Jedan broj je čak bio zabranjen. “Za Vidovića bismo danas mogli reći da je tip modernog rodoljuba, koji voli i poštuje svoje. Već je u mladosti pokazao hrvatsku orijentaciju: bio je osnivač i sudionik udruge Hrvatska učeča mladež, a zatim je uz podršku Ivana Meštrovića i Vlahe Bukovca osnovao Hrvatsko umjetničko društvo Medulić. Kad su medulićevci odlučili da će zbog otpora Austriji i Mađarskoj izlagati u srpskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine, Vidović je to odbio.
Dakle, kod Vidovića nema zabune, on zna tko je i što je, i oko toga nema spora”, ističe Zidić. Također je bio moderno orijentiran čovjek, demokrat, član Smodlakine Hrvatske pučke napredne stranke. “Kad mu je kralj Aleksandar dodijelio orden, poslao mu je i račun za taj orden, no Vidović ga je odbio primiti jer je to smatrao uvredljivim činom”, kaže Zidić. Početkom 20. stoljeća bio je fasciniran idejom panslavenstva pa je i svojoj djeci dao slavenska imena Slavan, Milena, Ivan, Veljko, Fedor, Tatjana, Zlata, Jugoslav i Igor.
Oštro se protivio talijanskoj okupaciji Dalmacije, a njegova supruga, premda Talijanka, svesrdno je podupirala njegova uvjerenja. “Kad je na rivi udario nekog talijanaša, koji ga je provocirao, izgubio je mjesto suplenta i izbačen je iz škole”, kaže Zidić, pojasnivši da su u to vrijeme bili česti konflikti između hrvatske mladeži i talijanaša. Tijekom okupacije Splita bio je izabran u dvije selekcije 23. Venecijanskog bijenala hrvatskoj i talijanskoj. Vidović je odbio izlagati u talijanskom paviljonu, a hrvatska strane se povukla zbog mogućeg sukoba s Italijom.
“Tad je zloglasni talijanski prefekt Splita Paulo Zerbino bez njegova dopuštenja uzeo 12 Vidovićevih slika iz njegova ateljea i poslao ih na Bijenale. Talijani su ga izložili u Talijanskom paviljonu, ali u zasebnoj sobi koja je imala naziv Dalmacija. No Vidović i dalje nije htio surađivati s Talijanima. Odbio je izlagati na Mostra d’Arte Spalatina, dakle, izložbi splitske umjetnosti kako je vide Talijani, pa su ga za kaznu izbacili iz njegova lijepog stana u tadašnjoj Ulici Ante Starčevića, kraj stare splitske Galerije umjetnina, gdje se doselio 1932. godine. Taj su stan dali nekom visokom talijanskom časniku, a njega su smjestili u mračan, prizeman manji stan u Ulici Maksima Gorkog, u kojemu nije imao svjetla za slikanje. Tako da je Vidović svoje sudjelovanje na Bijenalu krvavo platio”, rekao je Zidić.
Nakon Drugog svjetskog rata Vidović je izlagao 1945. godine u Šibeniku na izložbi umjetnika partizana, iako nije bio u partizanima jer je bio prestar. Zidić napominje da je Vidović novu jugoslavensku vlast doživio kao “protivnu talijanskoj okupaciji”, a ona pak nije imala ništa protiv njega. No nisu bili zadovoljni s njegovim slikarstvom, jer nije slikao repertoar socrealizma obnovu zemlje, partizane, borce i bombaše. Ti motivi bili su suprotni njegovoj poetici. Naslikao je svega dvije, tri slike s motivima splitske plinare i drugih tvornica, koje bi možda mogle biti uvrštene na neku izložbu socrealizma.
“Vidovićevo slikarstvo je od početka bilo podcijenjeno, a on sam tretiran kao slikar provincijske akademije i provincijalne naobrazbe. To je pogrešno. Akademija u Veneciji nije bila moderna, ali je za razliku od Munchena davala jako puno podražaja. Cijela Venecija je prvorazredni umjetnički muzej, oko Vidovića su slikali ponajbolji talijanski slikari tog vremena, a kako je u njegovo vrijeme profunkcionirao Venecijanski bijenale, on je mogao vidjeti kao na tanjuru sve najbolje i najnovije iz Europe. Dakle, on je vidio sve impresioniste, od Moneta do Degasa, i bio je jako upućen u moderno slikarstvo”, napominje Igor Zidić.
S druge strane, Vidović je imao jako široku naobrazbu, kaže, puno širu od drugih pretendenata na prvaka hrvatske moderne. Nabavljao je i čitao povijesne knjige, od povijesti Francuske revolucije do povijesti modernih socijalnih ideja, ali i beletristiku, od Tolstoja do Zole. Zanimala ga je i glazba. Vidović je iz Venecije putovao u milansku Scalu na premijere opera i velike koncerte, a pratio je i teoriju glazbe.
“Vidovićeva kultura, naobrazba i talent doći će do izražaja na ovoj izložbi”, istaknuo je Zidić. Vidović danas, uz Medovića i Kraljevića, i naravno Bukovca, ima veliku vrijednost na tržištu umjetnina.
“Za razliku od Bukovca, koji je vrhunski, prvorazredni, ali uvijek i dopadljiv majstor, Vidović se ne želi dopasti, on joj se ne dodvorava lijepim portretima sa sjajnim nakitom, nego donosi nove likovne vrijednosti i tehničke inovacije. Zbog toga ne može imati kod kupaca takvu prođu kakvu ima Bukovac. No Vidovićeve ponajbolje slike sigurno mogu postići cijenu od 50-ak tisuća eura, pa i više”, naglašava autor izložbe Igor Zidić. Vidović je preminuo u rano jutro 1. lipnja 1953. godine. Na njegovu sprovodu bila je i splitska vlast, ali je ostala ispred katedrale sv. Duje, čiji interijer je Vidović godinama slikao.
"Vlast mu je odala počast, ali nije ušla u crkveni hram, nego je ostala na Peristilu, a nakon završetka crkvenog obreda priključili su se povorci i ispratili ga na groblje Lovrinac”, pojasnio je Zidić. Vidović je umjetnički opus od 70-ak radova darovao kćerima Mileni, Tatjani i Zlati Vidović, koje su se u starosti brinule o njemu. Obitelj je kasnije taj opus darovala Gradu Splitu, kao i rekonstrukciju njegova ateljea, uz naknadu manju od polovine vrijednosti tih djela.
