S predstavom "Ma-ma", koja između ostalog govori i o hororima s ginekoloških odjela u koje se izrode inače sasvim normalne trudnoće, Katarina Pejović bila je usred rada kad je saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić javno progovorila o traumatičnoj kiretaži.
Slijedila je akcija žena koje su odlučile odbiti trpjeti bezrazložne patnje - "Prekinimo šutnju". I baš kad je reagirao resorni ured čak pri UN-u, u travnju ove godine, u Gradskom kazalištu mladih u Splitu premijerno je prikazana "Ma-ma", predstava u kojoj se, na primjer, našao i "porođajni rap" glumice Nade Kovačević, nastao zaista tijekom porođaja kako bi si olakšala muke.
Sad Katarina Pejović i Dario Harjaček dovršavaju predstavu o obrazovnom sustavu u Hrvatskoj "Mi i oni", toliko su u niskom startu da je premijera na rasporedu ZKM-a u petak 26. studenog, a Vlada Republike Hrvatske, koliko god ga je isprva ignorirala, sad se već ozbiljno zabrinula zbog štrajka nastavnika koji traje li ga traje...
Ispada da Katarina Pejović ima bogomdani talent prepoznati aktualnu temu. Drugo objašnjenje je da su ona i Harjaček dio velike urotničke skupine koja manipulira domaćom politikom kako bi im osigurala totalnu političku aktualnost predstava. To smo im i rekli.
"Inače to ne bih smjela reći", pokajnički je spustila pogled Katarina, "ali, eto, doma imam tu svoju kristalnu kuglu s kojom se redovito konzultiram..."
Zatekli smo ih u velikoj dvorani. Sandra ih je fotografirala između kulisa i rekvizita razreda sa 16 učeničkih mjesta. A ispred klupa na ploči bili su tragovi igranja popularnih "vješala". U kojem smjeru ide ta scena, bilo nam je jasno kad smo vidjeli da je traženi pojam partije vješala bila riječ "poltergeist". Predstavu "Mi i oni" nekoliko tjedana ranije za Express je usput spomenula Mia Melcher, koja u predstavi nastupa kao izmučena razrednica...
Sa štrajka s djecom na predstavu!
"Dario i ja smo već nakon ‘Dice’, predstave koju smo zajedno radili u Splitu u GKM-u, a sad i nakon premijere ‘Ma-me’ u Splitu, sjeli i rekli: ‘Znaš šta? Moramo raditi predstavu o školi, o tome što se događa s učenicima i profesorima u školskom sustavu’. Oboje smo roditelji i s djecom aktivno prolazimo kroz burnu stvarnost škole danas."
U Hrvatskoj.
"U Hrvatskoj. Ali nažalost, mogu reći da je u cijeloj regiji stanje akutno kronično, ili akutno kronično, ne znam kako to drukčije nazvati. To što se djeci radi u obrazovnom sustavu dovedeno je do apsurda. Pa i u svijetu se sve više govori da su školski sustavi zastarjeli, da ih treba radikalno mijenjati. Jedino su u Skandinaviji napravili nešto što nama izgleda kao čista fantazija, a kod njih je praksa već više desetljeća. Školstvo je jedno od najeminentnijih političkih pitanja i zato se, rekla bih, s njime događa to što se događa", kazala je Katarina.
A to je egzistencijalna pobune nastavnika i ostalih u školstvu. Nastavnike su, dodala je, predugo ignorirali i vlast i društvo. A odatle štrajk baš kad i užareno aktualna predstava, primijetili smo.
"Sa štrajka dođite s djecom na predstavu!", smijala se dramaturginja.
Nije pritom štrajk sam po sebi raskrinkao što se događa u Hrvatskoj danas, nego spoznaja da su nastavnike ignorirali zato što "školstvo nije profitabilno".
Tijekom štrajka, rekli smo, neke nacionalne televizije pozivale su i takve goste komentatore, koji su na kraju izlaganja zaključivali da je rješenje za sve u privatizaciji školstva. Harjaček u tome vidi odranije postojeće trendove.
"Polako se ide prema tome da za dobro školstvo i za dobro zdravstvo svatko od nas za sebe treba izdvojiti neki novac. Kao da nije riječ o kategorijama društvenog imperativa oko kojega bi morao postojati konsenzus, da je zbog toga važno da školstvo bude besplatno. Prije osam godina imali smo inicijativu s Filozofskog fakulteta kojom se tražilo besplatno studiranje. Mislim da je to bila jedna od važnijih civilizacijskih borbi kod nas posljednjih godina. Nažalost, studenti se nisu uspjeli izboriti za svoja prava, ostao je status quo. A rekao bih da status quo postoji i u školstvu."
On kaže da se kriza školstva danas vidi po cijelom Zapadu, da je vezana za odnose u obitelji kojima su onda "blagoslovljeni i učenici i roditelji". Tu su nam rekli podatak do kojega su došli tijekom istraživanja po našim školama za predstavu. Pojedini nastavnici su im rekli da im treba i do 280 sati rada mjesečno kako bi stigli, pored nastave, srediti i sve vezano uz formulare i ostalu proceduru.
"Sustav nije pripremljen odgovoriti na sva prava učenika niti na sve obaveze nastavnika i nastao je strukturalni kaos. Razgovarali smo s nastavnicima, oni, bolji među njima, više nemaju manevarski prostor da ostvare svoje ideje, u prvom redu zato što su nezaštićeni. Teret školstva potom se prebacio i na roditelje, pa i oni traže veća prava za svoju djecu. Na kraju nastavnici gube autoritet u klasičnom obliku, a nova vrsta autoriteta se ne uspostavlja. Posljedica je da su učenici i nastavnici sve udaljeniji jedni od drugih."
Katarina se nadovezala rekavši kako je riječ o problemu cijelog neoliberalnoga kapitalističkog svijeta.
"Kako bi škola uopće i mogla izgledati ako je cijelo društvo organizirano u neprekidnom natjecanju i ostvarivanju nekakvih želja, pri čemu se sasvim gubi smisao toga tko smo, što smo i zašto smo? Da ne govorimo o kvaliteti života, o kojoj se toliko puno priča baš zato što je nema, zato što su ljudi izgubljeni i uplašeni. No, na Zapadu se barem osvješćuju po tom pitanju i nastoje reagirati. Nedavno je u 370 škola u V. Britaniji uveden predmet ‘usredotočenost i meditacija’, dakle, radi se na tome da se djeci pomogne da se poslože, da se uspostave."
Katarina Pejović rekla je i to da se diljem anglosaksonskog svijeta raspravlja o uvođenju sustava koji bi počivao na "četiri K": kritičko razmišljanje, komunikacija, kooperativnost i kreativnost.
Birači kao s Filozofskog!? Nedopustivo!
"A kod nas su ‘tri A’; amnezija, anestezija i apatija. To se može reći i za cijelo društvo, ne samo za školu. To je razlog zašto se u ovoj predstavi ne može pobjeći od političkog aspekta, od odnosa države prema obrazovanju i kulturi – jer se tu mogu povući paralele - koji je na svim razinama licemjeran i eufemističan. Neki dan je flamansko ministarstvo kulture, koje je donedavno spadalo među najprosvjetljenija, odlučilo da u sljedećoj godini sreže budžet za projekte iz kulture za 60 posto. To je potpuno suludo! A pritom je riječ o uštedama od samo pet milijuna eura, što je za cjelokupni budžet države kikiriki!"
Primijetili smo da se i tamo u politiku na velika vrata uvukla desnica.
"Naravno. Iz tog primjera se vidi da sve isprike da se mora štedjeti zbog ovog ili onog, apsolutno ne stoje, jer te su uštede redovito minimalne na razini države, a kobne kad je riječ o kulturi, a posebno kad je riječ o obrazovanju", kazala je dramaturginja.
Tu se iskristaliziralo glavno pitanje: Ako se radikalnim uskraćivanjem sredstava kulturi i obrazovanju, egzistencijalno važnima za društvo, štede puke mrvice, zašto bi netko uopće činio takvo što?
"Stvar je u sljedećem; kad se režu sredstva kulturi, reže se egzistencija ljudima koji su izvor kritičkog mišljenja, a time i potencijalno opasni za svaku vlast koja nije otvorena, koja nije istinski demokratska. Obrazovanje je još opasniji teren. Zamislimo da našu djecu u školama zbilja počnu tako obrazovati da razvijaju kritičko mišljenje, kooperativnost, komunikaciju i kreativnost. U tom slučaju za dvije generacije imali bismo sasvim drugačije društvo."
Za "dvije generacije" imali bismo i sasvim drugačije biračko tijelo, a kad govorimo o Hrvatskoj, Filozofski fakultet od prije skoro 10 godina "metastazirao bi" na cijelu zemlju. A to se ne smije dopustiti. Zar ne?
"Upravo tako", rekli su u glas.
"Zbog toga je govoriti danas o drugačijem, boljem obrazovanju, nešto najsubverzivnije što možemo činiti. Dok smo s učenicima, njih preko 50 srednjoškolaca, razgovarali i istraživali za predstavu, uočili smo da je prevladavajuća atmosfera među njima tjeskoba i dosada, što je savršen recept za depresiju. I nastavnicima i učenicima. Nastavnici redom kažu da naprosto ne mogu postići predviđeni program s gradivom", nastavila je Katarina.
Dario Harjaček rekao je da učenici bjesomučno ganjaju ocjenu, ili 5,0 ili ništa.
"U tom slučaju sve ostalo ne važi, ne postoji. I što ćemo onda s kritičkim mišljenjem, jer tu očito nema znanja? Kritičko mišljenje mora ići ruku pod ruku sa znanjem. Inače, kritičko mišljenje može postati opasan mehanizam u rukama idiota, možemo doći do toga da svatko tjera svoje pravo na mišljenje do apsurda, samo zato jer to može, bez obzira što iza toga ne stoji baš nikakvo znanje."
Logično. To više nije kritičko mišljenje, nego tek besmislena sumnja u baš sve, ispražnjena od svakog sadržaja, totalni skepticizam bez ikakvog argumenta temeljenog na nekakvom neupitnom podatku. To je onda plodno tlo za teorije zavjera o štetnosti i podvali cijepljenja, čak i o Zemlji koja je "ravna ploča"...
"Točno tako. To i imamo. Time osviještenost dolazi do apsurda. Obrazovni sustav danas, sustav je straha. Prvo strah nastavnika da neće ostvariti programe. Potom strah učenika da će dobiti ocjenu koja će biti manja od ocjene 5. Time se stvara začarani krug u kojem su svi robovi mehanizma gradiva i ocjena, ne ostaje vremena za postavljanje pitanja, za razvoj znatiželje. Učenici su prisiljeni zaključiti da najbolje prolaze oni koji u tom sustavu straha najbolje ispunjavaju sva pravila, oportunisti", rekao je Dario.
Ubijte nadu nastavniku, ubili ste i djeci
"Jedino što nauče jest da muljaju i dovijaju se kako što lakše i bezbolnije proći kroz tu pokoru...", dodala je Katarina.
Strah, poslušnost, manjak informacija, nula kritičkog razmišljanja, sve više konzervativnih svjetonazorskih sadržaja u gradivu iz povijesti, biologije, jezika... Izazvali smo ih da izrijekom imenuju kakvu to državu opisuje. Smijali su se.
"Usuđujem se, itekako. Ja već jako dugo tvrdim da živimo u nekoj vrsti mekanog totalitarizma. Rekla bih čak da imamo, paradoksalno, čak i jednu malo bolju situaciju od nekih razvijenijih zemalja zato što nam je gore, jer je stanje onda očitije, besramnije", kazala je Katarina.
U smislu prepoznajte svog neprijatelja?
"U Srbiji je još i puno gore. Tamo je nedvosmisleno posrijedi diktatura, stvari su dovedene do montipajtonovske razine. Da, zbog toga lakše prepoznajemo neprijatelja. Na Zapadu je posrijedi nešto drugo. Često kažem da smo se mi koji smo bili SF-fanovi, jako iznenadili da totalitarizam može stići i u obliku imperativa užitka. Industrija želje i zabave neka je vrst kišobrana ispod kojega se događa čisto robovlasništvo, bez okova i s boljim komforom", kazala je.
A onda je poentirala: "Najveći problem je što ljudi sada istinski ne vjeruju da bilo što mogu učiniti. Razlog tome je što ne postoji nijedna velika pobjeda građanskog društva; Varšavska, protesti za Kurikularnu reformu, Filozofski fakultet u Zagrebu, ništa nije uspjelo. Tako i današnja djeca u školama nemaju nikakvu predodžbu da bi mogli nešto učiniti."
Iz razgovora sa srednjoškolcima shvatili su da te djevojke i mladići nemaju nikakvu ideju pobune kojom bi mogli mijenjati svijet. Ali, kad će imati takve porive ako ne tada!? Dario Harjaček je rekao da je to suština predstave "Mi i oni".
"Kako organizirati pobunu? Kroz proces sam se jako referirao na pitanje vjere u promjene. Ja sam roditelj i znam da će, bez obzira što govorite djeci, djeca najviše učiti iz onoga što jeste, a ne iz onoga što govorite. A ako niti nastavnici ne vjeruju da odnos politike prema kurikularnoj reformi ili promjeni njihovog socijalnog statusa može donijeti neku razliku, onda i djeca od njih uče da se u ovo društvo ne može vjerovati, da je progres nemoguće ostvariti i da je nemoguće doći do kvalitetnijeg obrazovanja, do boljeg društva."
