'Krležu sam posjetio gripozan. Tri dana poslije bio je mrtav'

Pero Kvesić je za Express jednom rekao da mu je „žao k'o cucku“ što je zaboravio argumentaciju kojom mu je prije dosta godina beogradski arhitekt Slobodan Mašić objasnio zašto knjiga, da bi ostavila trajni kulturni trag u jugoslavenskim okvirima, mora biti pročitana 400 puta. Kvesić je tada rekao da se broj 400 i inače u izdavaštvu pojavljuje „skoro pa nekako mistično“.

Primjerice, čak i na takve načine kao kada je njegova prijateljica Gordana Tintor, koja je tada živjela u Meksiku, poslala primjerak njegovog „Uvoda u Peru K.“ niz lanac prijatelja na čitanje, s tim da se svaki potpiše na posljednju stranicu prije nego što je proslijedi dalje. I kad joj se knjiga tko zna kakvom kozmičkom inercijom vratila, potpisnika je bilo 400. Kako takve relacije tumačiti u dobu u kojem je Kvesićev blog „Čovjek-vadičep susreće ženu-ribu“ od 2005. do danas skupio više od milijun čitanja i oko 14.000 komentara?

Kultura 'Kaptol nas je uz pomoć Partije cenzurirao još u socijalizmu'

Blog je isprva pisao anonimno i u rekordnom roku uvršten je među 75 najcool blogera u konkurenciji njih 150.000. A 13 godina nakon rođenja bloga, Fraktura je objavila njegove blogerske zapise na nešto manje od pola tisuće stranica.

Kvesić, kao novinar, književnik, prosvjetitelj, kao da karmički ne može pobjeći od sebe. Već od naslovnice na kojoj stoji „nemojte nikome reći da je ovu knjigu napisao Pero Kvesić“, preko „upozorenja“ da su svi događaji i likovi u knjizi izmišljeni, a sličnosti slučajne, „napomene“ da ima knjiga koje te toliko obuzmu da odlažeš kraj kako bi potrajala, a „ovo nije takva knjiga“ i „ograđivanja“ da „početna napomena nije istinita“.

Njegov „Danse macabre“ predivan je Fellinijevski opis sprovoda tijekom žestoke kiše za koji je teško posumnjati da je Kvesić prisustvovao jednom baš takvom ispraćaju pokojnika na onaj svijet. Razmišljanje o snovima pasa u „Svijetu spavača“, gdje se objašnjava zašto kućni ljubimci toliko spavaju i zašto su psi blagoslovljeni genijalnim životom jer ne razlikuju san od jave, mogao je napisati samo čovjek koji je u stanju napisati i fiktivni „Moj susret s Krležom“.

Fraktura

U tom poglavlju objašnjava da je kao 30-godišnjak uspio dogovoriti čvenk s najvećim hrvatskim književnikom, da je u zadnji tren zakačio gripu, ali je ipak uspio smoći snage za ostvariti si san jer se nakrcao lijekovima. 10 minuta razgovora s Krležom koštalo ga je, napisao je, nekoliko dana buncanja kod kuće jer se gripa vratila dvostruko snažnija. A kad se probudio, vidio je u novinama da je Krleža umro.

U stvari, možemo samo vjerovati dojmu da je riječ o potpunoj fikciji, inače bi ovakva anegdota, kada bi bila istinita, Kvesiću vrijedila kao VIP-ulaznica za sve današnje i buduće enciklopedije u poglavljima o najvećem hrvatskom književniku. Ima tu i još Krleže, pa Tita, Predraga Raosa koji je u ZOO-u prvo nastradao od noja, a potom i od ljame. Pa epizoda s početka 90-ih o inženjeru Šušku kojega su stalno salijetali da se učlani u HDZ, a ovaj im odgovarao da neće jer je Srbin.

Odustali su tek kad im je dokazao da je Srbin. Pa je umjesto nove ponude članstva u HDZ-u dobio otkaz. U priči o Ivanu Zvonimiru Čičku opisao je Kvesić kako je taj proljećar, disident, nakon što je izišao iz zatvora, djelovao kao da je zarazan, svi su se pravili da ga ne poznaju.

Pero Kvesić: Life Kako sam postao šaptač lisicama na Tuškancu

Opisao je Kvesić i zašto ljudska stvarnost traje između tri stotinke i tri sekunde (nešto iskustveno vrlo slično na istu temu pričao je prije nekoliko godina za Express Brian May), odao je Kvesić hommage vojniku Wehrmachta Josefu Schultzu koji je 19. srpnja 1941. iz 714. divizije odbio pucati u 16 zarobljenih civila na streljanju u Smederevskoj Palanci. Zato su i njega uputili među civile na streljanju, pa je stao među njih, uhvatio jednom rukom jednog za ruku, drugom drugog.

Napisati da je Pero Kvesić jedan od onih ljudi koji svijet gledaju i vide vlastitim očima, izvan svake prizme, koji stoga predstavljaju oči i savjest civilizacije, zapravo je suvišno nakon što to ovaj čini duže od pola stoljeća. Ali je zabavno primijetiti da je i u digitalnom dobu napravio puni krug, preko bloga, opet do tiskanog ukoričenog štiva, nazad do platforme kojoj ne može nauditi katastrofa kao, npr., sveopćeg brisanja sadržaja na ImageSharku ili sličnog.