 

Sjećanja na gostovanje Orhana Pamuka u bosanskohercegovačkom gradu s viškom povijesti krhka su kao i svaka koja se formiraju nakon realizacije velike želje. Biti dijelom organizacijskog tima podrazumijeva mnogo straha i nelagode te pregršt zadovoljstva kad sve prođe kako treba. A na kraju, kao i uvijek nakon susreta s velikim ljudima, ostane gorčina zbog spoznaje da bi oni što ih oponašaju željeli imati njihov status, ali ne i manire, te da najčešće s takvima dijelimo osobnu i profesionalnu svakidašnjicu. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.