Desnica mobilizira strahom. A ljevica ili ljevija politička opcija: što je to u Europi, gdje su tragovi tog napora? U replikama na desničarske ofenzive? U ekologiji vlastitog vrta, higijeni privatnog kulturnjačkog ukusa, u čemu?
Treba se sjetiti Brechta, koji je rekao da se ne možemo boriti protiv fašizma, a da se isto vrijeme ne borimo protiv ekonomskog sistema čiju zadnju fazu fašizam predstavlja. U fašizmu se do kraja ostvaruje mokri san kapitalizma. Koncentracijski logor dovodi kapitalističku logiku do njezinih krajnjih konzekvenci. U njemu ništa ne izmiče imperativu maksimalizacije profita. Nakon na rasnoj osnovi legalizirane pljačke, zatim bezočne eksploatacije radne snage do potpunog fizičkog uništenja, na kraju se čak i fizički ostaci logoraša uključuju u logiku maksimalizacije profita. Ljudsko tijelo, npr. postaje sirovina za proizvodnju sapuna. Današnja ljevica se ponekad čak i bavi fenomenologijom novog fašizma, ali ne i ekonomskom bazom na kojoj on izrasta. U hrvatskom kontekstu od početka 1990-ih naovamo je ljevica, s časnim izuzetkom Stipe Šuvara, kapitulirala u svojoj klasnoj borbi pred nacionalnim imperativima koji su služili maskiranju sve dubljeg socijalnog raslojavanja. Ako je u Hrvatskoj netko pokušao pokopati lijevu ideju, onda je to svakako više od HDZ-a bio SDP. Ali ta ideja je imanentna svakom kontekstu u kojem se pojavljuje socijalna nejednakost i različiti oblici društvene nepravde. Ona je bauk koji nastavlja progoniti kapitalizam.
Šira javnost ne zna, ili se slabo sjeća, da ste se ranije bavili različitim (žanrovskim) teatarskim radom: radili ste i predstave za djecu, pamtimo vašu “Družbu Pere Kvržice“ iz zagrebačkoga kazališta “Žar ptica“. Jer se upravo o djeci naglašeno govori u svakom društvu. U svibnju je održan treći domaći prolajferski “Hod za život“, gdje se tobože slavilo dostojanstvo dječjeg života. Znaju li te rijeke građana koji su hipijevski uživali na open air festivalu katoličke desnice o čemu danas govorimo kad “govorimo o djeci“?
Katotalibanski diskurs, koji rezonira većinom prolajferskih istupa, za cilj nema zaštitu djece nego civilizacijski regres koji se sastoji u oduzimanju prava ženi da slobodno odlučuje o svom tijelu. Gospođa Markić, Katolička crkva i ostali koji slave dostojanstvo dječjeg života trebali bi sagledati taj život u kontekstu koji ga čeka - onom ekonomske eksploatacije i sve veće socijalno raslojavanje koje se pokušava prikriti pronatalitetnim politikama jakog nacionalističkog prizvuka. Na kraju svi prolajferski putevi vode u Poljsku. Tamo je pobačaj ilegalan, osim u tri slučaja - ako je žena bila silovana, ako nastavak trudnoće ugrožava život žene i ako fetus ima ozbiljne malformacije. Poljski je parlament 2016. donio zakon po kojem će država isplaćivati jednokratnu novčanu pomoć od otprilike 925 eura ženama koje odluče, umjesto abortusa, zadržati trudnoću, iako je očigledno da će se dijete roditi s teškoćama u razvoju s velikom vjerojatnošću smrtnog ishoda. Zakon je donesen pod pritiskom Crkve kako bi se djeca mogla ipak krstiti prije nego što umru. Toliko o prolajferima i njihovim idejama o dostojanstvu dječjeg života.
A možemo posve rezignirati, kad shvatimo da se od vremena ministrice obrazovanja Ljilje Vokić iz 1990-ih prepolovila satnica umjetničkih predmeta u osnovnim i srednjim školama, zbog čega sada generacije veselije doživljavaju krizmeni dan nego gnjavažu “predmeta koji im neće u životu trebati“. Nacionalistički projekt antiintelektualizma iz 1990-ih je posve uspio? Čemu takvoj publici teatar? S druge strane, eno ogromnog broja pretplatnika ciklusa zagrebačkog HNK: hrle ljudi u kazalište. Što se događa?
Morat ću ponovno citirati Brechta. On kaže: “Današnji teatar je čisti provizorij. Bili bismo već nepravedni kad bismo mu pripisali kako bi on htio imati posla s duhovnim stvarima, dakle s umjetnošću. Teatar uistinu želi imati samo posla s nekom poprilično maglovito shvaćenom publikom, koja se sastoji od ljudi koji ili gube naivnost kada ulaze u teatar ili je nisu nikad posjedovali. Teatar se zdvojno nada da će zadržati tu publiku izlazeći joj sve više u susret, što je vrlo teško jer se ne zna čemu publici treba izlaziti u susret, jer publika i nema nikakve ukuse.” A na to se nadovezuje i Heinera Muellera, koji je govorio da teatar treba ispunjavati potrebe, a ne želje publike. U tom kontekstu treba sagledati i ljude koji hrle u HNK. Zanima me da li bi isto tako hrlili kada bi se u ovom kazalištu postavila predstava o Hasanbegovićevom preimenovanju trga na kojem se to kazalište nalazi.
Je li izlišno razgovarati o domaćoj kulturnoj politici? Iz današnje birokratizirane vizure rada ministrice kulture Obuljen Koržinek koji nitko dokraja ne razumije, mandat desničarskog korifeja Zlatka Hasanbegovića čini se formalno jasan i stoga pošteniji?
Politiku aktualne ministrice ne vidim drugačije nego nastavak onoga što je radio Hasanbegović, samo drugim sredstvima. Njezina retorika je umjerenija, ali nisam primijetio da se igdje odredila prema kulturocidu koji je Hasanbegović napravi dok joj je grijao ministarsku fotelju, kamo li da je pokušala sanirati posljedice istog. Medijska vatrica, koju povremeno iskremenja na liniji aktualna ministrica - Hasanbegovićev tabor, ne pokazuje nikakvu bitnu ideološku razliku među njima, već više činjenicu da ni Hasanbegović, ni njegova čvrsta desna ruka Ana Lederer nisu nikada prežalili gubitak ove pozicije i privilegija koje idu s njom. Moram priznati da pomalo osjećam i sažaljenje kad vidim u količinu njihovih frustracija. Već sad razmišljam tko će podnijeti sve one medijske žalopojke kad jednog dana Ana Lederer prestane biti pročelnice za kulturu.
Vaša pirandellovska predstava iz Kerempuha uvrštena je u Bitef, to je događaj po sebi? Kakvu ulogu imaju kazališni festivali iz “regije“? Mogu li festivali kulturnih događaja potaknuti formiranje “jedinstvenog“ kulturnog prostora na području bivše Jugoslavije? Ili takav postoji, a ignoriramo ga?
Na prostoru bivše Jugoslavije postoji kulturna zajednica koja nije pristala na logiku nacionalnih torova i kojoj je jasno da je kulturi imanentno prelaziti granice - kako one državne, tako i one formalne. Nacionalna homogenizacija kulture služi isključivo onima čiji rad ne bi prošao nijedan drugi test kvalitete osim onog nacionalne pravovaljanosti. Pojedini su domaći dramski umjetnici taj test polagali recitirajući na blajburškom polju, a drugi/ isti na inauguraciji predsjednice, ne opterećujući se sitnicama kao što je činjenica da im u publici sjedi i jedan ratni zločinac.
Što sljedeće radite: kod nas i vani? Ima li odmora, onog ljetnog, jednostavno- ljudskog?
Trenutno sam u Hannoveru. Radim na produkciji inspiriranoj Lessingovim komadom “Natan Mudri” koja će imati premijeru početkom rujna. Nakon toga ću održati predavanje na londonskoj The Royal Central School of Speech and Drama pod naslovom “Reprezentacijske slabosti demokracije i kazališta u ranom 21. stoljeću”. Zatim slijedi kratka ljetna stanka. Odmah nakon premijere u Hannoveru idem za Stuttgart gdje radim “Romea i Juliju”. Zatim ponovno u berlinski Maxim Gorki, a potom u Köln, gdje postavljam Brechtova “Fatzera”. Eto toliko.
