"Hrvatsku krasi zadrtost - svi smo mi odreda zatucani"

Premijeru svojega filma “Glas” Ognjen Sviličić održao je krajem prošle godine na velikom festivalu u južnokorejskom Busanu, a film je ovih dana krenuo u domaću distribuciju. Autor kojega domaća publika najviše pamti po filmu “Oprosti za kung fu”, a onda i po “Arminu” i “Takva su pravila”, prethodnih je godina vrlo uspješno radio kao script-doctor u regiji i svijetu. “Glas” je proizvod hvatsko-srpsko- makedonske koprodukcije, a tema filma je intrigantno suvremena: mater odlazi raditi na brod, a sina tinejdžera ostavlja u “dobrim rukama” katoličkog internata na Jadranu.     

Tinejdžer nije vjernik, a pitanje je što i kako izgleda odgoj tinejdžera u katoličkom duhu, na našem tlu. S redateljem razgovaramo neposredno prije zagrebačke premijere filma: tek se vratio iz Kenije, gdje je bio na odmoru. “Zaključio sam da zaslužujem odmor, tri godine nisam imao dana odmora. I shvatio da mi je jeftinije otići u Keniju nego na naše more”, veli Sviličić. Kenija kao “tako lijepa, tako blizu”? “Sve je relativno, je li. I blagotvorno je maknuti se od projekcije svijeta kakvu imamo. Ono što znamo o svijetu, ondje vas demantira. Ljudi imaju posve druge prioritete, unatoč evidentnom siromaštvu Kenije. Shvatite koliko smo zapravo oholi, jer u osnovi živimo dobro”, razmišlja Ognjen Sviličić.

Express: Puno, dakle, putujete: poslom ili privatno. Pa kakve su impresije povratka, to je uvijek zanimljivo.

Kad se vraćate s Ekvadora, recimo, Hrvatska djeluje kao sređena zemlja. Zagreb, pogotovo njegov nacifrani centar, izgleda kao neka torta. I vratiš se, dva dana vrtiš usporedbe s putovanja. Ali nakon dva dana ovdje, vidiš da ovdje niti jedna institucija države ne funkcionira, baš ništa. Ako si na to zaboravio, za 48 sati snađe te ta realnost. Hrvatska funkcionira jedino za turiste i ljude koji naprosto imaju puno para. Vratiš se, recimo, iz Berlina. I čekaš: eto za dva dana ovdje doslovno sva očekivanja padaju u vodu. Ovdje je sve neka vrsta šale: svi se pravimo da nešto jest, a nije.

Express: Ali ne kao Kunderin “drugi smisao pojma šale”, ipak.

Ne u Kunderinom smislu, ljudi ovdje nisu gladni. A čim nisu gladni, neće se buniti. Revolucija isključena. Naš čovjek je, osim toga, navikao na sve. I naš je čovjek zadovoljan čim ga ne tuku. Dakle, ne tuku te, imaš što pojesti, eventualno koju kobasicu za Advent i tu je zadovoljstvo. Ako želiš malo više, odeš iz Hrvatske. To je tako. Skoro pola milijuna ljudi je otišlo iz takvih razloga.

Express: Vi nemate razloga za odlazak. Film je univerzalan jezik, možete šetati svijetom.

Zapravo da. Ono što je realnost filma ogleda se u globalnoj raspršenosti festivala. Na svijetu ima doista dosta festivalskih adresa na kojima možeš pokazati film. Kao režiser ili scenarist, možeš raditi otkudgod.

Marin Tironi

Express: I iz Kenije?

Pa palo mi je na pamet. Ili pisati scenarije na Baliju, recimo. Ljudi žive na različite načine, rentaju stanove i žive u jugoistočnoj Aziji. To je sad neki trend. Postoje načini života kojima se čovjek može osloboditi okova nekog posla. Ali ja sam ipak bazično ovdje.

Express: Teme kojima se filmski bavite korijenski su vezani uz ovu sredinu i pripadni mentalitet. Kao hrvatski realizam 2.0. Hrvatski realizam koji se nikad nije ‘razriješio’?

Upravo tako. Uvijek se okrećem temama koje se tiču naše zadrtosti, na ovaj ili onaj način. Kad bih morao reći nešto o Hrvatskoj u jednoj riječi, to ne bi bile teške riječi poput primitivizma. Ne bi to bilo niti siromaštvo. Bio bi to provincijalizam. Ali točnije, jedan pojam što opisuje Hrvatsku bio bi - zadrtost, zatucanost. Svi smo odreda ovdje zatucani. A to primjećujete čim se maknete odavde. I vidite da postoje zemlje u kojima je zadrtost itekako uočljiva, ali institucije funkcioniraju. Ima zemalja u kojima ‘funkcionira’ svaka vrsta zadrtosti, a svi se ševe ko blesavi. A mi smo zemlja u kojoj je zadrtost prisutna na razini institucija, zadrtost na razini osobnih sloboda - od seksualnih do političkih. I budući da tu zadrtost dobro poznajem, jednostavno, čitav život snimam filmove o istoj temi.

Express: Naravno, sastavni dio te zadrtosti bio bi i ‘zelenokaderaški’ mentalitet gdje nećeš priznati da si…

Problem je u tome što Hrvati svaku ideologiju zdušno prihvate. Od devetog stoljeća a ne sedmoga, kad je bilo pokrštavanje. Hrvati su zdušno prihvatili katoličanstvo od Franaka, onda su prihvatili komunizam, pa su sad ponovno zdušno prihvatili katoličku Crkvu. Čini mi se, da sutra zemlju pokore Alieni i donesu svoje principe ideologije i religije, Hrvati bi vjerojatno bili najzadrtiji u provođenju te religije. Mi smo dobri psi velikih gospodara.

Express: Dobro, krležijanski moment se nije izgubio u bazi. Pitanje je tko ga kako tumači i shvaća?

Da. Zato Hrvati preziru i vlastiti kulturni proizvod. Po mome iskustvu, slični su po tom pitanju i Nijemci koji nisu ‘ljudi kulture’ nego automobila i sporta. Mi smo to od njih na neki način preuzeli, imam osjećaj. Dok Francuzi, Rusi i Srbi, koji su povijesno gledano barbarogenije nacije od Hrvata, imaju jak kulturni moment. Kultura im je naprosto važna. Eto, neki dan sam htio kupiti Krležinu knjigu za prijateljicu u Beogradu. Ušao sam u najveći dućan knjiga u Zagrebu, tražio ‘nešto Krležino’. A ondje nema ništa od Krleže. Ni u najmanjoj knjižari, nećete kod nas naći niti jedan Krležin naslov. I uđem u beogradsku knjižaru, oprezno pitam imate li što od Krleže, a prodavačica pita: što trebate, čitava polica je Krležina. Ako to nije ilustrativno…Ceremonija, ambalaža, dizajn. Hrvati to vole.

Express: Zašto ste odabrali ovaj trenutak za temu o suvremenom statusu katoličanstva? O čemu je novi film?

U svakom svom filmu bavim se borbom pojedinca protiv okoline. Tako je i u ‘Glasu’. Okolina je zadrta. U ovom slučaju, glavni lik se bori protiv pasivne agresije okoline. Jedan prijatelj kritičar rekao mi je da se u ovom filmu čitavo vrijeme ‘osjeća’ onaj potmuli zvuk ‘bruuum’. Kao zvuk koji potkožno tinja, latentan i opasan. Mislim da je takav spleen ove zemlje. Ovdje vam nitko u lice neće reći što vas ide, neće vas napasti, ali ćete čitavo vrijeme osjećati tu neprekidnu tenziju, gotovo nepodnošljivu. Ono šaputanje oko nekoga tko se, naprosto, ne slaže s većinom. To je taj osjećaj. Htio sam, zapravo, snimiti taj spleen, htio sam pokazati kakav je osjećaj kad se tome suprotstaviš.

Sandra Šimunović/Pixsell

Express: Filmski je možda zanimljivije vidjeti kako ‘objektivno’ izgleda da katolička ‘proizvodnja sreće’ života i zajedništva. I kako to korespondira sa suvremenim (političkim) trenutkom?

E pa to je naprosto opasno. Takve organizacije, u ovom slučaju katolička, postavljaju se i operiraju na površnoj razini širokog dometa. Uvjetuju ‘sreću’ vlastitim činjenjem dobra, kao pouzdan mehanizam uzajamnosti. Kolinda Grabar Kitarović služila se sličnim mehanizmom: oh što smo sretni što smo u Hrvatskoj, kako smo sretni što je Hrvatska osvojila nogometno prvenstvo i tako dalje. A od toga nema ništa. Hrvati se takvoj retorici pak ne priklanjaju jer su doista sretni, naravno, nego se jednostavno priklanjaju polugama vlasti, kakve jesu da jesu. A iza te ‘sreće’ je ogromna depresija.

Express: Može se i obrnuto: iz depresije kao trajnog stanja valja pokušati uzletjeti uz pomoć zajednice, potražiti duhovno iskupljenje i rast, posve prirodno? Katolička crkva to pokušava u odgoju mladih: ukazati na prioritet duhovnog zdravlja?

Pa da. Ali ono što je, za manje upućene, zanimljivo jest to da Katolička crkva nema nikakvu vrstu agresije u tom odgoju, koju bi netko možda očekivao. Ne, ona te prima za rame i pita: jesi dobro? Želim ti pomoći, želim da ti bude dobro kao meni. I da ti osjetiš jednaku sreću. Čovjek se neće svesti samo na ono što veli Bukowski, nego i on želi duhovni rast, naravno. Želi ‘nešto više’. I to Katolička crkva pruža, ali na način šoping centra: ponuđeno je, uzmite. Ali, budući da ne može tako lako doći do sreće, sreću pronalazi u ratovanju protiv onoga tko ne vjeruje u ono što ti vjeruješ. Tako sreća dolazi u ratu, u tobožnjem ‘pokušaju obraćenja’ dugoga koji u nekom trenutku kaže: e pa nije ti to baš tako! I posebno zanimljivo, u tom ratovanju, katolici se osjećaju ugroženima. Recimo, zanimljivo je kako se Željka Markić kojoj su bila otvorena vrata svih institucija i mnogo šire od toga, osjeća ugroženom kad se žene organiziraju u borbi na pravo za abortus. I ako uopće bude reakcija na ovaj moj film, vjerojatno će biti u tonu: vidite kako smo mi katolici ugroženi, snimaju i filmove protiv nas.

Express: U školama je institucionaliziran vjeronauk, a katolički internati (još uvijek?) nisu raširena pojava. Ipak, javne su škole zakazale u obrazovanju a posebno u organiziranju slobodnog vremena djece, odnosno kreativnom odgoju. Sistem javnog obrazovanja je pred kolapsom, Crkva je zauzela upražnjeno mjesto, roditelji djecu radije ostavljaju u uređenom sistemu…

Da, u tome je ta jednostavna stvar. U divljem kapitalizmu gdje je javno dobro nevažno, Katolička crkva pokazuje se kao jedina dobro organizirana institucija. Puno bolje organizirana od nekog Ministarstva kulture ii HRT-a. I zbilja, za razliku od HRT-a Katolička crkva vodi računa o hrvatskoj kulturi - ali tako da ju prilagodi sebi. Naravno, ta institucija ima dvije tisuće godina iskustva u organizaciji. Ali ne samo to, njima je doista stalo da imaju utjecaj u društvu. Dok HRT-u nije stalo, HAZU-u nije stalo, svim javnim institucijama naprosto nije stalo. Da je, recimo, Katolička crkva snimila film o pokrštavanju Hrvata bio bi to vjerojatno najbolji film ikad: jer bi oni zbilja znali što rade i zašto to rade.

Express: Likovi tinejdžera u katoličkom internatu ne razlikuju se od svih drugih tinejdžera svijeta, normalno. Internat ili vojni kamp svejedno: ali kad dođe momak koji se razlikuje počinju problemi, narušen je konformizam situacije?

Zato što Katolička crkva ne priznaje mogućnost drugačijeg. Da postoji netko kome se sve to možda neće svidjeti. Zemlje koje su u Europi uspješne pa ih zato volimo poput Njemačke ili Danske, imaju izuzetno izraženo poštovanje prema drugome. Uzimaju u obzir da postoji ta nesretna mogućnost da ono što govore, naprosto nije točno. Ili se naprosto nekome ne sviđa, iz nevažnih razloga. A naša politička elita to ne poštuje i ne uvažava kao mogućnost. I jasna je poruka: ili ovako prihvatiš ili se seliš odavde.

Sandra Šimunović/Pixsell

Express: Kako ste radili kasting filma? Kažete da vam je to uvijek izazov.

Ovaj put je bilo jednostavno. Asistent režije Marko Jukić otišao je u Split gdje postoji ogroman broj dramskih sekcija u školama. I tu, kad vas Hrvatska porazi lošim, naiđete na ono najbolje, što oduševi. Pojavilo se dvadeset klinaca, svi su bili jako dobri. Na audiciji smo vrlo brzo izabrali njih dvanaest pa sam onda prema njima prilagođavao scenarij. I dosta sam im ‘pustio’, mislim da su se odlično pokazali.

Express: I glavna glumica je našoj publici nepoznata, a lik odgojiteljice u katoličkom domu/internatu je zahtjevan.

Taj lik igra Belma Salkunić, sarajevska glumica. Trebao mi je lik odgojiteljice, a da ne bude klišeiziran. Jer naši glumci često znaju upasti u klišej pa imate taka za prodavačicu cvijeća, za doktoricu, za voditeljicu katoličkog doma. Htio sam to izbjeći, postići dojam osobe koja stvarno vjeruje u to što radi: i nije zla, uistinu želi pomoći. Ali njezin mentalni sklop nije preširok, kao da ima ‘switch’ za dobro ili loše. Nema sivih zona. Onaj tip osobe koja će vam pomoći najviše na svijetu ako se s njom slažete. A ako se ne slažete, ne bih vam bio u koži. To je onaj tip osobe koji će ‘prvi baciti kamen’.

Express: I suvremena je činjenica, posljedična sistemskoj lošosti domaćih institucija, da Crkva rehabilitira (ne samo) tinejdžere koji upadnu u svakakve probleme u zajednici. Duhovne obnove u komunama: to je odgojni korektiv za rehabilitaciju u društvo.

Pa budimo iskreni, Katolička crkva je jedina institucija koju pored novca zanima i duhovnost. Druga je stvar slažemo li se s takvom vrstom duhovnosti. Pa neće valjda naš političar spominjati nešto tako sporedno i dekorativno kao što je kultura?! Kod nas je kao u srednjem vijeku, kad su samo benediktinci vodili brigu o kulturi i obrazovanju. To nam je ostalo. Tu i tamo netko u javnom diskursu spomene Krležu: ipak je prevelika činjenica da ju se tek tako zatare. Ali i to blijedi..

Express: Na terenu suvremene politike, izbor Zorana Milanovića gotovo konsenzualno je odjeknuo kao - dobar događaj?

Točno tako. Kad smo već mislili da će se sve okrenuti još desnije, pojavilo se nešto iznenada. I to nije bilo nasilje marketinga, pi-ara ili reklama na javnoj televiziji. Milanović je pobijedio čisto, u utakmici. I to je dobar događaj za čitavu regiju. Iako, ne mislim da će se u Hrvatskoj još neko dulje vrijeme pojaviti političar koji će znati povući onu energiju koju ova zemlja ipak ima, a da se ne temelji na kvazi-identitetskim floskulama: mi smo Hrvati, pak smo Hrvati…

Marin Tironi

Express: A hrvatski film? Ima li smisla stavljati zajednički nazivnik na suvremenu filmsku produkciju?

Čak mislim da ima. Predajem scenarij na zagrebačkoj Akademiji i imam uvid u teme i interese, čini mi se. Ono što je karakteristika domaćeg filma a i domaćeg kulturnog proizvoda kao takvog jest motivski i tematski ‘povratak u moje malo mjesto’. Povratak Filipa Latinovicza, vječito. Filmovi Bobe Jelčića, Hane Jušić, Jure Pavlovića, pa i moj film ‘Oprosti za kung fu’. Izgleda mi da se suvremeni hrvatski film općenito bavi povratkom u neku svoju obitelj koja je zadrta, glupa, ovakva ili onakva. Ako postoji kolektivni autorski moment kod nas, to je dakle povratak. U slovenskom filmu aktualan je cankarovski motiv majke koju se posjećuje; kod nas je to krležijanski povratak Latinovicza. Možda se motivika poklapa slučajno, ali je tako. Kao što je posve jasno: u zadrtosti naših institucija, kod nas ljudi odlično rade svoje poslove mimo njih. Domaća kinematografija svakoga dana napreduje: i mi idemo, iako polako.