Bilo je jasno da kultnu noir-ZF dramu nije pogledao samo jednom ovlaš. Ispalo je da je Richter još 1954. godine razmišljao o sintezi umjetnosti i arhitekture te da je naselja za 10.000 stanovnika imao na umu zato što..., sad slijedi iznenađenje. "Razmatrao je Trešnjevku kao odličan primjer grada u gradu, koji je sa svojim Končarom funkcionirao kao korporativni grad. Poslije je u to unosio i energetsku tematiku, da naselje-grad bude zatvorena ekološka cjelina.
Samoupravni socijalizam u urbanizmu bio je u stanju vodećim svjetskim urbanistima objasniti na svjetski razumljiv način, koji su oni nekad prepoznavali i kao napredan. Zato ga 1969. godine i jesu pozvali u Los Angeles na razvijanje programa o spajanju umjetnosti i tehnologije", govori Rupnik.
Iz istog doba, 1964. godine, potječe i Richterov urbanistički projekt za Sopot, čudesno djelo kojim je predviđao vitke stambene zgrade različitih visina poredane po krivuljama.
"Arhitektura tog doba bila je socijalistička, ali humana, osiguravala je neke standarde. No njegov projekt je izlazio iz nekih standarda", rekao nam je Rupnik. Richter je znao da njegov projekt neće prihvatiti jer se već odlučilo kako će se graditi. Što je šteta, jer danas fotografija makete takvog Sopota oduzima dah. Jednako kao i projekt novog centra Zagreba preko rijeke Save, gdje je zamislio povratak rijeke u svoje prirodno korito.
"Ovo bi se u Americi nazivalo 'landscape urbanizam', gdje se grad ne organizira po prometnim pravcima ili vlasništvu, nego po prirodnim procesima", pokazivao nam je nacrte grada sa Savom s nekoliko umjetnih otoka po sredini toka i s mostovima. A onda nas je Vesna Meštrić povela na kat. Sa stubišta se ulazi u blagovaonicu pod trima uskim krovnim prozorima. U nastavku velikog, neograđenog prostora pružala se garnitura za sjedenje, sve u blagim oker i sličnim tonovima.
Naravno da se netko poput Richtera ne bi osudio na sasvim ravan strop, nego ga je cijeloga izveo u nagibima koji slijede blage nagibe krova. Stari TV Telefunken, Sonyjev VCR, Iskrin telefon, ostakljeni južni zid. Pored onog kamina sjedili su Richter i Ivan Hetrich dok su snimali epizodu "Srdačno vaši".
Kamera je tad sigurno uhvatila i model Vučedolske golubice. Vjenceslav i Nada znali su si oblikovati ugodno obiteljsko gnijezdo. Sav namještaj je sam zamislio, tako i policu s knjigama u dnevnom boravku. Ne onu s 2000 naslova iza vrata radne sobe, nego ovu za beletristiku. Prvo nam je u oči upala Richterova biblija "Das Bauhaus", a onda redom Böhl, Castaneda, Grass, Saganov "Kozmos", jer je Richter obožavao beskonačnost za ljubav neeuklidskoj geometriji.
Pronašli smo i tragove, vjerojatno, Nade: "Ptice umiru pjevajući" i sličnu beletristiku. Slijedila je Boškovićeva "Teorija prirodne filozofije", "Dvojnik" od Dostojevskog, mjesečnik Republika, urednici Krleža, Kaleb, Horvat iz 1945., "Monografija o Titu", "Buffalo Bill"... A na terasi na katu pogled je pucao na Rakete, Cibonu, Mamuticu, Vjesnik, nebodere u Braće Domany.
Richter si je čak i žardinjere uzduž cijele terase s istočne, južne i zapadne strane tako oblikovao da ih je isprekidao u oštrim kutovima za odvod. I uopće se nije zamarao vertikalama oluka. Nikad nisu nešto ugodni oku, a i znaju biti problematični. Naprosto je iz oluka spustio skoro do tla duge tanke lance kako bi se voda slijevala niz njih u rešetku za odvod u tlu nekoliko metara niže. "To izgleda čarobno kad se zimi zaledi", rekla nam je Vesna Meštrić i potom otkrila zašto u kući nema nikakvog Richterova portreta.
"Bila je takva jedna inicijativa da se u kući postavi reljef s njegovim likom. Ali je ona rekla da nema potrebe. Oni su uvijek razgovarali samo o budućnosti, nikad o prošlosti i nisu htjeli da ovo bude mauzolej. Ovdje nam danas godišnje dođe 2000 posjetitelja, na radionice nam dolaze i djeca školske i predškolske dobi. A kad u 'Noći muzeja' vidim da neki klinac vodi ovuda svoje roditelje i onda im upućeno objašnjava: 'Vidiš, ovo je ta skulptura, ovo ta...', to mi je, vjerujte, najljepše."
