Kultura
1203 prikaza

Houellebecq je otklizao u teško zaglupljivanje

Michel Houellebecq
ActuaLitté
Pisac koji je slavu stekao romanima o seks-turizmu, mizoginiji i islamizaciji Francuske, svoj zadnji roman nazvao je ”Serotonin”

Nekoliko sati nakon što su svi portali prenijeli vijest o terorističkom napadu na džamije u novozelandskom gradu Christchurchu, u kojem je poginulo pedeset ljudi koji su se ondje zatekli, vozila sam se prigradskim vlakom prema Dugom Selu. Nedaleko od mene sjedio je mladi hrvatski vojnik u uniformi, beretku i torbu bacio je na sjedalo preko puta i široko se zavalio, kako to ponekad mladići rade, vjerojatno putujući prema dugoselskoj vojarni.

Sjedio je dovoljno blizu mene da sam mogla čuti razgovor koji je s nekim vodio preko mobitela. Bolje bi možda bilo da nisam. Taj netko s druge strane još je i pokušavao unijeti zrnce zdravog razuma u razmišljanja mladog hrvatskog vojnika dok je ovaj inzistirao: ”A zakaj bi on bio luđak? Ne razumijem, zakaj? Pa učinio je svima nama uslugu, oslobodio je svijet pedeset bolesnika!”.

Ivica Buljan Ivica Buljan Kultura "Iza zabrane Houellebecqa u Dubrovniku stoji HDZ"

Razgovor se nastavljao u tom stilu, mladi vojnik je inzistirao na racionalnosti čina u kojem jednostavno pobiješ pedeset ljudi jer su druge vjeroispovijesti, a ja sam odreagirala negdje iz želuca, nimalo to nije bilo herojski, možda više nepromišljeno, usput se suzdržavajući, pa je ispalo vjerojatno tragikomično dok sam na njega vikala kako ga nije sramota(!) takvo što izgovoriti, i to još dok nosi uniformu. Sve skupa djelovalo je zastrašujuće.

Mladi vojnik se nemušto počeo braniti da nije on ”o tome” pričao, a kako je onda znao na što ”to” ja mislim, kratko smo se još natezali, a onda je nastavio igrati “Fortnite”, vidjela sam u odrazu mobitela na staklu prozora. Zatim sam pričekala da iz vlaka izađe prvi kako ne bi vidio gdje stanujem. Ovaj događaj je zapravo savršeni šlagvort za osvrt na zadnje djelo (a i čitav opus je na istoj liniji) zločestog dečka francuske književnosti Michela Houellebecqa, kako mu mediji vole tepati.

Pisac koji je slavu stekao romanima o seks-turizmu, mizoginiji i islamizaciji Francuske, koji je nedavno javno hvalio američkog predsjednika Donalda Trumpa, svoj zadnji roman nazvao je ”Serotonin”, po hormonu koji je zaslužan za to kako se osjećamo i koji se često povezuje sa stanjima sreće. Protagonist i pripovjedač je 46-godišnji agronom koji se umrtvljuje tableticama ne bi li fizički ostao na životu koji prezire.

Novi roman Michel Houellebecq | Author: Dumont Dumont

Takav jadan i nikakav lik (sličan ostalima iz njegovih romana koji žene bez ikakvog objašnjenja obožavaju, koji ne oskudijeva u ljubavnicama iznadprosječnog izgleda i pravi je misterij što zapravo one vide u njemu) vodi nas kroz predvidivo razbijanje utješnih iluzija koje ljude obično drže iznad površine, ismijava koncepte slobode, autentičnosti i ravnopravnosti, a najviše od svega čitatelju omogućuje da uživa u niskim strastima pod krinkom kvalitetne literature.

Međutim, to nije najveći grijeh Houellebecqova pisma, ono što nosi najveću štetu kod popularnosti ovakvih romana jest pojednostavljivanje i banalizacija stvarnosti koju publika naprosto obožava. I sam lik zadnjeg romana ”Serotonin” kaže: ”Pojednostavljujem, ali treba pojednostavljivati jer inače se ne dospije nikamo”.

I to je najopasnija postavka, autor u svojim romanima zahvaća preozbiljne, teške i aktualne teme, različite nesreće, radikalizaciju društva, fanatizam, političku i ekonomsku situaciju, ali ne ide dublje, nego upravo u suprotnom smjeru, ka plićini. I zato rezultat u vidu popularnosti ne izostaje - pisati svakako zna, talent posjeduje, ali ga ne usmjerava u razumijevanje kompleksnosti problema ljudske prirode ili društva u cjelini, oštricu okreće prema svođenju na banalnosti i podilaženju nezahtjevnom čitatelju.

Michel Houellebecq Još reakcija Kultura Strah od seksa na Dubrovačkim igrama prikazan kao strah od ISIL-a

Ne preže od pretjerivanja koje od likova stvara karikature, a to se posebno odnosi na ženske likove koji igraju samo dvije prokušane, crno-bijele uloge, jelte, onoliko koliko žene mogu, gadure koje unište svakog normalnog muškarca ili svetice koje je zapravo nemoguće pronaći.

Za pretpostaviti je da se upravo takvo pojednostavljivanje odvijalo u mozgu mladog hrvatskog vojnika dok je onako posve cijepljen od mogućnosti empatije izgovarao zastrašujuće stvari. Jer, sve je to u njegovu svijetu vrlo jednostavno, a onda se nekamo i stiže, onda se jasno djeluje i povlače se radikalni potezi. Dok, s druge strane, kad fenomenima, ljudima, društvima priznamo kompleksnost i često proturječnost kojih smo i sami puni, onda nema jednostavnih rješenja.

Onda ne može banalno, onda se treba dovijati kako smisliti nove načine koji će dovesti do većeg razumijevanja, a onda posredno do pojedinačnog i društvenog boljitka. Zato je potreban napor i umnažanje mogućih narativa, a ne pojednostavljivanje. Njegovu načinu razmišljanja moglo bi se suprotstaviti pismo, primjerice, nigerijske autorice Chimamande Ngozi Adice. Zadnje što od nje možemo čitati u hrvatskom prijevodu je knjižica “Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje” u izdanju V.B.Z.-a.

Novi roman Chimamanda Ngozi Adichie | Author: VBZ VBZ

Poznata je po svojim romanima “Polovica žutog sunca” i “Amerikana” te sjajnim TED govorima “Danger of a single story”, u kojima se bavi problemima zapadnjačkog doživljaja afričkog identiteta i kulture, te “We should all be feminists”, na temelju kojeg je nastala i spomenuta knjiga. Ključna razlika između Houellebecqova rukopisa i rukopisa Chimamande Ngozi Adice je upravo u problematiziranju kompleksnosti života s kojim se ljudi nose.

Poglavlja u njezinoj knjizi obično započinju ovako: “Lako nam je reći...; Znam da nije jednostavno...; Stvarnost je mnogo složenija...; Kultura ne čini ljude, ljudi čine kulturu; Često pogriješim misleći da je nešto što je očito meni isto tako očito svima drugima...”. E sad, zamislite ijednog junaka Michela Houellbecqa koji se podvrgava iskrenoj introspekciji.

On se kao do zla boga preispituje, što je posve pogrešna interpretacija, jer on preispituje zatečeno žalosno stanje, zamislite samo da sam sebi pristupi bez oklopa cinizma i prezira, da izgovori makar jednu od gore spomenutih replika koje pripadaju zrelijim ljudima. Vjerojatno bi se ubio na prvoj stranici i ne bi se mrcvario tableticama tobože opraštajući se sa svijetom.

Tako se ni naš vojnik ne bi nakon izrečenih užasa veselo vratio “Fortniteu”, nego bi (dovoljno je već što nosi uniformu) sjedio duboko zapitan nad svojom ulogom u ovom svijetu. Možda bi umjesto pojednostavljenih bolesnika vidio ljude, a onda u tom kontekstu i samoga sebe.

  • KB97 13:57 31.Ožujak 2019.

    Opisani događaj zvuči jako izmišljeno, u tumblr-stilu "svi su mi u vlaku zapljeskali". Mislim da Houellebecqua odbijate i saslušati jer se ne pokorava vašim političkim stavovima, što je, za jednu kritičarku, u najmanju ruku neprofesionalno i jadno.

  • Avatar monster_from_id
    monster_from_id 14:15 30.Ožujak 2019.

    Uvijek mi je bila misterija zašto se sve vojske svijeta pune isključivo ljudima od 18 godina. Danas mi je jasno. Stvar je u tome da ti ljudi neznaju baš ništa o stvarnom životu osim onog čime im je režim isprao ... prikaži još! mozak. A to je uvijek "moja nacija", "moja vjera" itd A onda kad budale shvate to doslovno i počnu provoditi u praksi definicije što je dobar Hrvat što nije, onda se svi čude ko pura dreku. Obraz. sustav je taj koji je stvorio to čudovište u vlaku. No u njega se nesmije ni taknut.