Dobitak Nagrade Fric znači da dobitnik/ca dobiva iznos od 75.000 kuna, poklon sponzora Barcaffea, jedinstvenu mobilnu skulpturu i, naravno, ugled. No posebna je dimenzija ove nagrade što ga simbolički spaja s Miroslavom Krležom, čiji nadimak Nagrada nosi.
Krleža je bio i ostao gigant domaće književnosti, da je primarno pisao na njemačkom vjerojatno bi o njemu danas govorili kao o općemu mjestu 20-stoljetne, barem europske književnosti. Kako god, jer Fricu ni u njegovo doba ni danas ne manjka osporavatelja, zanimljivo je uvijek doznati što domaći autori, u ovom slučaju finalisti Nagrade, misle o njemu. Jer recepcija, znate, to ima veze s vremenom, a ni prostori nisu više isti.
Jurica Pavičić: "Miroslav Krleža je čovjek kojemu moja generacija - ona '60-ih - duguje skrušenu ispriku.
Odrasli smo u kasnom socijalizmu, u periodu kad je Krleža bio mrtvi lektirni klasik, jezik na kojem je on pisao nije nam bio razumljiv, svijet o kojem je on pisao nije više postojao, a oko njega je postojala pozlata ideološke primjerenosti. Krležu smo svi čitali onako kako se čita lektira - dakle, najmanje iz gušta. Da je netko tad izgovorio kako mu Krleža spada u najdraže pisce, pomislili biste da je prijesni lažov. Sve se to, dakako, jako promijenilo.
A promijenilo se zato što se pojavio ključni sastojak za razumijevanje Krleže: a to je (srednjoeuropski) kapitalizam. Jednu državu, jedan režim i 30 godina kasnije, cijelog smo Krležu još jednom proživjeli. Prošli smo rat i novu Galiciju, prošli Hypo Adria Banku, bankrot Agrokora, Horvatinčićevo gaženje Salpeitrovih. Prošli smo nove barake Pet be, prošli mračne prinčeve tranzicije, generale koji postaju milijunaši, korporativne prevare, obnovu srednjoeuropskog kiča i klerikalizma kao vladajuće ideologije.
Kao u nekom 'remakeu', doživjeli smo pred svojim očima 'Pijanu novembarsku noć' i 'Na rubu pameti', 'Hrvatskog boga Marsa' i - dakako - 'Glembajeve'. Živimo u društvu kojim opet vladaju Fabriczyji iz afere Borg i Silberbrandti iz udruge Vigilare. Fanicu Canjeg opet gaze, a pamet je opet na rubu. Cijeli moj naraštaj tek je sa zakašnjenjem skrušeno shvatio da Fric nije pljesnivi arheolog davne nerazumljive prošlosti, nego distopijski prorok cikličke budućnosti. Sori, Fric. Sad vidimo u čemu je bit. I iskreno - volio bih da nismo to uvidjeli. Volio bih da si ostao papirnati lektirni klasik. Nažalost - nisi".
Marko Vidojković: "Nisam ni znao da mu je nadimak bio Fric, dok nije uspostavljena Nagrada Fric. Miroslav Krleža je, zajedno s ostatkom nesrpske jugoslavenske baštine, bio u potpunosti zapostavljen tijekom mojeg osnovnog obrazovanja, a o periodu srednje škole, između 1990. – 1994., da i ne govorim. Sve što nije srpsko, odbacivano je tih godina s podsmijehom, pa tako i Krleža. Titov ortak. Dvorski pisac. Naravno, i ustaša. Tako je 'zvučao' Krleža moje mladosti.
No za Krležu to i nije bila neka šteta, jer klinci u Srbiji devedesetih nisu čitali ni Andrića, ni Crnjanskog, ni Selimovića. Nismo čitali ništa. Sva školska lektira sačekala me je u zrelim godinama. Pa tako i Fric, koji mi nikad nije ni bio lektira. Ali s koje strane zagristi u golemog Krležu?
U vrijeme kad sam planirao pisati dramski tekst o 'dvoru' Aleksandra Vučića, polovinom 2017., skinuo sam s neta PDF 'Krleža: Drame', iz edicije 'Klasici hrvatske književnosti na CD ROM-u'. Odatle sam ga načeo. Pročitao sam 'Glembajeve' i odustao od pisanja drame o Vučiću. Ali sam nastavio čitati Miroslava Krležu. S mobilnog, jer Frica u Srbiji nema jako dugo".
Tanja Mravak: "Što je meni Fric? Teško je, možda i tašto poosobiti književnoga genija, tako sam sitna u usporedbi s njim da mi je neugodno govoriti što je on meni. Ali ono što jest i što me prati otkad mi je negdje tijekom obrazovanja prezentiran, to je lakmus papir moje zrelosti i razumijevanja svijeta.
Tad kad mi je prezentiran u okviru školskog programa, tad kad je moja koncentracija bila kraća nego koju godinu prije, bio mi je posve nerazumljiv, velik i strašan dok sam istodobno uvjeravala i sebe i druge da razumijem i njega i svijet. Iznutra posve frustrirana nerazumijevanjem, stavila sam ga u neki zapučak svijesti, da čuči, čeka i zrije, prijeteći od tamo kao kakav nalaz koji se čeka.
Negdje krajem mojih dvadesetih učinilo mi se da sam spremna, upregla sam sve svoje snage i probila se nešto lakše. Desetak godina i nekoliko životnih jada kasnije, gospon Fric mi je dao potvrdu da sam počela nešto razumijevati, ali i dalje me držao na pristojnoj distanci. Što je meni, dakle, Fric? Vječni strah od same sebe".
