Pišem o vjeri, katoličanstvu, zato što je to svijet iz kojeg sam donekle potekao i koji me u jednoj mjeri oblikovao, kaže Ivica Đikić.
Bosanskohercegovački književnik i novinar svojim se romanom “Ukazanje” našao među šest najistaknutijih književnika prošle godine. Tjednik Express po drugi put dodjeljuje Nagradu Fric, čiji će dobitnik, osim mobilne skulpture žiroskopa, dobiti 75.000 kuna koje je osigurao sponzor nagrade - Barcaffe.
- Kao što za sebe kaže Phillip Roth u jednom intervjuu iz 1974., i ja sam svoju povezanost s tim svijetom umnogome preuredio tijekom godina i razvio ‘najsnažniju povezanost prema samoj provjeri’. Ovaj roman rezultat je jedne takve provjere stilskim sredstvima, izrazom i glasom za koji sam smatrao da je najprimjereniji temi - ističe Đikić, čiji nas roman vodi u selo neimenovane države u kojem su se na brdo G. odjednom počele penjati domaće i divlje životinje te počele gledati u nebo. Crkva je potom to mjesto, kako bi spriječila daljnji i opetovani dolazak životinja, ogradila električnom ogradom. Kasnije se, kroz roman, razotkriva licemjerje Crkve i države.
- Roman je izrastao iz slike koja mi se davno javila i koje se otad nisam mogao riješiti: to je slika mnoštva životinja - domaćih i divljih, velikih i malih - koje se spontano i smjerno okupljaju na nekom brdu da bi svjedočile ukazanju, koje je ljudskim osjetilima i ljudskom umu nedohvatljivo. Pritom se ta slika nije javila kao satirični refleks, niti je ja u romanu razvijam kao satiru - ispričao je Đikić za Jutarnji list.
“Ukazanje” je, kaže, plod mašte i jedino ga je tako ispravno čitati.
- Pri pisanju sam, naravno, koristio zbilju i vlastito iskustvo da bih dohranio svoju maštu. Zanimalo me da stvorim svijet u kojem će čitatelj, barem načas, povjerovati da je iz stvarnosti preuzeto baš ono što je u potpunosti izmaštano - objašnjava autor.
Zanimljivo je da nigdje u romanu nije imenovao državu niti ikoje mjesto, pa smo ga pitali odvija li se radnja u Hrvatskoj.
- Radnja se može odvijati u Hrvatskoj, ali nije nužno. Čitav niz susjednih zemalja, zemalja Južne Amerike, ali i drugih, može imati slične probleme - objašnjava autor. Knjigom propituje i funkcioniranje demokratskog poretka.
- Nikako ne mislim da je pogrešno sve u što smo vjerovali ili u što vjerujemo, ali važno je shvatiti da ništa od onoga u što smo vjerovali ili u što vjerujemo nije sasvim bezgrešno, i važno je da to shvaćanje ne preraste u relativizaciju, u cinizam, u apatiju, u nihilizam: to je, prema mojemu mišljenju, kompleksna formula za suzbijanje fanatizma, koji raste na niskim strastima i na nuđenju jednostavnih rješenja za komplicirane probleme - ističe Đikić. Nije siguran prijeti li nam gubitak ljudskosti.
- Koliko god nam se vrijeme u kojem živimo činilo izuzetnim i presudnim, tek je ulomak u debeloj kronici u kojoj se neki momenti ritmički ponavljaju, uz određene pomake i varijacije. Na svakome od nas je da neprestano pokušavamo da u tom ulomku današnje generacije budu opisane kao one koje su svijet pomaknule barem za milimetar naprijed u nekim bitnim pitanjima, poput jednakosti, slobode i solidarnosti. A nisam siguran da će biti tako - zaključio je Đikić.
