No je li možda stvar u nespremnosti društva, pitamo se. "Argument da društvo nije spremno posve je lažan. Sva relevantna istraživanja to pokazuju. Zakoni kroje i usmjeravaju društvo, pa se tako i samo pitanje prihvaćanja manjina povećava što se brže donose zakoni. Mi čekamo da se poveća razina društvene prihvaćenosti i tek potom donosimo zakone, a to se tako ne događa. Pogotovo u državi koja tako malo ulaže u edukaciju."
A ta bi se dva procesa, donošenja zakona i educiranja službenika, trebala odvijati paralelno. Na taj bi se način, drži Šegota, izbjegle mnoge nepotrebne i zasigurno nenamjerne, ali iz neznanja proizašle, situacije s kakvima su se njihovi članovi suočavali nakon što je donesen Zakon o životnom partnerstvu. Ističe i da sa stručnim osobljem, kako u centrima za socijalnu skrb tako i u ustanovama za odgoj i obrazovanje, vrlo dobro surađuju, no nadaju se kako će i njima ova slikovnica poslužiti kao pomoćni alat za prikazivanje realnog stanja u našem društvu, koje se, ma koliko to određene struje nijekale, poprilično odmaknulo od tradicionalnog poimanja obitelji te sad nije rijetkost u istoj vrtićkoj grupi pronaći posvojenu, udomljenu i djecu iz dugine obitelji kao i djecu iz jednoroditeljskih zajednica.
Njima, kaže naš sugovornik, tu različitost ne treba objašnjavati jer ona s njom žive svaki dan, društvena "različitost" za njih je svakodnevica. Članove Duginih obitelji upravo stoga posebno veseli što su upite za nabavu slikovnice, iako su je isprva namijenili samo svojim članovima, primili i od mnogih heteroseksualnih obitelji čija je namjera kroz igru i priču vlastitoj djeci od najmanjih nogu približiti jednu novu i drugačiju realnost hrvatskog društva.
"Naše je društvo šarena duga u kojoj za svakoga ima mjesta. I dugine obitelji mogu biti posvojiteljske i jednoroditeljske, pa iskustvo jednih može pomoći drugima. Jako je važno da različite obitelji dijele iskustva i priče. Na taj se način ohrabruju i tako će se možda i društvo promijeniti", iskreno se nada Ivo Šegota, koji ističe kako je, za istospolne parove u životnom partnerstvu postupak posvajanja poprilično otežan.
Premda im zakon dopušta sklopiti životno partnerstvo, drugi ih zakon, onaj Obiteljski, kako ga tumači trenutačno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ne prepoznaje kao obiteljsku zajednicu i stoga ne mogu biti pozitivno ocijenjeni pri procjeni podobnosti. Samci bi, naravno, mogli podnijeti zahtjev za posvojenje i njihova se seksualna orijentacija ne bi propitivala, no zanemariv broj samaca uspijeva pozitivno okončati proces posvojenja.
"Stoga, kad govorimo o duginim obiteljima, češće govorimo o obiteljima s dvije mame jer je njima relativno jednostavnije doći do djeteta. Mogu se poslužiti pomognutom oplodnjom iako za to moraju otići u inozemstvo jer Zakon o potpomognutoj oplodnji izrijekom zabranjuje podvrgavanje postupku ženama u životnom partnerstvu."
Sustav u tom slučaju biološku majku prepoznaje automatski, a njezina partnerica mora biti prepoznata kao drugi roditelj u postupku partnerske skrbi na Centru za socijalnu skrb. Postupak potvrđuje sud, a zasad nije bilo negativno procijenjenih partnerica skrbnica. Iako je i ovaj postupak birokratski zahtjevan, pred muške se parove postavljaju kudikamo veće prepreke te više nisu česti slučajevi suroditeljstva u kojem se muški i ženski par dogovore o zajedničkoj brizi nad djetetom.
"Mi volimo reći da, ako želiš postati roditelj, to ćeš i ostvariti. Sretni smo što se u posljednje vrijeme pojavio pravi baby boom u duginim obiteljima, a ta su djeca većinom rezultat medicinski pomognute oplodnje."
U Duginim obiteljima brinu se i o svijetu koji svojoj djeci ostavljaju u nasljeđe, pa, premda to nije uvijek bilo jednostavno, odlučuju istupati u medijima. Jer vidljivost je prvi korak. "Usporedimo li se s državama koje su kroz promjene prošle, uočit ćemo kako su sve one bile rezultat vidljivosti, bez toga ne ide. No s druge strane, razumljiva je i doza straha. Svi mi, napokon, živimo u svojim mikrosredinama u kojima, istina, stvari u načelu funkcioniraju, ali nakon eksponiranja mogu otići u posve neplaniranim smjerovima.
"Te su mikrosredine, kao i makrosredina, danas zahvaćene pitanjem Istanbulske konvencije, s čijom se ratifikacijom slaže i naš sugovornik.
"Konvencija, govoreći o rodu, govori o rodnim ulogama i društvenom konstruktu. Rječnik hrvatskog jezika Leksikografskog zavoda iz 2000. godine muškarca definira kao ‘osobu muškog spola’, a žena je ‘osoba ženskog spola čija je društvena uloga rađanje i odgoj djece’. Ove su definicije diskriminativne i prema ženama i prema muškarcima kao očevima jer ih postavljaju u podređenu ulogu. Konvencija to propituje, a nasilje o kojem govori i proizlazi iz tih tradicionalnih uloga muškarca i žene. To je društvena nepravda koju treba dokinuti."
Na put prema dokidanju nejednakosti nedavno je dobrano zagazila Kanada uklonivši iz službenih dokumenata kategorije majke i oca nakon što jedan istospolni par, upravo zbog njihova postojanja, nije mogao svome djetetu izvaditi iskaznicu zdravstvenog osiguranja. Društvene mreže u Hrvatskoj odmah su zasute pogrdnim i neumjesnim šalama o "roditelju 1" i "roditelju 2", no naš sugovornik u tome ne vidi ništa sporno.
"Ne razumijem zašto to nekome predstavlja toliki problem. Majka ne prestaje biti majka niti otac prestaje biti otac samo zato što su te kategorije izuzete iz određenog službenog obrasca."
Stvaranjem "Moje dugine obitelji" Ivo Šegota, urednica Maja Škvorc i ilustrator Borna Nikola Žeželj otvorili su vrata za novo i tolerantnije društvo. Sve što sad žele jest stvoriti društvo koje je bolje za sve. Jer ne traže ništa više od onoga što druge obitelji imaju. Samo jednake šanse i jednake startne pozicije. Društvo koje se brine o svojim članovima trebalo bi sve obitelji tako tretirati.
