Kultura
266 prikaza

'Htio sam da Breivik pati, ali tako se ne kažnjava čak ni manijak'

Frode Grytten, norveški pisac
Jurica Galoic (PIXSELL)
Norvežani su prije bili skromni i onda su nam se novčanici odjednom napunili. I tko smo sad? Razmažena derišta koja uništava praznina i usamljenost

Nikad se nisam oblačio tako, ali da, panker sam, kaže 56-godišnji Frode Grytten, jedan od najprevođenijih i najnagrađivanijih norveških pisaca. Krajem svibnja u Zagrebu je gostovao na Festivalu europske kratke priče, a osim te forme, pisao je hvaljene romane i drame. Inače povremeno radi kao novinar, a jedan od razloga zbog kojega je postao pisac upravo je - punk. - U suštini tog pokreta je misao: uradi sam. Ne moraš biti elita, ne moraš biti najbolji na svijetu da bi napisao pjesmu ili svirao gitaru. Imao sam 17 godina i shvatio da i ja mogu pisati - kaže Grytten. Jedan od njegovih najpoznatijih romana koji je preveden i na hrvatski je ‘Zapalite kuću’. Priča je to o punk legendama The Clash. Ali ne klasična biografija benda ili svakog pojedinog člana. Grytten je napisao punokrvni roman o njihovu uspjehu na koji nisu bili spremni, i to iz perspektive svakog člana benda. Joe Stummer, Mick Jones, Topper Headon i Paul Simonon “pričaju” nam o uspjehu na intiman način.

Bogatstvo stvara zidove

A Grytten je roman i napisao jer je The Clash bend za koji je vezan još od tinejdžerskih dana. Prvi put ih je čuo kad mu je bilo 17 godina. - U trenutku kad sam pisao knjigu bio sam u svojim pedesetima. Zanimale su me druge stvari nego onda kad sam bio tinejdžer. Clash je bend koji je uvijek ostajao uz mene i htio sam istražiti sve što je bilo moguće o njima - kaže Grytten. I to je i učinio. Ekstenzivno je čitao o njima, njihovu životu i karijeri te napisao roman koji legende punka prikazuje u sasvim drugačijem svjetlu, sa svim nesigurnostima i sumnjama. Osim glazbe, ovaj je Norvežanin u svoju književnost uključio i likovnu umjetnost. U zbirci priča “Sobe uz more, sobe u gradu” svaka se od deset pripovijedaka bazira na jednoj slici Edwarda Hoppera, poznatog američkog realista. Slikao je obične ljude u različitim prostorijama i u svakodnevnim situacijama. - Mislim da je prirodno uključivati u svoje priče sve ono što mi je važno, kao što je glazba i kao što su druge umjetnosti. Pisci nisu neki geniji na pustom otoku, odvojeni od svega.

Glazba je pogotovo važan dio mojeg života. Mislim da je generacija mojih roditelja bila definirana onim što su radili, svojim poslovima. Moja se generacija prepoznaje međusobno preko glazbe koju smo slušali, to nas određuje - kaže Grytten, koji osim drugih umjetnosti u svoju književnost često ubacuje i najnovije trendove. Tako je pisao priče na Twitteru, u 140 znakova. Svaki dan napisao bi jednu, a ukupno ih je bilo 538. - Mnogi ljudi misle da je pisanje stvar slobode, da pisci trebaju imati apsolutnu slobodu u svojem radu. Ali puno je zabavnije ako imaš granice, i ja si ih postavim svaki put prije nego što počnem pisati. Na Twitteru one već postoje, imaš 140 znakova i sad pokušaj nešto napraviti s time. Bilo je jako zabavno - kaže Grytten, koji je na kraju i ukoričio svoje Twitter priče u zbirci “Čekajući pticu”. Poredao ih je tako da tvore životni put, od rođenja do smrti. - Bio mi je to izazov. I bilo je odlično jer dobiješ reakcije odmah, nekoliko sekundi nakon što si objavio.

Frode Grytten | Author: promo promo

Nakon nekog vremena više od 20.000 ljudi svaki je dan čekalo da objavim novu. Osjećao sam pritisak, ali pozitivni. Odlično je i to što možeš objaviti priču bez urednika, izdavača, bez novca i ikoga tko bi se miješao. Bila je to, zapravo, jako punk stvar - kaže Grytten te dodaje da pisci moraju iskoristiti svaki novi medij koji mogu. Na eventualne konzervativne kritike, koje bi Twitter književnost smatrale trivijalizacijom, samo se smije. - Mislim da bi umjetnička grupa Oulipo, kojoj je pripadao i Italo Calvino, obožavala Twitter. Svakako bi ga znali iskoristiti. Oni su sebi postavljali različita ograničenja u umjetničkom djelovanju, primjerice Georges Perec napisao je cijeli roman bez korištenja slova E. Književnost nije dosadna - kaže Norvežanin. U svojim pričama i romanima voli koristiti humor, ali uvijek crni. Radi se, zapravo, o njegovoj životnoj filozofiji. - Kad si na samom dnu života, kad si u najgorem sranju, to je ujedno i najsmješniji dio tvojeg života. Moraš se smijati. Mislim da je smijeh način preživljavanja, ali ne vjerujem u smijeh bez tuge jer mi se čini kao da je neiskren - kaže Grytten. Jedna od bolnih točaka bilo kojeg Norvežanina masakr je koji je počinio neonacist Anders Breivik 2011. godine.

- To je bio golemi šok za sve nas. Kad se to dogodilo, prvi put u životu htio sam nekome zlo, htio sam da pati, da plati za ono što je napravio - iskreno potresen govori Grytten.

Europa je time ostala šokirana, a možda još više šokira stav mirne Norveške koja ga je strpala u zatvor u kojem ima bolje uvjete nego većina hrvatskih građana. I još se žali na povredu svojih ljudskih prava.

- Htio sam da pati. Ali zapravo jedina moguća ispravna stvar koju smo mogli napraviti je dati mu pošteno suđenje, staviti ga u zatvor i maknuti ga od društva do kraja njegova života. I to se dogodilo. I ima jednake mogućnosti i uvjete kao i svi drugi zatvorenici. Društvo mora biti bolje od svojih kriminalaca. Moramo se izdignuti od toga što oni rade, društvo se ne smije ponašati poput kriminalaca. Iako sam htio da pati, bila je to ispravna stvar. Nema nikakve šanse da ikad izađe iz zatvora, to se neće dogoditi - uvjerava nas.

Na pitanje kako je to živjeti u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, Grytten odgovara kako Norveška jest bogata, ali to nosi i neke druge probleme sa sobom. - Bogatstvo ne podrazumijeva sreću. Ono, nažalost, proizvodi prazninu i usamljenost, i takvo stanje trese Norvešku. To je poput poremećaja osobnosti. Norvežani su prije bili ljubazni i skromni i onda su nam se novčanici odjednom napunili velikim novčanicama. I tko smo sad? Razmažena derišta? Naravno, bogatstvo dovodi do stvaranja zidova i granica između bogatih i siromašnih, a agresivno bogatstvo stvara i agresivno siromaštvo - realan je Grytten, koji kaže kako mu je neugodno zbog načina na koji Norveška rješava imigrantsku krizu. Ukratko - loše, čak gore i surovije nego ostatak Europe.

- Najopasnije su granice koje razdvajaju ljude. U zapadnom svijetu živimo tako da se slobodno kreću kapital, industrija, pogoni, uglavnom - slobodno je kretanje koje je u svrhu zarađivanja novca. Ali moramo imati i slobodu kretanja ljudi između zemalja, gradova i regija. Jačanje granica me jako zabrinjava jer smo na uklanjanju toga dugo radili. U Norveškoj stalno raspravljamo o tome, ali imamo desnu vladu koja je jako stroga po tom pitanju i zbog toga mi je neugodno - kaže Grytten.

O stanju u Hrvatskoj

S obzirom na to da je više puta bio u Hrvatskoj, upoznat je i s našom političkom situacijom. - Znam da su u fokus sad došle kultura i obrazovanje. Općenito, mislim da konzervativce te dvije teme ne zanimaju. Odnosno, oni misle da je kultura stvar prošlosti, ona se već dogodila i trebamo je sačuvati, najbolje u nekome muzeju. Kultura za njih nije ovdje, ne događa se sada. Ona je za njih retrospektivna, neopasna i zastarjela. A umjetnost i kultura moraju biti žive, opasne i suvremene ako žele imati značenje. Toga se oni i boje - kaže Grytten, koji smatra kako je ključno odvojiti kulturu od države, učiniti je neovisnom kako bi mogla ispunjavati svoju svrhu i ostati živa. Tako je barem u Norveškoj. Slično je i s obrazovanjem, za koje Grytten smatra kako ga konzervativci razvijaju u kapitalističkom duhu - škole kao korporacije. - Oni se brinu za obrazovanje, ali na pogrešan način. Politika bi se trebala baviti omogućavanjem jednakih šansi svima, a ne zatvaranjem - kaže. Grytten dodaje kako je sigurno drugačije u Hrvatskoj nego u Norveškoj zbog njihove dugačke tradicije socijaldemokratske države. - No nismo imuni na ovo što se događa u Europi, pa i u Hrvatskoj. Naravno da me to zabrinjava. Sve je više konzervativnih vlada u Europi te istodobno sve više nacionalizma i ksenofobije. Mislim da su u središtu svega frustracije - vraća se na pitanje bogatstva i siromaštva te granica među ljudima Grytten. Smatra kako svi radimo istu pogrešku kad raspravljamo o imigrantskoj krizi ili nekom drugom društvenom problemu - razmišljamo kako će to utjecati na nas, umjesto o tome što možemo učiniti da problem riješimo. - Tu uskaču pisci. Možda ne možemo sami rješavati društvene probleme, ali moramo na njih upozoravati. S druge strane, privilegirani smo i imamo prilike kakve naši roditelji nisu imali. Ne smijemo to zaboraviti - zaključuje Grytten.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.