Kultura
581 prikaza

Između ostalog, Finkielkrautov obračun s ljevičarskim antisemitizmom

Finkielkraut je bio poznat po tome što je u europskim javnim i intelektualnim krugovima govorio i osudio Miloševićev režim i agresiju

Pred nama je nova knjiga Alaina Finkielkrauta, “U prvom licu”. Knjigu je objavio zagrebački nakladnik Litteris. Finkielkraut je francuski filozof i novinar židovskog podrijetla. Rođen je u Parizu 1949. godine, od roditelja poljskih Židova koji su preživjeli holokaust. Više od dva desetljeća predavao je filozofiju i povijest na pariškoj Politehničkoj školi.

Od 2014. godine član je Francuske akademije. Najznačajniji je po svojim filozofskim radovima u kojima se bavi kritikom progresizma i moderniteta, upozoravanjem na probleme u modernom shvaćanju društva te na problematiziranje novih vidova antisemitizma, koji ne dolaze isključivo s desnog političkog centra, već s lijevog, te su izravno nasljeđe prijelomne 1968. godine.

Devedesetih godina prošlog stoljeća Finkielkraut je bio poznat po tome što je u europskim javnim i intelektualnim krugovima govorio i pisao o ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, osuđujući Miloševićev režim za agresiju. Glavna su mu djela: “Imaginarni Židov” (1981.), “Mudrost ljubavi” (1984.), “Poraz mišljenja” (1987.), “Izgubljena čovječnost” (1996.), “Mi moderni” (2006.), “Filozofija i moderna” (2006.), “Filozofija i modernost” (2008.)... Finkielkrautova nova knjiga napisana je u prvom licu i neka je vrsta autobiografske i autopoetičke knjige. Podijeljena je u sedam poglavlja. 

Snježana Abramović Milković Kultura Kultura se, naprosto, tretira kao nepotrebni elitizam

U “Predgovoru” Finkielkraut govori o motivima koji su ga ponukali da napiše ovu knjigu, koja je, uzgred, posvećena Milanu Kunderi, kojeg Finkielkraut smatra nekom vrstom svog duhovnog oca, stavljajući ga na pijedestal iznad velikih filozofskih imena na koje se poziva. Dakle, zbog čega je napisana ova knjiga?

“Zato što, unatoč trudu da usporim vrijeme koje leti, neumitno ulazim u godine, a, priznajem, i jer patim zbog neprijateljskih epiteta koje ponekad prišivaju mome imenu, učinilo mi se da je došao trenutak da rekapituliram svoj put i izložim ga bez izmotavanja i samodopadljivosti”, piše Finkielkraut odmah na početku knjige.

Drugi njegov motiv je filozofske naravi, jer smatra kako je glavna zadaća filozofije “objasniti bića i događaje”. Tu se poziva na Kierkegaarda, na njegovu rečenicu po kojoj je “misliti jedno, a postojati u onome što mislimo je nešto drugo”. Finkielkraut prije svega želi razjasniti ovo drugo, “postojanje u onome što mislimo”.

U prvom poglavlju knjige, “Patetičnost ljubavi”, Finkielkraut se vraća u vrijeme svoje mladosti, u turbulentnu 1968. godinu, kad ga je, prema vlastitim riječima, ponio revolucionarni val, i kad je, kao i svi drugi, počeo koristiti riječ “drug”, te prekinuo svaku vezu s tradicijom. U političkom pogledu bio je maoist, “nalijevo od ljevice”, kako piše na jednome mjestu. Ipak, s vremenom se njegovo shvaćanje svijeta počelo mijenjati.

 | Author:

“U mojoj su se subjektivnosti naknadno počele javljati napukline i moj je dogmatizam popuštao.” Prvi je put napravio otklon od svog mladalačkog zanosa “revolucijom” 1974. godine, u članku koji je napisao za časopis Critique, i to pozivajući se na Rousseaua, koji se nije libio pisati, usprkos kritikama, o “gluposti svojih prvih zanosa”. Najdulje poglavlje u knjizi je ono drugo, “Vječito židovsko pitanje”, u kojem uglavnom piše o novim oblicima antisemitizma.

Tu piše o svom djelu “Imaginirani Židov”, u kojem je, po uzoru na Sartrea, suprotstavio “autentičnog” Židova, onoga koji se deklarira kao takav, i “neautentičnog”, koji se po svaku cijenu želi utopiti u masi i postati nevidljiv. Finkielkraut se u toj knjizi vodio logikom kako ne želi da ga drugi legitimiraju kao Židova, već da će se sam prikazati kao takav. Dakle između “autentičnog” i “neautentičnog” Židova, on je odabrao ovo prvo. “... neću se zadovoljiti pukim odbijanjem da izdam svoje pretke izbrisavši kompromitirajući biljeg već sam spreman osvetiti ih odgovarajući na svaki udarac”, piše on.

U tom njegovom osvještavanju vlastite pozicije u velikoj mjeru mu je pomoglo književno djelo Philipa Rotha, odakle prenosi jednu njegovu ironičnu rečenicu u kojoj su sadržani svi strahovi, sumnje i nedoumice “neautentičnih” Židova: “Ako želimo vidjeti fizičko nasilje nad Židovima Newarka, treba otići u ordinaciju za estetsku kirurgiju gdje si žene daju operirati nos.” Kao jedan od prijelomnih događaja u svom životu opisuje zgodu u kojoj mu je nepoznata osoba na ulici dala antisemitski letak. Nije tu bila riječ o izljevima bijesa prema Židovima, već se radilo o negiranju holokausta, koji je zapravo vještački stvorena “izlika” za nasilje države Izraela prema Palestincima, odnosno to kako legitimitet Izraela izvire iz holokausta. Taj letak je dolazio s druge strane političkog spektra, s lijevog, što je bila novina, i Finkielkraut ga promatra kao izravno nasljeđe šezdesetosmaške generacije, kojoj je nekad i sam pripadao. U tom smislu navodi dva citata, kao ilustraciju. Najprije onaj velikog francuskog redatelja Jean-Luca Godarda:

UGROŽENA DEMOKRACIJA Top News Strah od virusa plodno je tlo za jačanje diktatora

“Samoubilački palestinski atentati kojima je cilj uspostavljanje palestinske države zapravo sliče onome što su radili Židovi prepuštajući se da ih kao ovce odvode i istrijebe u plinskim komorama, žrtvujući se tako za osnivanje izraelske države.” Potom portugalskoga književnog nobelovca Josea Saramaga: “Židovski narod više ne zaslužuje samilost za svoja stradanja u holokaustu jer Palestincima nameće stradanja iste vrste kao holokaust.”

Ipak, prema mojemu mišljenju, ključno poglavlje ove knjige je ono četvrto, “U potrazi za sadašnjim vremenom”. “Zahvalan sam pjesnicima i misliocima Srednje Europe za svijest o svojoj pripadnosti i privrženosti europskoj civilizaciji”, stoji na početku ovog poglavlja. Tu Finkielkraut prvenstveno misli na Milana Kunderu, čiji mu je esej “Kidnapirani Zapad” iz 1983. godine otvorio oči.

Tu Kundera spominje riječi direktora mađarske novinske agencije iz 1956. godine, u vrijeme ruske intervencije u toj zemlji: “Umiremo za Mađarsku i Europu.” Iz tih riječi Finkielkraut je shvatio da ne postoji nadnacionalno, imaginarno “europsko biće”, koje je nadmoćno svim tim identitetima koji ga čine. Da je potiranje nacionalnih identiteta u svrhu stvaranja neke jedinstvene europske paradigme pogubno. U istom poglavlju Finkielkraut se bavi i statusom kulture u današnjem vremenu. 

Po njemu, novo “kulturalno” je zamijenilo tradicionalno “kultivirano”. To “kulturalno” podrazumijeva neku ispraznu sveobuhvatnost koja “pohlepno guta cjelokupnost ljudskog fenomena”. Prenošenje kulture, odnosno utjecaj tradicije, tumači se kao “kulturalna arbitrarnost”, kao neka vrsta nasilnog nametanja. Pritom su se gotovo u potpunosti izgubili estetski kriteriji, što u principu predstavlja smrt kulture kakvu smo dosad poznavali.

Rene Bitorajac i 'Luda kuća' Luda kuća Kultura "Sve što se dogodilo oko serije General je vrlo nesretna priča"

“Bara je danas kultura. Ne treba se više uzdizati da bi joj se približilo.” Dakle, uzdizanje, odnosno dosezanje određenih estetskih kriterija, u današnjem je poimanju kulture nešto “prevaziđeno”. To o čemu Finkielkraut piše, čini mi se, je ona posvemašnja estradizacija i komercijalizacija kulture kojoj danas svjedočimo, a koja je metastazirala u sve vidove ljudskog stvaralaštva. Pri tome je stradala i estetska arbitrarnost, kao kategorija koja više nema svoje pokriće u prosvijećenosti i mjerodavnosti nego mnogo više u pukoj medijskoj vidljivosti.

Na jednome mjestu u knjizi Finkielkraut poprilično rezignirano govori o svome pisanju. On se, naime, niti nakon četrdesetak godina pisanja ne osjeća u potpunosti piscem: “Daleko od toga da sam povjerovao kako sam postao pisac jer, i poslije više od četrdeset godina provedenih u smišljanju i kombiniranju rečenica, muči me nemir.” Liječnici, odvjetnici, arhitekti, vrtlari, stolari, tvrdi Finkielkraut, kroz godine provedene u struci se usavršavaju, dok to s piscima nije slučaj.

“Meni se pak čini”, piše on, “da svoj posao svaki dan otkrivam iznova: ujutro kad počnem raditi ne mogu se osloniti ni na jedno pouzdano određenje.” Pisanje je, zapravo, neka vrsta Sizifova posla: “Moja prošlost nije sastavni dio mene nego me mjeri svisoka. Ja sam šuplja kanta. Ništa me ne ispunjava bićem, ništa me ne štiti, ništa me ne ohrabruje, ničim se ne ispunjuje ništavilo koje sam danas ja.”

  • BESTpartizan 21:44 19.Siječanj 2021.

    cijeli svijet je otišao udesno nazalost