Hrvatskoj književnoj publici je već dobro poznata. Na Sajmu knjiga u Puli prije tri godine, pošteno je naljutila turskog veleposlanika promovirajući hrvatsko izdanje knjige “Planina boli”.
Turska novinarka i spisateljica Ece Temelkuran (41) u njoj se posvetila stogodišnjem turskom tabuu. Istražila je pogrom 300-500 tisuća Armenaca koji Turci oduvijek zovu građanskim ratom.
Zbog svojih tekstova koje je objavljivala u novinama, Ece Temelkuran je prije dvije godine dobila otkaz, ali je i dalje žestoka kritičarka aktualnoga turskog predsjednika Erdogana i njegove politike kao suradnica uglednog The Guardiana i Le Monde Diplomatiquea. Prošli tjedan u sklopu Zagreb Book Festivala promovirala je novu knjigu. Riječ je o romanu ceste “Žene koje pušu u čvorove”, kojeg je objavila Naklada Ljevak.
Novovjeke bitnice su četiri emancipirane muslimanke koje autom i na devama idu na put po arapskom svijetu, preispitujući sebe i svijet oko sebe. Bio je to i povod za razgovor s Ece u kojem je prokomentirala aktualni trenutak u Turskoj i okolnim zemljama.
Kad ste posljednji put bili u Hrvatskoj, u listopadu prošle godine, rekli ste da ako na predsjedničkim izborima pobijedi Recep Tayyip Erdogan, u Turskoj više ništa neće biti isto. On je već osam mjeseci predsjednik, imate i novog premijera, pa što se to drastično promijenilo?
Vremena su doista teška, ali najspektakularnija promjena je ‘Predsjednička palača’. Divovsku palaču s više od 1000 soba Erdogan je sagradio na znamenitoj Atatürkovoj farmi u Ankari, pa je i sam odabir lokacije vrlo simptomatičan. Tako je i simbolički označen kraj jedne ere i početak nove. Prijelomni trenutak bila je noć nakon izbora u kojoj je Erdoğan održao pobjednički govor. Dok se držao za ruke s članovima svoje obitelji osumnjičene za korupciju, okupljena masa mu je skanidirala: ’Živio sultan!’. Mislim da je to mnogo više od onog što sam ikad mogla i sanjati.
Kompleks Erdoganove palače prostire se na 360.000 četvornih metara i koštao je oko 350 milijuna dolara, a svojim kritičarima navodno je poručio: ’Nitko ne može spriječiti gradnju! Ako su dovoljno moćni, neka je sruše!’. Kako tumačite ovu poruku?
To je već dugo njegov stav. I prije je mnogo puta do sad u različitim prilikama ponavljao da su zakoni i pravni sustav samo prepreka koju treba preskočiti prije konačna cilja. Sad to otvoreno i demonstrira. Borba za vlast nema granica, a očito je da je on najmoćniji. Svjestan je toga, pa se tako i ponaša. Ovakvi njegovi stavovi u Turskoj više nikog ne mogu iznenaditi i upravo je to u cijeloj priči najstrašnije.
Prije tri godine novinarske slobode u Turskoj ste opisali kao katastrofalne. Zbog svojih tekstova dobili ste otkaz u redakciji u kojoj ste radili, a i dvojica vaših kolega bila su u zatvoru. Je li se nešto u međuvremenu promijenilo?
Karl Marx je jednom napisao: ‘Hegel primjećuje negdje da se sve velike povijesne činjenice i ličnosti pojavljuju tako reći dva puta. Zaboravio je dodati: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa”. E, pa mi smo sad, čini mi se, u fazi farse. Nitko više ne očekuje da će iz medija doznati istinu. S druge strane građansko novinarstvo je u usponu. Društvene mreže postaju glavni izvor informacija i svaki dan pojavi se neki novi opozicijski magazin. Ljudi se sami trude jedni druge informirati radije nego li da čekaju da to učine medijske kuće.
Bojite li se za sebe? Prijete li vam i dobivate li prijeteće poruke?
Na društvenim sam mrežama blokirala jako mnogo ljudi koji su mi prijetili, pa ih se više ne bojim. Toliko o tome!
Što biste rekli, kakva je uloga žena i njihova pozicija u turskom društvu? Je li sličnija onima u ostalim muslimanskim zemljama i na Bliskom istoku ili je sličnija europskim zemljama?
Tu je mnogo kompliciranija situacija negoli recimo na Bliskom istoku, a razlog je što su u Turskoj najmanje dvije generacije odrasle i školovale se na temeljima sekularne države. Sekularizam postaje sve više privilegij negoli standard. Samo je srednjim i višim slojevima društva dopušteno živjeti sekularnim životom dok su žene u nižim slojevima još osuđene na borbu za svoja prava. Ali ženama je u ovom trenutku najveći i najvažniji problem nasilje. Kako društvo ulazi u sve dublje političke tenzije žene postaju meta akumulirane patologije. Činjenica je da je ovo društvo oduvijek bilo mačističko, a zakoni su postavljeni naopako, pa oni koji nisu dovoljno jaki da se sami zaštite postaju sve ranjiviji. Nisu to samo žene nego i djeca, homoseksualci, sirotinja… Ubijanje žena postaje gorući društveni problem.
Nedavno je u Zagrebu prikazan zanimljiv dokumentarni film ‘Kismet’. Govori o utjecaju turskih TV sapunica na žene u arapskim zemljama koje su se, gledajući ih, osvijestile i počele tražiti svoja prava. Porastao je broj zahtjeva za razvod, a ženi iz Kaira koja je seksualno zlostavljana tijekom protesta na Tahriru, serija ‘Fatmagul’ pomogla je da otvoreno progovori o problemu silovanja. Slažete li se da su turske sapunice imale i pozitivan utjecaj?
Pa, turske sapunice su u Turskoj predmet sprdnje. Prema posljednjim podacima, više nisu tako popularne kao prije. Izgleda da Turska izvozi svoje kulturno smeće u arapske zemlje. Ali istina je da se mnogo socioloških rasprava još oblikuje i referira na sapunice.
U vašoj posljednjoj knjizi ‘Žene koje pušu u čvorove’, upravo prevedene na hrvatski jezik, Madame Lilla kaže nećakinji Saydi da su mladi Arapi bili u zabludi kad su pokrenuli ‘arapsko proljeće’ i da će na kraju biti gubitnici. Predviđa propast i kaže da će ‘korist izvući Amerikanci i Englezi koji nikad nisu odgovarali za svoje pogreške’. Što ste vi mislili o ‘arapskom proljeću’ prije pet godina i što mislite o tome danas?
Moji stavovi se nisu zapravo uopće promijenili. Čak i kad je ‘arapsko proljeće’ bilo u zenitu, nabrojila sam činjenice zbog kojih to zapravo i nije bila revolucija, iako su ju mnogi tako bili spremni nazvati. Doduše, to jest bio revolucionarni čin protiv vlasti, ali nije imao dovoljno karakteristika revolucije. Proces je stvorio revolucionarne promjene u strukturi ljudi, u njihovu stanju duha. U cijelom arapskom svijetu i tijekom turskih protesta u najstrožem središtu Istanbula, u parku Gezi, nestalo je straha. To je promijenilo cjelokupnu atmosferu. Rječnikom politke, da rezultati jesu razočaravajući, ali sam uvjerena da je revolucionarna energija, kako u arapskom svijetu, tako i u Turskoj, još živa i da opstaje ispod površine.
Gdje su danas svi ti mladi obrazovani ljudi koji su pokrenuli ‘proljeće’? Što im se dogodilo i ne čini li vam se kao da im je netko ukrao revoluciju?
Nitko njima nije ukrao revoluciju. Oni jednostavno nisu bili spremni da preuzmu vlast, a to im nije bio ni cilj. Jedini cilj ‘arapskog proljeća’ za arapski svijet, kao i za Tursku, bio je samo pokazati da takvi ljudi postoje. Politička vlast u tim zemljama ponašala se kao da ti ljudi ne postoje i da će ostatak društva voditi konzervativnom i autoritarnom politikom. Ljudi su izašli na trgove samo da bi svima pokazali da su tu i da neće slijepo slijediti pravila. Mislim da mnogi od tih mladih ljudi traže učinkovitije načine da se aktivno uključe u politiku i mislim da će to uskoro poći za rukom.
Ne čini li vam se da Zapad neprestano ponavlja iste pogreške. Najprije su se silno trudili svrgnuti Mubaraka u Egiptu, Gadafija u Libiji i Asada u Siriji, a za uzvrat su opet dobili još moćnije muslimanske radikalne pokrete i organizacije?
Zapad će uvijek raditi iste pogreške dok ne prestanu temeljiti svoju politiku na hladnoratovskom zastrašivanju. Pod tim prije svega mislim na zastrašivanje socijalizmom. Ako i dalje budu odbijali poduprijeti progresivne ljude u svakoj od spomenutih zemalja, svaki će put završiti u istom društvu - bilo radikalnom, bilo umjerenom, ali glupavo konzervativnom.
Što mislite, zašto je jedino opstao Asad u Siriji?
To je zbog balansa u regiji, ali to je vrlo komplicirano pitanje. Mislim da je to zato jer su svi previše podcijenili Iran i čini mi se da se ta pogreška upravo ispravlja.
Što mislite, je li turska vanjska politika pogriješila kad je prekinula diplomatske veze s Damaskom i stala bezrezervno uz Ameriku i zapadne sile?
Od samog početka problem turske vanjske politike je kompleks superiornosti koja je svoju moć odlučivanja shvatila zdravo za gotovo, a ne kao moć koja im je dana na određeno vrijeme i pod određenim okolnostima.
Što mislite o ulasku Turske u EU? Koje bi bile prednosti, a koje mane tog članstva za vašu zemlju?
Koliko god se službena politika trudila prikazati da je članstvo u EU naš cilj, to uopće nije istina. Turska Vlada odustala je od ideje ujedinjene Europe, kao što je i EU okrenula leđa Turskoj. Na kraju, Vlada je i te kako svjesna da je Turska ostala sama u vrlo nestabilnoj regiji. Ovog trenutka oni se hvale time opisujući naš položaj sintagmom ‘dragocjena usamljenost’. Kako li je to samo tragično! Jer još ne tako davno, njihov cilj bio je ‘nula problema’ što se odnosilo na odnose sa susjedima. To vrlo kratko razdoblje sreće završilo je tako da je Turska navodno pomagala al-Nusri, radikalnim islamistima u Siriji.
Kako komentirate veliku popularnost turskih autora u posljednjih desetak godina?
Kao što kaže kineska poslovica - živimo u vrlo zanimljivim vremenima pa se nadam da je svijet pronašao neku vrstu razonode slijedeći naše ludilo. Osim toga, literatura je nekima postala jedini način da se izraze. Zato je valjda i toliko životna.
Često ste u Hrvatskoj, pa sigurno dobro poznajete i našu situaciju. Što mislite o našim problemima?
Imam pune ruke posla s Turskom i stvarno nemam vremena udubiti se u hrvatske probleme. Dolazim rado u Zagreb i Hrvatsku da bi tu pronašla malo mira i želim da tako i ostane.
Nabrojite mi sličnosti između Turaka i Hrvata?
Ima ih, a to nisu samo ćevapi i rakija.
