Kultura
419 prikaza

Matoš & Proust: Dva književna genija povezao je život u Parizu

Antun Gustav Matoš
Youtube
I ne znajući jedan za drugoga, robovali su svojim vizijama ljepote u gradu svjetla, u kojem Proust provodi cijeli svoj život, a Matoš možda najvažnije svoje godine...

Na samom kraju “Potrage za izgubljenim vremenom”, do kojeg malo koji čitatelj dođe, glavnog junaka, koji se ne zove slučajno Marcel, neki glatki kamen pod nogama u dvorištu palače podsjeti na podjednako glatki kamen u bazilici svetoga Marka u Veneciji. 

Kako je kraj “Potrage” istodobno i njezin početak, jer na kraju romana dogodi se to da junak odluči napisati roman, tako i Venecija, zajedno s tim kamenom iz Svetoga Marka postaje kamen temeljac Proustova romana. Kako je to u stvarnosti izgledalo?

Proust nije znao engleski, ali je preveo dvije Ruskinove knjige

Marcel Proust s majkom posjećuje Veneciju na proljeće 1900., malo prije nego što će pasti znameniti Campanille na Trgu svetoga Marka, a boravit će u njoj još nekoliko dana na jesen iste godine.

Tada je on potpuno nepoznat pisac, koji se tek sprema početi prevoditi nedavno preminulog Johna Ruskina, najpoznatijeg po knjizi “Kamenje Venecije”. 

Proust će prevesti dvije Ruskinove knjige, bez obzira na to što nije baš znao engleski. U tome će mu pomoći njegova majka koja je bila iz jedne od najuglednijih židovskih obitelji Weilovih i koja je savršeno govorila više stranih jezika. 

Majka je navodno Marcelu radila “prvu ruku” prijevoda, koje bi potom on pretakao u umjetničku prozu.

Nije slučajno da Proust dolazi u Veneciju tek nakon Ruskinove smrti: u strahu da grad ne vidi očima svog učitelja i obožavatelja Venecije, on u nju dođe tek kada više nema izgleda da će u njoj sresti Johna kako crta pročelja palača na Velikom Kanalu. 

Napoleonu se Venecija nikako nije svidjela

Ruskin je tako ludo zavolio Veneciju da će zbog nje zanemariti prekrasnu i mladu crvenokosu Effie, koju će tješiti austrijski časnici, a da Johnu to neće smetati.

U “Danieliju”, u kojem su odsjeli, a koji 1849. nije bio drugo ime za luksuz, smještena je dobrim dijelom vojska, a samo je nekoliko soba na raspolaganju gostima. 

Nije bilo grijanja, pa je mladi par u sobi prakticirao tjelovježbu: ali ne onu koja bi se podrazumijevala za medeni mjesec u Veneciji nego u se preko sobe dodavali loptom. 

Nakon više godina takva braka, u kojem je Ruskin sve više ludovao za Venecijom, a sve manje za njom, Effie je zatražila razvod, jer brak ni jednom nije konzumiran. 

Svom slijedećem mužu, slikaru Johnu Everettu Milaisu rodit će osmero djece.

U Veneciji je tjedan dana proveo sam Napoleon, u onom kratkom razdoblju kada je grad pripadao Francuzima, koji su uostalom i prekinuli tisućljetnu mletačku samostalnost.

Napoleon nije bio oduševljen tom “školjkom bez bisera”, kako ju je zvao, premda je upravo zahvaljujući njegovoj vojsci ta školjka ostala bez bisera - netom prije nego što će Venecija pasti pod austrijsku upravu, Francuzi će je tjednima pljačkati, pa će čak i znameniti konji s terase Svetoga Marka (a prije toga, ponos Konstatinopola koji su u 13. stoljeću Mlečani isto tako opljačkali do temelja) završiti u Parizu, u parku carske palače

Proust je pazio da ne postane obožavatelj

Sličnu će sudbinu dočekati slike venecijanskih majstora, Tiepola, Tintoretta, Tiziana, od kojih su mnoge i danas u Louvreu.

Za razliku od Napoleona, mnogi su umjetnici ludovali za Venecijom, hodočastili u nju, bila im je drugo ime za ljepotu, kao Henryju Jamesu, Thomasu Mannu, Johannu Wolfgangu Goetheu, Dickensu, Balzacu...

Navodno je francuski kralj Henry III. nakon svog posjeta gradu 1574., gdje je dočekan u takvoj slavi i pompi, sjaju i glamuru, doslovce skrenuo umom, te ostatak života proveo kao luđak.

Proustu pak nije bilo na kraj pameti da pomrači umom zbog Venecije, ma koliko god ona bila važna za njegovo djelo, čak i ključna, koliko god se ona “na mala vrata” svako malo pojavljivala u njegovu romanu. 

Matoš je bio prisiljen živjeti posvuda

U strahu da ga kritičari ne povežu s Ruskinom, Proust pazi da se ne pretvori u još jednog obožavatelja Venecije. Stoga joj posvećuje samo a desetak stranica, ni po čemu nezaboravnih.

Nakon što ju je po prvi put posjetio s majkom, ali tamo ga je dočekao i njegov (možda u to vrijeme bivši) ljubavnik, kompozitor Reynaldo Hahn, s kojim obilazi crkve, muzeje i galerije, te se vozi s njime u gondoli po Velikom Kanalu pri svjetlu punog Mjeseca; drugi puta Proust u nju dolazi bez brižne roditeljice, a o oba posjeta gotovo se ništa ne zna. 

Bez obzira na toliku diskreciju, strah do Ruskina, ali i od majke koju je volio više od sebe samoga, a koju su deprimirale homoseksualne sklonosti njezina sina, Venecija se, zbog niza aluzija razbacanih stotinama stranica Proustova “romana-katedrale” može nazvati jednim od ključeva “Potrage”.

Podjednako je zanimljiv Matošev susret s Venecijom. Premda je kao mladić dezertirao, te dok ga car nije pomilovao, bio godinama prisiljen živjeti posvuda, od čega najviše u Beogradu i Parizu, ali bio je on i u Genevi, Münchenu, Beču, Firenzi, Rimu...

Matoš u Veneciji boravi samo jedno poslijepodne. Neobično je to jer spominje više puta, zaziva u svojim “Bilješkama” za kišnih dana u Parizu, vidi odsjaje Velikog Kanala u raznim rijekama i rječicama, te je prilično vjerno opisuje u svojoj priči “Samotna noć”, napisanoj desetljeće prije boravka u Veneciji, iz koje, zbog nekog samo sebi znanog razloga, bježi. 

I Matoš i Proust pišu otprilike u istodoba svoje eseje o Baudelaireu

Bez obzira na to što je uvijek bio u financijskim problemima, on je posvuda ostajao, makar bi jedva platio sobicu ili bi se iskradao iz neplaćena sobička u papučama, u Veneciju je došao 20. svibnja ujutro 1911. i iste večeri nastavio s putovanjem za Rijeku.

Čak je imao sobicu na Trgu Goldoni nedaleko od Rialta, ali u njoj se samo nakratko odmorio. Kako je moguće da takav estet, autor rečenice “Nikad ne mogah naći točke gdje prestaje lijepo i počinje istinito”, pobjegne glavom bez obzira iz grada koji je tolikima (poput Josifa Brodskog ili Predraga Matvejevića) nepresušan izvor inspiracije? 

Je li se preplašio sličnosti sa Smrtigradom iz priče “Samotna noć”, do kojeg se također dolazi brodom i gdje sreće prekrasnu, ali mrtvu djevojku? 

Je li predosjetio vlastitu skoru smrt gledajući u Kanal, koji će Thomasa Manna nadahnuti na roman “Smrt u Veneciji”? Matoš živi pet godina u Parizu, upravo u vrijeme kada Proust dva puta posjećuje Veneciju.

On piše svoje feljtone, eseje, dojmove sa Svjetske izložbe, u vrijeme kada Proust odlučuje postati “ozbiljan” pisac, a ne samo kroničar života aristokracije.

I Matoš i Proust pišu otprilike u istodoba svoje eseje o Baudelaireu, Stendhalu, dive se Nervalu, samo dok su Matoševi nakon dosta muka ipak objavljivani u novinama, Proustovi kritički tekstovi pod imenom “Protiv Sainte-Beuva” izići će tek polovinom 20. stoljeća.

Matoš je vječno gladan boem, Proust pripadnik više klase, bogat građanin koji je dobrodošao u salone aristokracije, koji se bez problema druži s vojvodama i s okrunjenim glavama. 

Bježali iz Venecije, a potom o njoj sanjarili

Matoš stječe mnoga važna poznanstva u Parizu, osobito po antikvarijatima na lijevoj obali Seine, no nije bilo neke nade da se upozna s Marcelom Proustom. 

I ne znajući jedan za drugoga robovali su svojim vizijama ljepote u Gradu Svjetla, u kojem Proust provodi cijeli svoj život, a Matoš možda najvažnije svoje godine. 

Je li to dovoljno za njihovu usporednu biografiju? 

Možda i nije, ali kad se tome pridoda činjenica da su obojica iz samo sebi znanih razloga bježala iz Venecije, da bi potom sanjarili o njoj, mogli bismo reći da u trenutku rađanja moderne književnosti, Matoš sa svoje, a Proust sa svoj strane - svaki na svoj način- jer iza Prousta stoji više od četiri stoljeća francuske književnosti, a iza Matoša samo pokoje ime što mu je prethodilo (Šenoa, Gjalski) udaraju temelje onome što i danas zovemo “zanimljivim”.

Naime, pisanju koje prilično podsjeća na ono što mislimo u našim glavama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.