"Pa baš postoji jedna scena takvog, za problem ili ideju kritičkog mišljenja, ilustrativnog tipa. Hitler gleda vijesti na TV-u i komentira s televiziijskim redateljem. Dok spiker govori vijesti, paralelno na trakicama na dnu ekrana idu dodatne vijesti, na što smo mi suvremenici navikli. Ne i naš Hitler koji komentira stvar tako da 'netko tko želi istodobno pratiti spikera i dodatne vijesti, dobio bi moždani udar! To je kao da vijesti dolaze iz centrale neke ludnice!'. Tako rezonira 'daleki rođak' Hitler, a zapravo ima logične i razumne uvide", pripovijeda Čuček čime smo, zahvaljujemo na pozornosti, iscrpili temu perfomativne satirične (anti)hitlerovštine.
Jer Dražen Čuček radi na više adresa. Posljednja koja se pamti je nova predstava Male scene Teatra Exit, gdje s Bojanom Gregorić Vejzović igra komad "Dvoje" Jima Cartwrighta, u režiji Matka Raguža. Riječ je najprije o odličnom tekstu. Komornoj igri. Što mu je bilo inspirativno?
"Uopće mi nije bilo jednostavno prihvatiti suradnju s Matkom Ragužem: ne, naravno, radi njega, nego zbog zahtjevnosti Cartwrightova predloška iz 1989.godine. Cartwright je sjajan dramatičar koji voli glumce i teatar. Situacija je pub, u kojemu srećemo sedam različitih karaktera. Kad sam dobio Matkovu ponudu, rekao sam da ću mu se javiti čim pročitam tekst - što sam i učinio. Ali mi je trebalo dva tjedna da pristanem, jer meni sedam karaktera na sceni znači sedam različitih predstava. Bilo me je strah ući u komornu igru jedan-na-jedan. S druge strane, bio je to izazov koji traži zreloga glumca i iskusnu, zrelu glumicu. Nakon dva tjedna razmišljanja ipak sam rekao okej, shvaćajući da svi likovi izviru iz istoga debla, dio su iste, šarolike lepeze", tumači naš sugovornik.
A kad onda čovjek osjeti da je zreo glumac? Kako dođe do te spoznaje, bez dvojbi?
"Stvar je iskustva. Redatelji od vas traže svašta, žele izvući ono što njima treba: ponekad je to jednostavno dati, ponekad jako teško. Ali kad prođete procese rada, godine, iščekivanja, uzbuđenja koja su često izvan vaših mogućnosti: dolazi do trenutka kad sve postaje dio vašeg kontrolnog sistema. Tad shvatiš: 'Aha, sad reagiram točno ovako i ovako'. A to je čista zrelost, ništa više", govori Čuček, na što nastavljamo liniju ramišljanja o problemu takozvanoga glumačkog integriteta: na koji ga način glumac gradi? Treba pažljivo birati komade? Jer netko ima, a netko nema priliku birai uloge. Je li on imao takvu priliku?
"Ne, nisam. U Komediju sam došao odmah nakon Akademije kao stipendist, a vrlo brzo sam ondje i zaposlen. Komedija je moja baza. Dobivao sam uloge koje su mi davali, nikad nisam postavljao pitanja. Tako da sam, zapravo, zanat ispekao na idiotima! Na ulogama idiota i maloumnih ljudi (smijeh). Pa kad sedmi put dobijete jednaki psihoprofil lika, logično se pitate mogu li ja išta drugo? Ali i taj sedmi put iznenadite samoga sebe pa si kažete: 'Ok, ajmo se sad maknuti od toga, tražiti nešto drugačije'. Velika je sreća bila što je Vitomira Lončar prepoznala 'ono nešto' čega ja nisam bio svjestan, pa me zvala da dođem igrati Stoppardovu dramu 'Prava stvar' s Jelenom Veljačom. Ali kad razmislim, do ovoga ljeta za sebe ne bih nikad rekao da sam taleniran", govori Dražen Čuček. Stvarno?
"Ne, nikad to ranije ne bih rekao. Pišući nedavno kratku biografiju kao prijavu za mjesto predavača na Muzičkoj akademiji, gdje su tražili nekoga za 'uvod u opernu glumu', doživio sam sve svoje predstave u koncentratu uzbuđenja, emotivnih trenutaka koji ti daju shvatiti da, zapravo, obožavaš svoj posao. Ne znači mnogo kad ti drugi govore o tvojem talentu. To moraš sam shvatiti. Meni se to, eto, dogodilo nedavno, ali bez ikakvog umišljaja da je to sad 'konačno'. Dapače...", razmišlja Čuček.
Nastavak na sljedećoj stranici...
