Na temelju nekoliko prizora predstave “Hotel Zagorje” s probe nekoliko dana prije njezine premijere u Gavelli, jasno je da ona nikog neće ostaviti ravnodušnim. Ne samo zato što je riječ o adaptaciji emotivnog romana o odrastanju djevojčice i njezine obitelji prognane iz Vukovara nego i zato što je autorski dvojac tkivo romana proširio po horizontu zajedničkog poraća i uključio dokumentarne dijelove medijske i životne svakodnevice o kojoj uglavnom ne razmišljamo.
Roman “Hotel Zagorje” Ivane Bodrožić objavljen je prije deset godina. Pisan iz vizure devetogodišnje djevojčice, prati njezin život u izbjeglištvu u Zagorju i Zagrebu te borbu njezine majke za nekoliko kvadrata stana u kojem će stanovati tročlana obitelj. Roman je to o čekanju povratka oca, koji je zauvijek nestao u ratnim strahotama Vukovara.
Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Solarić godinama su tražile pravi “ulaz” i način na koji bi materijal romana, što vješto fragmentira u različitim narativnim linijama, povezale u scensku igru. Sakupljale su sve medijske nastupe Ivane Bodrožić, kao da “prate vrijeme” detonacije romana u kojemu se (literarizirani) fakti tragedije jedne obitelji uvlače u kolektivnu svijest kao prava, živa povijest društva kroz jedan ali snažan glas.
Bodrožić je poznata kao autorica, pjesnikinja i prozaistica, koja otvoreno i kritički progovara o privatnim, ali i političkim neuralgijama. “Hotel Zagorje” je roman jednog sazrijevanja. A istoimena predstava svjedoči o širim aspektima i pitanjima zajedničkog sazrijevanja: otprilike tako, točno koliko možemo reći na temelju prizora iz Gavelle. Atmosfera je intenzivna i hektična, sve je u pokretu. Na pozornici su glumice, u predstavi igraju jedino žene, uz iznimku epizodne uloge TV voditelja kojeg igra Đorđe Kukuljica.
Naime, postoji scena u kojoj se prikazuje gostovanje Ivane Bodrožić kod Aleksandra Stankovića u HTV-voj emisiji “Nedjeljom u dva”. Dakle, spoj dokumentarnog materijala, dramatizacije romana, sve u fragmentima koji se “pretapaju”. Tempo je žestok, redateljica Tomić objašnjava razliku između koreografiranih i “instinktivnih” pokreta glumica koje je dopunjuju konkretnim primjerima.
Scene počinju i prekidaju se, radi se na detaljima: svi su toliko “unutra” da se nasumičnim posjetiteljima poput nas ne isplati glumiti da imamo pravo sudjelovati u takvom radu.
Zato sugovornice, Dijanu Vidušin, koja tumači glavnu ulogu djevojčice Ivane, i Kseniju Pajić, koja tumači ulogu njezine mame, dočekujemo u garderobi kazališta. Ulaze pod dojmom probe, osjeća se tipična pretpremijerna neizvjesnost.
Bez sumnje, jak fokus predstave je na liku djevojčice, koja je pokretačica, lakmus i razlog cijele priče, ali je poanta scenskog uprizorenja u prisnosti suigre. To nam odmah kažu obje glumice. Razgovaramo najprije o romanu: prvom čitateljskom dojmu, u trenutku dok još nije bilo poznato da se radi kazališna verzija.
“Roman sam prvi put čitala davno, neposredno nakon što je objavljen. Dakle, prije gotovo deset godina, kad ga je pročitala moja mama i oduševljeno mi ga preporučila. Roman je zahtjevan za dramatizaciju, ima toliko materijala… Kad čitate, shvaćate da je nemoguće posve slijediti pripovjednu liniju. Bilo je nekoliko pokušaja obrade romana za kazalište i za film, ali ništa dosad nije uspjelo. Anica i Jelena su zato, mislim mudro, odlučile koristiti motive priče za autorsku predstavu.
Prvom verzijom dramatizacije s kojom smo se susrele njih dvije nisu bile zadovoljne i posve su je preradile. Gotovo ispočetka, tri tjedna nakon probe. Hoću reći, proces rada ovakvog osjetljivog materijala očito se autoricama morao ‘desiti’ pred očima na sceni da zaključe odgovara li to cjelini ili ne. U tom je smislu doista bilo izazovno raditi jer smo svaki tjedan dobivali promijenjene tekstove, drukčije montaže scena. Stalno smo bile aktivne”, objašnjava Dijana Vidušin.
Ksenija Pajić roman je pročitala “prije par godina, ne sluteći da će s njegovom adaptacijom ikako biti povezana”.
“Kad smo dobili prvu verziju adaptacije, namjerno nisam ponovno htjela pročitati roman. Nisam htjela da me struktura romana na bilo koji način optereti, htjela sam se najprije posvetiti goloj adaptaciji”, objašnjava Pajić.
“Ali tad, kad smo počeli ozbiljno raditi, vratila sam se romanu: da usporedim, da sklopim mozaik. Što tu ‘fali’: mogu li svoju glumačku ulogu, znajući tkivo romana, oplemeniti romanesknim viškom. To je bio moj put. Ali ako govorimo o ovoj teškoj temi, ta se, naravno, ‘prelijeva’ preko rubova romana i predstave. Poput većine nas koji smo rat proveli u Zagrebu, ja zapravo nisam doživjela strahote rata. Da, bilo je ovdje nekoliko uzbuna i silazaka u podrum, ali u biti nisam doživjela ništa tragično, nikog bliskog nisam izgubila u ratu. Cijelo ovo vrijeme poslije rata susrećeš različite ljude i suosjećaš s tragičnim sudbinama. O njima čuješ, čitaš, razmisliš. Ali, radeći ovu predstavu, shvaćam da sam tek sada doista ‘doživjela’ rat. Svi smo zajedno vrlo duboko uronili u temu, koja je emotivna i bolna. A Ivana je naš živi svjedok, naš ‘podsjetnik’: ona je ta koja je preživjela, napisala, ona je nastavila život hrabro. I kad je došla na našu probu, bile smo posebno uzbuđene. Rad na ovoj predstavi za mene je najbolnije i najdublje svjedočanstvo prošlog rata”, govori Ksenija Pajić naglašavajući da je “najteži dio predstave na Dijani, koja tumači glavnu junakinju, iako je predstava tako posložena da se ekipna igra prepoznaje kao solidarnost - u tuzi i veselju“.
A Dijana Vidušin je vršnjakinja Ivane Bodrožić. “Eto, pripadamo istoj generaciji u istoj zemlji, a razlike u našem odrastanju su goleme”, kaže Vidušin.
“Odrastala sam, srećom, u Istri. I ono što je bila Ivanina ratna stvarnost meni su tek maglovite slike s TV ekrana, neka polufikcija iz djetinjstva… Čitajući roman i kroz rad na predstavi, pokušala sam shvatiti Ivaninu perspektivu, približiti joj se što više. Imala sam tremu prije nego što sam je upoznala. A Ivana je otvorena, vedra osoba, ponudila mi je svaku pomoć u ovom poslu: ‘Pitaj me što god ti padne na pamet, bilo kad’, rekla je. Ali nisam ju htjela opterećivati. Ne umišljam si, nikada do kraja neću moći shvatiti kako joj je doista bilo. I osjećam veliko poštovanje, neku vrstu ljudske poniznosti prema njezinoj tuzi i njezinoj životnoj odvažnosti. To je neka vrsta odgovornosti koja prelazi rampu glumačkog lika, u ovom slučaju. Naravno, moraš preuzeti profesionalnu snagu da ‘izneseš’ lik, to je posao. Ali u ovom slučaju je nekako fragilnije…” razmišlja Vidušin.
U predstavi se koristi snimka unutrašnjosti sadašnjeg stanja hotela Zagorje, bivše Političke škole “Josip Broz Tito”, koju je prošle godine za 14 milijuna kuna kupila jedna kineska tvrtka. Kineski vlasnici još nisu dotaknuli to zdanje iz 1981. godine, koje je od 1990-ih, kad su u njemu godinama “privremeno” boravile obitelji iz Vukovara, devastirano do granice neprepoznatljivosti.
Lijepa arhitektonska ljuska nekadašnjeg hotela Zagorje još je nekako šarmantna, a u totalnoj suprotnosti s onime što je preostalo iznutra, na mjestu gdje je Ivanina obitelj provela godine u neizvjesnosti. To je snimila ekipa predstave, a snimke prikazuju na sceni.
“Išli smo posjetiti nekadašnji Ivanin dom u Zagorju”, prepričava Dijana Vidušin, “Ivana nas je vodila kao na turneju: mi iz Zagreba odosmo na izlet u Zagorje. A to je bilo, uh, specifično iskustvo. Promatraš zapušteno stanje prostora u kojemu je Ivana provela pet dugih godina i teško možeš vjerovati. A ona priča: ‘Ovdje je bila recepcija hotela, sad je više nema. Ovo je bila moja soba’..., a riječ je o sobici od desetak kvadrata. Kako se tu moglo živjeti? Osjećaj je tjeskoban. Kao da su duhovi tih vremena ondje prisutni. I posjećuje ih nekakva kazališna ekipa iz Zagreba…”, kaže Vidušin.
“Ne znam kako će predstava na kraju ispasti”, dodaje Ksenija Pajić. “Teško je iz naše perspektive procijeniti kako će se ona ljudima svidjeti. Ali sigurno će ih dirnuti jer je naprosto nemoguće da vas to ljudski ne potrese, na neki način. Nama je već činjenica da smo kao ženski ansambl tako odlično funkcionirale na sceni ogromna vrijednost”.
“S naše strane, ovo je način na koji možemo odati poštovanje Ivani i njezinoj obitelji, svim žrtvama rata, ali i svima nama: riječ je o zajedničkom vremenu, traumama ovog društva. Možda i zajedničkoj vrsti katarze. Ivanin tekst je predložak, ali u predstavi idemo dalje, direktni smo. Postoji mjesto u predstavi u kojem se publici obraćamo: ‘Sjećate li se 1991.? Ima li koga da je rođen te godine?’. Vidjet ćemo, doista, kako će reagirati, hoće li se tko javiti”, dodaje Vidušin. Naravno, to što predstavu igraju isključivo žene jasna je posveta ženama i u ratu i u poraću. “Muškaraca nema jer ratuju ili ih više nikad neće biti, a žene su uvijek tu, one su te koje moraju iznijeti djecu i sebe. Tako je oduvijek”, govori Ksenija Pajić, čiji lik Ivanine mame nema veliki, samostalni prostor ni u romanu ni u predstavi.
“Lik mame nije posebno izdvojen. Čini mi se da smo svi osim Ivane u predstavi postavljeni kao jednako važni. Velik se prostor daje Ivaninim prijateljicama u hotelu Zagorje, one su simbol njezina odrastanja, djetinjstva. Tako ni mama nije klasičan dramski lik. Ali je jasno, iz života i iz romana implicitno: mama je ovdje da bi obitelj uopće mogla preživjeti. Njezina je snaga golema. Svaka žena koja ostane sama s djecom u ovakvim uvjetima osuđena je na to da potisne sve svoje želje i svu svoju bol. Sutra, eto, na probu dolazi Ivanina mama i ja već sad imam tremu pred upoznavanjem. Sutra je taj poseban dan”, kaže Pajić. “Ova predstava ni na koji način ne skuplja političke bodove”, nastavlja Dijana Vidušin. “Pristupili smo joj profesionalno, umjetnički, ali nas je zahvatila dublje. Kao posveta svim neispričanim ljudskim sudbinama iz 90-ih”, zaključuju obje glumice.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tгažite udiсu s nеznаnсеm! Sрremni za svе eкsрeгimentе! –– w︆w︆w︆.︆ki︆s︆s︆tok︆.︆c︆o︆m
Jestе li ikаd pгobali суbеrsеx? Dаjmo večеrаs jedno dгugоm zadovoljstvo! – w︆w︆w︆.︆ki︆s︆s︆tok︆.︆c︆o︆m
Sandra, 27. w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅b