Jedan od razloga bio je to što je Gorbačov bio zaokupljen i preopterećen kriznim situacijama unutar Sovjetskog Saveza. Ono što je počelo kao revoluciju odozgo, postalo je revolucija odozdo, s uličnim prosvjedima i pobunama koje su se sve teže razbijale. Sve to je izazvalo ogromni otpor konzervativaca u sovjetskoj komunističkoj stranci. Gorbačov je bio pod pritiskom sa svih strana. Taubmanov pristup ovoj tjeskobnoj priči je kronološki i usredotočen na Kremlj. Iako to znači da njegova priča točno odražava kako je Gorbačov taktički manevrirao u visokoj politici, ne ostavlja dovoljno mjesta za opisivanje konteksta svakodnevnog života sovjetskih građana i njihovo sve veće razočaranje reformom što je navelo mnoge Ruse da vide Gorbačova kao agenta uništavanja. Tolika koncentracija na visoku politiku znači da su brojna, obična, pitanja ostala neodgovorena.
Guardian navodi samo nekoliko: zašto su trgovine imale tako ogromnu nestašicu hrane? Kako je crno tržište postalo tako sveprisutno? Što je pošlo po zlu s nastojanjem da dopusti razvoj privatnog poduzetništva i malog poduzetništva pod krinkom zadruga? Knjiga skače od krize do krize baš kao što je to uradio i Gorbačov, ali čitateljima dobro došlo da su napisana i neka tematska poglavlja koja gledaju na ključne teme, uz korištenje znanstvenog pogleda na prošlost, poput uloge masovnih medija u ubrzanom promjenama ili Gorbačovog nespretnog rukovanja baltičkim nacionalizmom ili zašto je (pitanje koje ima ponovnog značaja od 2014.) većina ljudi u istočnoj Ukrajini, pa čak i na Krimu, glasovalo za neovisnost i odcjepljenje od Moskve 1991. godine.
U djelu opsežnom kao ovom, može se činiti razumljivim da neke kontroverzne točke preskoči ili zaobiđe. No, Taubmanov dio o afganistanskom ratu nepotrebno je kratak. Gorbačov je uspješno dogovorio povlačenje sovjetskih postrojbi, dok je osigurao da Mohammad Najibullah ostane na vlasti još tri godine i to nije bilo poniženje nego djelomični uspjeh. Povlačenje je donijelo olakšanje tisućama sovjetskih obitelji koje su se bojale da će njihovi sinovi biti mobilizirani ili ubijeni, ali, poput ostalih Gorbačovih postignuća, nisu osvojili puno zahvalnosti od sovjetskih građana. Poglavlje o pokušaju državnog udara i zatvaranja Gorbačova u njegovu vilu na Krimu u kolovozu 1991 dobiva samo 17 stranica u vrlo dugoj knjizi. Ipak, to uključuje i iznenađujuće velik broj paragrafa špekulacije o tome je li Gorbačov bio nekako sudionik i samo se pretvarao da je u pritvoru (tvrdnja koju su pučisti ispričali u svojoj obrani nakon što je vojni udar propao).
Važna je, iako je Taubman preskače, atmosfera na ulicama Moskve tijekom tri dana trajanja puča. Boris Jeljcin, drugi vodeći reformator, opirao se udaru i nekoliko tisuća ljudi okružilo je njegovo sjedište u ruskom parlamentu kako bi spriječili Jeljcinovo uhićenje, ali pasivnost i fatalizam bili su dominantne reakcije u ostatku Moskve i u drugim gradovima. Jeljcinov poziv na opći štrajk nije imao odjeka. No, Taubman je u pravu kada posveti prostor Gorbačovljevim pogrešnim koracima po povratku u Moskvu i u pravu je kada pita zašto predsjednik nije htio ući u parlament i zahvaliti Jeljcinu i prosvjednicima zbog odupiranja puču. To je još jedno od mnogobrojnih pitanja na koja Taubman odgovara: teško je razumjeti.
