Teško mi se, ovako na prvu, sjetiti kad je u razmaku od osam godina kod dva hrvatska izdavača, kao što je to slučaj s romanom “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” Olge Tokarczuk, objavljen jedan te isti roman, oba puta u prijevodu Mladena Martića. Naklada Ljevak je ovaj roman objavila još 2013. godine, da bi ove godine uslijedilo njegovo reizdanje, u Frakturi, kojoj je ovo četvrto objavljeno djelo ove spisateljice, uključujući i njena dva najpoznatija romana: “Knjige Jakubove” i “Bjegune”. Razlog je vjerojatno taj što je u vrijeme Ljevakova izdanja Olga Tokarczuk bila relativno nepoznato književno ime na ovim prostorima, dok danas govorimo o svjetski slavnoj spisateljici, dobitnici Nobelove nagrade za književnost. Zbog toga prvo izdanje ovoga romana nije dobilo ni približnu recepciju kakvu po svemu zaslužuje. Za pretpostaviti je da će ovo drugo, Frakturino izdanje romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”, sigurno dobaciti do velikog broja čitatelja. Prije Ljevakova izdanja ovoga romana, na hrvatski su prevedena tek tri djela Olge Tokarczuk: romani “Pravijek i ostala vremena” (Nakladni zavod Matice hrvatske, 2001.) i “Dom danji dom noćni” (Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003.) te zbirka priča “Ormar” (Naklada MD, 2003.). Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” objavljen je u Poljskoj 2009., dvije godine nakon “Bjeguna”, najnagrađivanijeg naslova ove autorice. Najprije nešto o naslovu samog romana: “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, rekla sam si Blakeovim riječima; je li to išlo tako?”, kaže na jednome mjestu glavna junakinja romana, ostarjela Janina Duszejko, bivša uspješna bacačica kladiva. Engleski pjesnik William Blake, slikar i grafičar iz druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća, vrlo je važan za ovaj roman. Svako od 17 poglavlja romana započinje Blakeovim stihovima, čije pjesme u romanu prevodi Janinin mladi prijatelj, 30-godišnji Dionizy, pri čemu mu i ona sama pomaže.
Jedan od rijetkih koji se odmah nakon objavljivanja ovog romana osvrnuo na njega bio je i Miljenko Jergović, koji je u svom tekstu šest godina ranije predvidio da će tad relativno nepoznata poljska spisateljica dobiti Nobelovu nagradu. U tom tekstu Jergović navodi kako je roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” u njemačkom izdanju dobio nekoliko pogubnih kritika. “Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije. Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje i širom Europe stvorila fanove - recimo, bio bih toliko blentav i lakomislen da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti...” Zbog čega se dogodilo nešto slično u Njemačkoj, meni je poprilično zagonetno, jer je meni ovaj asketski napisan roman najdraže djelo Olge Tokarczuk. Neću reći najbolje, jer su joj njene knjige složene strukture, poput “Bjeguna” i “Knjiga Jakubovih”, vjerojatno i donijele Nobela i status kakav danas ima. Radi li se tu o nerazumijevanju jednog svijeta, koji je nama ovdje mnogo bliži i shvatljiviji? Možda u Njemačkoj ne razumiju svijet u kojem “duge godine nesreće degradiraju Čovjeka više od neizlječive bolesti”? Glavna junakinja romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” je Janina Duszejko, koja je ujedno i pripovjedačica, umirovljena inženjerka mostogradnje, koja je svojevremeno gradila mostove po Libiji i Siriji. Janina je, također, astrologinja, vegetarijanka i zaštitnica životinja. Olga Tokarczuk kao da je u lik svoje glavne junakinje uključila i neke autobiografske elemente. Prije nekoliko godina, kad je gostovala na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, Olga Tokarczuk je u jednom intervjuu navela kako trideset godina živi kao vegetarijanka. “Doista me brinu klimatske promjene i ekološka situacija. Sanjala sam i nedavno neke prilično apokaliptične snove. Čak i putujući ovamo, u Zagreb, stalno sam uočavala znakove te nebrige za svijet oko nas i ono što ostavljamo generacijama koje dolaze - gdje god da smo stali, gledam ljude kako koriste hrpu plastike, pa vrećice, pobacane posvuda. Ljute me te plastične boce u kojima vam, recimo, donesu mineralnu vodu. Nije li to ludo, upotrijebiti jednom i baciti sav taj otpad?”, izjavila je u istom intervjuu. Dakle, između njenih stavova i stavova njene glavne junakinje nema nekih velikih razlika.
Međutim, njena Janina otišla je u krajnost. Ona je opsjednuta astrologijom, koju smatra znanošću, i “izračunavanjem Horoskopa”.
Olga Tokarczuk
Ima fiks ideju da preko položaja zvijezda može odrediti budućnost, kao i to da su datum rođenja i datum smrti u nekoj tijesnoj vezi, koju ona pokušava nazrijeti. “Zanimalo me može li se u Horoskopima ljudi vidjeti datum njihove smrti. Smrt u Horoskopu. Kako to izgleda. Kako se pokazuje. (...) Ako postoji red Rođenja, zašto ne bi postojao red Smrti?” Veći dio radnje romana odvija se na Visoravni, izletničkom naselju koje se nalazi na planinskom području, odmah uz poljsko-češku granice. Radi se o području gdje se preklapaju signali mobilne telefonije. Preko zime taj skrajnuti svijet opusti. U njemu ostanu živjeti samo tri osobe: uz Janinu, tu su još dva sredovječna muškarca, koja ona zove Mutavi i Veliko Stopalo. Janina usput pazi tijekom zime na kuće vlasnika koji na Visoravni borave samo tijekom ljetnih mjeseci. Njeni “sumještani” svoja stvarna imena počesto skrivaju, ili mrze, kao ona, jer su ih na neki način zauvijek ostavili u svijetu iz kojega su pobjegli na Visoravan, koja funkcionira poput neke zatvorene mikrosredine, sa svojim specifičnim pravilima, u koju došljaci sa strane unose samo pomutnju i nemir. Stoga Janina svima oko sebe daje imena: Mutavi, Bunarski, Veliko Stopalo, Predsjednik, Zapovjednik, Crni, Spisateljica... “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” dosljedno je i besprijekorno napisan u formi kriminalističkog romana, i to, uzimajući u obzir žanrovske okvire, na pomalo inovativan način. O čemu se točno radi, to čitatelji trebaju sami otkriti.
Međutim, roman ujedno funkcionira i kao svojevrsna bajkovita krimi parodija, Na Visoravni se događa niz tajanstvenih ubojstava, čije su žrtve pripadnici lokalne zajednice, pri čemu se Janina pokazuje kao vrlo vješt manipulator. Ona zasipa policiju prijavama protiv krivolovaca, i lovaca uopće, tvrdeći kako su tajanstvena ubojstva rezultat osvete životinja prema ljudima. “Ljudima treba govoriti što da misle. Nemam izlaza. Inače će to napraviti netko drugi”, kaže ona na jednome mjestu. Ili citirajuće Blakea: “Trebali biste znati da je sve što možemo zamisliti neka vrsta istine”. Ona u to uvjeri većinu svojih poznanika, da su za seriju tajanstvenih ubojstava u šumama Visoravni krive životinje. Ona tu svoju apsurdnu tezu i “dokazuje” pri kraju romana, poprilično uvjerljivo, rekao bih. Ono što ovaj roman izdvaja u odnosu na druga djela Olge Tokarczuk je lakoća kojom u njemu piše o velikim i važnim temama. Primjerice o starosti, o čemu piše uzgred: “Kad se dođe u neke godine, treba se pomiriti s time da će ljudi prema vama biti vječno nestrpljivi. Prije nisam nikad bila svjesna postojanja i značenja gesta poput brzog kimanja, bježanja pogledom, ponavljanja ‘da, da’, kao da si sat”. Starosti koja se samozavarava mitom o “boljoj prošlosti”: “Odrastala sam u lijepom razdoblju koje je, nažalost, već prošlo. Bilo je u njemu velike spremnosti na promjene i sposobnosti snivanja revolucionarnih vizija. Danas više nitko nema hrabrosti izmisliti nešto novo”. Dakle, jedna potpuno drugačija Olga Tokarczuk od one na koju je većina njenih čitatelja navikla. Drugačija, ali podjednako dobra i uvjerljiva kao u svojim najboljim romanima.
