"U Kerempuhu radimo prvenstveno satiru, ljudi se tamo dolaze smijati. Iako, kod Frljića je bilo i scena koje nisu bile baš smiješne. I to mi se svidjelo. Jer zašto bi jedno isključivalo drugo? A satira može biti i gorka. Što, evo reci i sam, zar nije prekrasno da se u takvoj jednoj predstavi možemo pročistiti u svakom smislu - da plačemo i od tuge i od smijeha? U mojoj branši dosta ukalupljuju glumce i onda se misli da se mi u Kerempuhu samo zafrkavamo. Osobno izrazito cijenim satiru i smatram da ako znaš publiku nasmijati, da je itekako znaš i rasplakati. Mislim da je komedija u glumi vještina broj jedan", pričala je sve dok je nije prekinuo telefonski poziv.
Zasvirao joj je mobitel. Zvao ju je njezin partner, Aleksandar, otac njezina sina (o, da, sigurni su, bez kompleksa su provjerili čim su mogli) kojega sad čekaju. Pa nas je zanimalo kako je to ono išlo? Upoznali su se još kao djeca na taekwondou u Osijeku?
"Bila je to prava filmska priča. Imali smo kakvih devet ili deset godina kad smo se upoznali na treninzima i onda se nismo vidjeli godinama, kroz srednju školu ili faks. Možda smo se sreli koji put, ali nije mi bilo na kraj pameti da će on biti otac mojeg djeteta. Ja sam trenirala tri godine, on je trenirao puno dulje, tako da on ima crni pojas, a ja imam viši žuti", istaknula je ono "viši". OK. A što je s onom predajom da je već od tada, od dobi od devet godina, otprilike kad je upoznala budućeg oca svojeg djeteta, da je već tad znala što će raditi u životu? Na zgražanje svojeg tate, također glumca.
"Prosvijetlili su me stariji školski kolege s dramske koji su govorili učiteljici: 'Uzmi malu Anočićku! Uzmi je!'. Znala sam da mi je super i nisam razmišljala je li mi to fora zbog tate, zbog strica, što li već. Već od devete godine znala sam da mi je cilj završiti osnovnu, srednju školu, a stvarno ih nisam voljela, da bih potom išla na akademiju", priznala je i to.
Nije, kaže, srednju školu upisala baš bez veze. Bila je to jezična gimnazija, a ona je voljela strane jezike, voli ih i sad. Ali kad bi mogla opet, ipak bi radije upisala neku umjetničku školu. Kao mlađa je jako dobro slikala, očito je posjedovala određeni talent, bez sumnje da je taj isti talent još prisutan, ali je tijekom godina zanemarivanja u tom dijelu malo "zahrđala". Kako bilo, uspjela je odraditi i jednu i drugu školu, a onda je došlo vrijeme da odluči kamo će i kako dalje.
"Prva uloga u Kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku bila mi je u predstavi 'Sveti Nikola'. Prvo sam igrala neku djevojčicu, neku Anu, a onda sam igrala Krampusa", i tako je krenulo. Stali su je ubacivati u razne uloge, u jednom trenutku je iskrsnulo pitanje ide li na glumačku akademiju u Osijek ili u Zagreb. Na kraju je ispao Zagreb. "U Zagreb sam došla 2009. godine, odmah nakon završetka srednje škole. Prošla sam na prijamnom ispitu i eto me, ha, ha, ha!", nastavila je dalje.
Prvo je bila u "Maloj sceni", pa na Dubrovačkim ljetnim igrama u "Kralju Edipu" Eduarda Millera... "Više me nitko nikad nije zvao u Dubrovnik", i opet se smijala.
"Ma, bilo je uspješno. Radila sam u kazalištu Dubrava, predstava 'Zagreb gori', tamo sam glumila bad-blue-boysovca, dakle jednog frajera. Pa sam dobila prvu predstavu u Kerempuhu, gdje sam dobila i stipendiju. Nakon završetka petogodišnje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu dobila sam angažman u Kerempuhu. Radila sam predstavu 'Kreket' teatra Exit u režiji Renea Medvešeka, lijepu predstavu koja nije dugo zaživjela, što mi je baš žao. Ali uvijek se može obnoviti. Snimila sam nekoliko filmova, od kojih bih istaknula kratkometražni film Igora Jelinovića 'Medo mali', za koji sam dobila nagradu za najbolju glumicu na festivalu kratkometražnog filma u Istanbulu. Od serija sam snimala 'Nemoj nikome reći' s glavnom ulogom dvije sezone. Reklame do sada nisam imala prilike snimati", rekla je.
Njezina uloga u "Pet žena.com" dovela je do toga da je pozovu na audiciju za zabavni televizijski šou "Tvoje lice zvuči poznato". Prošla je audiciju, a onda prošla i do finala. "Jako mi se svidjelo, sve bih to ponovila, baš mi se uvuklo pod kožu. Koju god pjesmu sad čujem, pomislim ovu bih mogla skinuti, ovu ne bih", opisala je, učinilo nam se, proces vrlo brzog razvijanja ovisnosti.
"Pa i je. Mislim da je taj šou odlično iskustvo za glumce. Što je još ono ostalo od posla pred kamerama? Ah, da! Spotovi, zašto ne spotovi? Ne znam kako bih odgovorila na to pitanje. Nije da ja ne bih, ako se pojavi prilika vrlo rado bih sudjelovala i u projektima te vrste. Budimo realni, nas glumaca je svake godine sve više, a u pojedinim projektima se često vrte ista lica. Čini mi se kako je u Hrvatskoj popularno pojavljivati se na eventima, naslikavati se i pozirati za društvene mreže, a to baš i ne volim. Nemoj me krivo shvatiti, volim ja kad me srede, kad mi daju cipele, haljine, našminkaju me, naprave mi frizuru i, OK, ja ću doći. Ali ja niti sam privatno šminkerica niti patim od odijevanja, ne pratim modu... Odijevam se kako se osjećam. Volim se srediti, ali ne volim previše ta minglanja i te chit-chat razgovore, a čini mi se da odatle sve kreće."
