Danas zaista vrijedi da zdrav bolesnom ne vjeruje, do granice da ga ismijava

Postoje te neke duge pjesme, toliko duge da u njih stane cijeli život i, premda duljini kao opreku postavlja tek jednu riječ, “smrt”, riječka pjesnikinja i prozaistkinja Željka Horvat Čeč (rođena u Čakovcu 1986. godine) u svojoj posljednjoj zbirci poezije “Strogo mirovanje”, koju je ove, i pretjerano mirne, 2021. objavio zagrebački V.B.Z., pokazuje kakvom sabitošću funkcioniraju poetske vinjetice i života i kako se puno i o svemu što smrti prethodi, i što se na nju ne da svesti, može reći tek riječju, izrazom, slikom ili njezinim komadićkom. Jer što bi inače od životnih svakodnevnosti bilo važno? Iako se to pitanje u zbirci izravno ne postavlja, čini se kako je odgovor ipak “balans”, dovođenje u ravnotežu. Naime, dok je pjesmama 2015. okupljenima pod naslovom “Moramo biti konkretni” aktivnošću jednakome mladenačkom buntu svoje čitatelje pozivala da se pokrenu, šest godina kasnije Željka Horvat Čeč predlaže im da uspore, zastanu i razmisle o onome što je u životu važno, kao i onome što ograničava, ali time (možda) i otvara priliku za rast. Zarobljenost se ocrtava izmjenom pojmova ljubavi, bolesti i otoka, no prostori osamljenosti, neizvjesnosti i čežnje u 48 se suptilnim jezikom oblikovanih pjesama pretvaraju u prostore prilika, a mjesta za jednog šire se kako bi otvorila prostor drugome, pa bio on i samo implicitan. S autoricom razgovaramo o ovoj zbirci dok se svijet oko nas mirovanju opire, dok nestaje dijalog, a prostori za drugoga postaju sve uži.