Južnokorejskoj spisateljici You-jeong Jeong bila je već 41 godina kad je objavljen rukopis njezina prvog romana, nakon što joj je u šest godina 11 izdavača zatvorilo vrata, a ideju da postane spisateljicom od najranije joj je dobi opstruirala majka u čijem je sjećanju još živa bila bolna uspomena na ujaka dramatičara kojega je smrt spasila od najcrnjeg siromaštva. Zato je Jeong, kao dobra kći, završila srednju školu za medicinske sestre i dugo radila u psihijatrijskim ustanovama za mlade, a razlaganje mentalnih bolesti i iščašenih stanja postat će središnjim temama njezina opusa. Tako prvi roman, u slobodnom prijevodu "Pucaj mi u srce", prati skupinu mladih u pokušaju bijega iz psihijatrijske ustanove, drugi "Sedam godina tame" problematizira naslijeđenu krivnju portretirajući sina čiji je otac osuđeni ubojica, dok u posljednjem romanu, čiji je naziv "Porijeklo vrsta" zbog približavanja zapadnjačkom tržištu promijenjen u "Dobri sin", dva gornja temata spaja i plete duboko uznemirujuću priču o neosviještenoj bolesti, ubojstvu i krivnji.
U njezinu titularnom protagonistu, izrazito inteligentnom 25-godišnjem studentu prava Yu-jinu, malo je toga dobro. Ili je, barem, čitateljsko suosjećanje uvelike otežano kad se narator probudi uz snažan metalan miris, prekriven krvlju i bez mogućnosti da zadre u svoja sjećanja na prethodnu večer. Nakon telefonskog poziva kojim godinu stariji, posvojeni mu brat, izražava strepnju jer ne može doći do majke, u čijem prostranom stanu Yu-jin živi, svima je, osim glavnom junaku, jasno što se dogodilo. Ili su barem svjesni konačnog ishoda. "Zašto?" ostaje pitanje bez odgovora, a Jinova sumanuta ideja o provalniku uvjerljiva je koliko i šarlatanski mu, od majčine sestre pedijatrice, dijagnosticirana epilepsija, eufemizam pravoga stanja.
Iako se čita kao napeti triler, "Dobri sin" to, u svojoj suštini, nije. Jer utrka nije izvanjska, protagonist se ne brine hoće li biti uhvaćen (ili mu to, barem, nije primarna briga), nego rovari po svojoj svijesti i prošlosti pokušavajući shvatiti zašto je britvom pokojnog oca majčin grkljan pretvorio u zjapeću rupu, zašto osjeća toliko gnušanje na sam spomen mlađe majčine sestre i zašto mu se u preponama stvori gotovo bolno uzbuđenje svaki put kad na ulici susretne zgodnu djevojku, nevoljnu sudionicu njegove "igre" po mračnim uličicama, u kojoj je on (bezopasan?) lovac, a ona najslađa poslastica. "Dobri sin" je, dakle, napeta i izuzetna psihološka studija potonuća u stanje psihološkog bezdana, kao u mračnoj spirali kakvog Hitchcockova filma, i u romanu You-jeong Jeong brz postaje jasno da nije natprirodno ili djelovanje kakve teško objašnjive sile krivo za izvor zle krvožednosti u mladiću. Neprimjereno bi, pak, bilo reći da je za to kriv on sam. Prije, a takva je poruka odlika svakog dobrog psihološkog romana, krivnja leži u strahu od stigme. Kako bi olakšala život i sebi i njemu, nedavno obudovjela majka, Yu-jina je u dječačkoj dobi odlučila donekle sakriti od svijeta umjesto da ga svijetu, koliko može, prilagodi. Uostalom, majka epileptičara izaziva sažaljenje, majka psihopata osudu. Dobronamjerna je, dakle, bila majčina odluka, a svima je poznato kuda dobre namjere vode.
You-jeong Jeong
U škrinju na krovnoj terasi, na najnižu razinu sanduka s cvijećem, sve do istrunuća. You-jeong Jeong taj put, u svega nekoliko dana Yu-jinove odraslosti, vrlo dobro i brutalno prikazuje, uz hektolitre krvi da posluže valjda kao pojačivač emocije, a zapravo kao distrakcija od one prave jeze. U tom je smislu "Dobri sin" i jezovitiji od djela Stephena Kinga, s kojim ga strani kritičari tako rado uspoređuju. Jer ovdje izvanjskog nema, zlo je ovdje skriveno u čovjeku i navodi ga da u djelo provede prvi zakon svojem izvorniku eponimnog Darwinova djela, "Porijekla vrsta", prilagodi se ili umri. A tko bi, zbog većeg dobra, odabrao potonje?
