Danas zaista vrijedi da zdrav bolesnom ne vjeruje, do granice da ga ismijava

Postoje te neke duge pjesme, toliko duge da u njih stane cijeli život i, premda duljini kao opreku postavlja tek jednu riječ, “smrt”, riječka pjesnikinja i prozaistkinja Željka Horvat Čeč (rođena u Čakovcu 1986. godine) u svojoj posljednjoj zbirci poezije “Strogo mirovanje”, koju je ove, i pretjerano mirne, 2021. objavio zagrebački V.B.Z., pokazuje kakvom sabitošću funkcioniraju poetske vinjetice i života i kako se puno i o svemu što smrti prethodi, i što se na nju ne da svesti, može reći tek riječju, izrazom, slikom ili njezinim komadićkom. Jer što bi inače od životnih svakodnevnosti bilo važno? Iako se to pitanje u zbirci izravno ne postavlja, čini se kako je odgovor ipak “balans”, dovođenje u ravnotežu. Naime, dok je pjesmama 2015. okupljenima pod naslovom “Moramo biti konkretni” aktivnošću jednakome mladenačkom buntu svoje čitatelje pozivala da se pokrenu, šest godina kasnije Željka Horvat Čeč predlaže im da uspore, zastanu i razmisle o onome što je u životu važno, kao i onome što ograničava, ali time (možda) i otvara priliku za rast. Zarobljenost se ocrtava izmjenom pojmova ljubavi, bolesti i otoka, no prostori osamljenosti, neizvjesnosti i čežnje u 48 se suptilnim jezikom oblikovanih pjesama pretvaraju u prostore prilika, a mjesta za jednog šire se kako bi otvorila prostor drugome, pa bio on i samo implicitan. S autoricom razgovaramo o ovoj zbirci dok se svijet oko nas mirovanju opire, dok nestaje dijalog, a prostori za drugoga postaju sve uži.

BestBook: Koliki je put od poziva na djelovanje do ‘strogog mirovanja’? Naslovom prošle ste zbirke čitatelje upozorili da ‘moraju biti konkretni’, dok u ovoj u jednom trenutku zaključujete ‘ne moramo mi ništa!’. U kojem trenutku života se osvješćuje spoznaja o moranju kao vrlo neobaveznoj aktivnosti i neobavezujućem pojmu?

Veliki je bio korak od ‘konkretnog’ do ‘ne moramo mi ništa’. Imam osjećaj da me pokreće neki željezni kotačić i tjera me da stalno nešto moram, vjerojatno je to isti onaj kotačić koji me održava i na životu, to neodustajanje i borba, no isto tako mislim da to možda nije do50 51 bro, pa je taj neki put promišljanja doveo do toga da kažem sama sebi ništa ja ne moram, samo preživjeti. Možda ponekad u svom tom ‘moranju’ zaboravimo uživati u trenutku, u osjećaju da smo živi, da čujemo, da vidimo more, stabla, sunce, u osmijehu, dječjem skakanju po lokvama, i svašta se još tu može nabrojiti. Taj neki niz promišljanja je vjerojatno uzrokovan i strahom od pogoršanja bolesti, lošeg stanja i hospitalizacija te moguće smrti. A onda opet, ne možemo živjeti potpuno izolirani od svijeta oko nas, nepravdi i reakcije na isto, pa moramo reagirati, napraviti nešto dobro. I tako se sama sa sobom vrtim u krug tražeći balans.

BestBook: Tko se u ovom trenutku nalazi na ‘strogom mirovanju’? U zbirci je to, jasno, lirski subjekt, ali miruje li gledano šire kontekstualno, miruje li u ovom trenutku društvo ili pojedinac?

Kako je ova zbirka dosta temeljena na osobnom iskustvu bolesti i mirovanja, zapravo je pisano iz te pozicije. Moja osobna prva izolacija, i strogo mirovanje, a njih je bilo još podosta, u životu je bila negdje u petom razredu osnovne škole, trajala je mjesec dana jer zbog mog lošeg stanja nitko nije smio do mene. Bila sam u bolnici bez kontakta s obitelji, pisala sam im samo pisma u trenutku kad sam bila malo bolje, tad nije bilo mobitela, a kamoli video poziva, i vidjeli bi me samo kroz prozor jer je soba imala dva staklena zida. Iz tog i sličnih kasnijih iskustava zapravo dolazimo do stvorenog lirskog subjekta u knjizi. Sad je to grozno stanje izoliranosti, nažalost, sve više prošireno jer se trenutačno nalazimo u stanju pandemije. No samim time mi se čini da ova zbirka može postati i bliža većem broju ljudi s obzirom na to da je i pojedinac i društvo kao takvo stavljeno na pauzu kad govorimo o kretanju i sve veći broj ljudi je iskusio izolaciju, bolest, vezanost za krevet...

Vjeran Žganec Rogulja/ PIXSELL

BestBook: Je li ovo, naposljetku, vrijeme za djelovanje? Bili ste vrlo aktivni na prosvjedima 2015., čak ste i svoju zbirku na neki način okljaštrili kao čin prosvjeda. A kako je danas? Iako nije pisana s tom namjerom, je li pisanje o bolesti 2021. također oblik angažmana?

Mislim da je uvijek vrijeme za djelovanje ako govorimo o društvenom angažmanu jer ima još dosta ‘posla’, da tako kažem, pogotovo na polju prava žena i manjina, bilo da se radi o manjini na temelju seksualne orijentacije ili boje kože. A danas kad desnica sve više jača i u Europi i Americi, borba za prava potlačenih skupina je važna. Mislim da možemo govoriti o angažmanu vezano za knjigu ‘Strogo mirovanje’ u smislu da pokušava približiti bolest jer, kako kaže izreka, sit gladnom ne vjeruje, tako mislim da to možemo pretočiti i u zdrav bolesnom ne vjeruje. To možemo vidjeti i trenutačno u kontekstu društva i podijeljenosti vezano za koronu gdje zaista vrijedi da zdrav bolesnom ne vjeruje, čak do granice da ga ismijava. Tako sad ispada da se objava zbirke poezije o bolesti u 2021. može gledati i kroz prizmu nekog društvenog angažmana, iako se to slučajno zapravo tako posložilo. Uostalom, ova knjiga, osim o bolesti, govori i jako puno i o ljubavi, iako primjećujem da se većina čitatelja fokusira upravo na dio o bolesti, a možda je tome i tako jer zadnje dvije godine pričamo o bolesti i pandemiji.

BestBook: A postoji li uopće književnost bez angažmana? U Rijeci već godinama organizirate i vodite tribinu ‘Pisac i građanin’. Ima li jednog bez drugog, može li pisac biti piscem ako ne osluškuje bilo mjesta na kojem boravi, ne sudjeluje u izgradnji njegove cjelovitosti?

Razdvojila bih društveni angažman autora od pisanja, mislim da nije nužno da autor bude i društveno aktivan, ali mene toliko pogađa stanje u svijetu da me nešto tjera da se pokrenem, iako bih najradije vrištala i plakala neki put, pogotovo nakon čitanja nekih vijesti. Što se tiče pisanja, često se izdvaja tzv. angažirana proza ili poezija, kad se govori o naglašenoj funkciji angažiranosti u tekstu, no mislim da je svako pisanje angažiranost autora na neki način jer već odabirom teme i gradnjom likova činimo neke odabire iza kojih uvijek stoji neka odluka temeljena na našim mislima na koje je neminovno utjecala naša okolina. A i dalje nismo došli do pozicije da možemo pisati o nečemu što je onkraj naše svijesti.

BestBook: Govoreći o aktivnoj ulozi pisca, može li književnost još biti bazom promjene, makar i na mikrorazini? Pitanje bi, upućeno nekom drugom autoru ili autorici, možda bilo pretenciozno, no s obzirom na vaše iskustvo s knjigom ‘4 brave’, osjećate li da ste pridonijeli upozoravanju na problem, ako već ne i njegovu rješavanju?

Književnost sigurno utječe na ljude koji čitaju, a sad do koje mjere i može li biti pokretač promjene..., pa sigurno može jer inače se ne bi knjige palile i zabranjivale. Riječima se prenose ideje tako da knjiga svakako ima tu moć, trenutačno je samo pitanje koliko ta vrsta teksta može utjecati na ljude na globalnoj razini u ovo digitalno doba kad je tekst na koji su ljudi sve više navikli kratak tekst, senzacionalne vijesti, pa na kraju i video vijesti te brzo ‘skrolanje’ na mobitelu. Na nekoj mikro razini sigurno ima utjecaja, mene je iskustvo naučilo da ima, iako sam bila veliki skeptik. Ljudi čitaju, obrate vam se i komentiraju. Što se tiče konkretno knjige ‘4 brave’, javili su se konkretno ljudi i podijelili neka slična iskustva za koja su mislili da ih nemaju s kim podijeliti, tako da možemo govoriti o utjecaju knjige na mikro razini, sigurno.

Dalibor Urukalović/PIXSELL

BestBook: Osim već spomenutog otoka, bolesti i ljubavi, čini mi se da je i nemoć, kao i iz nje izviruća frustracija, bitan element vaše nove zbirke. Pretvara li nas ona, kao i vašu veliku pticu koja ne može letjeti, u predatore?

Nemoć je usko povezana s bolešću i možemo reći da izvire iz bolesti iz jednostavnog razloga što nemamo utjecaja na naše zdravlje, osim slušati struku, odnosno doktore i nadati se oporavku. Nemoć je također vezana i za ljubav bilo da se radi o nesretnoj ljubavi ili sretnoj. Ali ista ta nemoć može potaknuti dvojne reakcije, od depresije s jedne strane do borbe s druge strane, pa tu možemo govoriti o tom predatorskom momentu života. Ljubav nekako funkcionira na isti način kao bolesti pa meni izgleda da je ljubav kao i bolest, nešto nepredvidivo što nas zarobi i onda nas tjera da pomičemo granice i stvaramo i nemoguće ako treba.

BestBook: Bolest, kažete, žličicom jede život, ali vaš lirski subjekt sumnja u smrt jer je toliko puta dolazila, nikad se zapravo ne pojavivši. Je li onda bolest, a ne smrt koja nas sve neminovno očekuje, najkonačniji i najgori čovjekov usud? Naposljetku, i u pjesmama postoji bojazan da će ‘ostati samo bolest, samo dijagnoze...’

Smrt je konačni kraj pa je sama po sebi zbog toga nešto najgore što nam se može dogoditi, da nas ne bude. Kod bolesti, ma koliko iscrpljujuća bila, uvijek postoji nada da će nam jednom biti bolje i da ćemo ozdraviti. Ova bojazan da će ostati samo dijagnoze je nekako više posveta tome da nam bolest može toliko označiti život da ispada da je to sve što će se pamtiti o nama, iako naravno sigurna sam, da to nikad nije tako. Postoji ipak jedan moment kad vam se može činiti da je smrt bolja opcija, a to je stanje iznimne boli koja ne popušta, tad sve, pa i smrt, djeluje kao dobra opcija, samo da prestane bol i nastane tišina. Iako i u najtežim trenucima mislim da je ljepše sanjati da ćete zaspati, ali se jednom i opet probuditi, ali bez boli. Ne kažu bez veze da nada umire posljednja, koliko god to bio kliše.

Dalibor Urukalović/PIXSELL

BestBook: Je li doista tanka granica ‘između mrtve žene i žene koja se ubila’? Pjesmom ‘Zaboravljena žena’ tematizirate neslobodu odlučivanja o vlastitom životu, ženu koja bi možda i otišla nekud, ali mnogo je ograničavajućih faktora. No bi li promjena okoline išta promijenila ili je to samo posljednji krik gadnog samozavaravanja?

Super mi je što ste izvukli baš ovu pjesmu jer ona je na neki način, uz još neke pjesme, kao što je pjesma ‘Prostor za vikanje’, poveznica s tim konkretnim i potrebom za kretanjem, za promjenom, iako je napisana tako da lirski subjekt ne gaji baš neku nadu da se nešto zaista i može promijeniti. No već postavljanje pitanja je prvi korak ka promjeni. Što se tiče promjene okoline, sigurna sam da ona može biti dobra za ženu ako je ta promjena odvede u okolinu koja je manje patrijarhalna i toksična za ženu, ako govorimo na primjer o ženama žrtvama nasilja, tad konkretno postoje zajednice i udruge koje pružaju upravo tu pomoć. Ipak, da bismo napravili pravi korak za poboljšanje života žena on se mora dogoditi u borbi za prava žena na svim poljima, najvažnije u glavi žene i u njezina četiri zida. Nije borba za prava žena samo vikanje na ulici i spašavanje žena od nasilnika, ako onda te iste žene koje se bore dođu doma, brinu za djecu, kuhaju, peglaju i obavljaju većinu kućanskih poslova te se mire s činjenicom da je moglo biti gore dok polako umiru iznutra. Žene moraju stvoriti svoj ‘prostor za vikanje’ na svakom koraku.

BestBook: Naposljetku, kakav je danas položaj i uloga poezije? Zanimljivu sliku stvarate o pjesniku koji je govorio dovoljno glasno da ga svi razumiju, a biva uklonjen s bolničkih hodnika jer, valjda, stvara nered. Događa li se to, stvarno i metaforičko, uklanjanje i danas?

To se sigurno dogodilo na neki način sve više uklanjanjem rubrika kulture u medijima i dnevnim novinama, kultura i knjige su svedene na minimum u medijima. Ipak, nasreću, postoje društvene mreže gdje je poezija zbog kraće forme zaživjela neki svoj novi život. Možda je to metaforičko uklanjanje često uzrokovano pričom o hermetičnosti poezije i pristupu poeziji u školi. Optimistično mislim da će poezija uvijek na kraju naći put do čitatelja, možda ne u velikoj mjeri, ali hoće.