Bio je plemić, nećak Ksavera Šandora Gjalskog, prijatelj i kum Miroslava Krleže, suradnik Branka Gavelle i jedan od najvećih hrvatskih slikara čiji su talent i reputacija donekle uspjeli "progutati" činjenicu da se surađivao s fašističkim režimom.
Ljubo Babić rođen je u Jastrebarskom 1890. godine, a obitelj je radi zasluga oplemenjena još 1716. godine od strane Karla VI Habsburškog. Njihov je dvorac dugo bio dvorac Gjalski kraj Zaboka, iako su ga na početku iznajmljivali jer kao novo plemstvo zapravo i nisu imali mnogo novaca.
Mladog Ljubu, koji je tijekom djetinjstva radi očevog posla živio u Slavoniji ali i na Baniji, na umjetnost je poticao stric Ksaver koji je s dječakom pričao o pisanju, a zajedno su i fotografirali.
Otac nije bio zadovoljan njegovim umjetničkim sklonostima, natjerao ga je da upiše Pravni fakultet, no Babić tamo nije bio uspješan. Govorio kako za njega ima velike planove, te želi da "bude nadbiskup zagrebački, a ne maler", ali sin se nije dao.
Budući slikar dobiva stipendiju grofa Pejačevića i odlazi studirati u Minhen, a dosta putuje po Europi. Sikstinska kapela u Rimu bila mu je vječan izvor inspiracije. Na putovanjima je pokupio tuberkulozu, ali je i dalje jako puno pušio, rekao je njegov sin Ljubo za Jutarnji List.
Prihvatio je profesorsko mjesto na Umjetničkoj školi u Zagrebu, a na Filozofskom je fakultetu diplomirao povijest umjetnosti. Prvi atelje bio mu je u Ilici, a oženio se s Vladimirom Pirnat. Preminula im je malena kćer Evica što je razorilo brak a slikar se zaljubio u drugu ženu. Vladimira je, kaže njegov sin za Jutarnji, pokušala suicid, a u zadnji su je čas pronašli Babić i njegov kolega i student Josip Vaništa.
Babić je bio veliki prijatelj s Miroslavom Krležom iako je taj odnos uvijek bio vrlo kompliciran - dva su se velikana ili obožavala ili prezirala, kako u kojoj fazi.
"Nešto malo stariji i ranije društveno etabliran, slikar Ljubo Babić pripomogao je već pri objavljivanju prve Krležine knjige, “Pan” iz 1917. godine, a svojim je opremama potom podržao brojne prijateljeve knjige i časopise. Babić je i autor najizražajnijih književnikovih portreta, te brojnih slika potaknutih upravo Krležinim motivima.
Premda je najveći intenzitet suradnje vezan za dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća, različitost političkih pogleda (Krležino ljevičarstvo, Babićeva postupno sve očiglednija građansko nacionalna orijentacija) nije priječila da do kraja života održe iznimno uspješnu, dragocjenu suputničku i suradničku relaciju”, rekao je Tonko Maroević za Nacional povodom izložbe koja se bavila odnosom dviju umjetničkih veličina.
Upravo je slikar bio kum kada se Krleža ženio s Belom, što je Babić, pričao je Krleža navodno Vaništi, smatrao lošim potezom. Babić je kuću sagradio na zagrebačkom Rokovom perivoju, gdje mu je grad dodijelio zemlju. U ugovoru je stajalo kako grad “odstupa zemljište na Rokovom perivoju, u vrijednosti od 103 tisuće i sedamsto dinara,” a on će za to izraditi veliku, dekorativnu sliku “Ban Dionis predaje zlatnu bulu u gričkoj općini godine 1242."
Bio je, osim etabliranog slikara i intelektualca, i briljantan scenograf. Često je surađivao s Gavellom na predstavama temeljenim na Krležinim djelima. Njegov je sin u intervjuu rekao kako je znao govoriti da "ako se Gavella i ja prilikom postavljanja predstave ne bismo svađali, rezultat nije bio dobar.”
Ilustrirao je Tolstoja, "Hrvatske kraljeve" Vladimira Nazora, a 1938. imao je i izložbu na Venecijanskom bijenalu. Sa drugom suprugom, Cvijetom Kombol, dobiva sina jedinca Ljubu.
Početkom četrdesetih započinje dio svoje karijere i života radi kojeg ga mnogi osporavaju. Dizajnirao je ustašku zastavu, te prvu seriju nove valute - kune. Zaslužan je i za izgled ambasade NDH u Berlinu, kao i za odore i vojne oznake ustaške vojske.
Nakon rata, za razliku od mnogo kolega i drugih građana koji su stradali i za manje, Babić je kažnjen samo sa šest mjeseci isključenja iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske.
"Ljubo Babić izradio je ustaške embleme i novčanice, organizirao i izveo dekoracije u ustaškom poslanstvu u Berlinu, zatim što je izdao četiri knjige o umjetnosti na ustaškom pravopisu, štampao članke, izvodio crtačke radove za Njemačko-hrvatsku poljoprivrednu izložbu u Zagrebu i držao predavanja", pisalo je u obrazloženju.
"Slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik, urednik Ljubo Babić bio je između dva rata i sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća jedna od središnjih i najutjecajnijih osobnosti hrvatske likovne scene. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona (1916), Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika (1923), Grupe četvorice (1928), Grupe trojice (1929), Grupe hrvatskih umjetnika (1936) i Hrvatskih umjetnika (1939)", stoji o autoru na stranici Moderne galerije nez da se spominju mračnija razdoblja njegove plodne i uspješne stvaralačke karijere.
"Predratni ljevičar, komunistički simpatizer i Krležin pajtaš prihvatio se 1941. dizajniranja ustaških insignija: vojnih činova, novčanica, zaglavlja časopisa i novina. I naravno: zastave! Njegova je ona ustaška zastava s grbom što počinje bijelim poljem, te s ustaškim U u pleteru, na crvenom dijelu trobojnice, bliže koplju. Babić je i tu majstorski odradio svoj posao: vrlo je precizno omjerio proporcije unutar zastave, tako da ćemo, odbacimo li svoju jezu i strah pred samim artefaktom i pred onim što je pod tim artefaktom učinjeno, lako priznati kako je ova hrvatska zastava svakako bolje dizajnirana od budućih hrvatskih zastava", napisao je o Babiću nedavno Miljenko Jergović u tekstu o odnosu njega i Josipa Vanište.
Poznati slikar preminuo je 14. svibnja 1974. godine, u 85. godini života.
