Citirat ću kolegu Borisa Magaša, koji je rekao da se "na arhitekturi mogu čitati sve karakterizacije društva koje ju je omogućilo - od najgrubljeg primitivizma vlasti i diktature profita do prekrasnih spomenika vremena ljudskosti", kaže Branko Kincl, "najzagrebačkiji" hrvatski arhitekt, urbanist i znanstvenik čija je monografija u izdanju HAZU izašla ove godine. U njoj se, pored 53 realizirana djela, od kojih je krunsko svakako nova Zračna luka Zagreb, može naći i niz Kinclovih nerealiziranih projekata, studija i planova, kroz koje se još više ogleda nevjerojatna produktivnost i, kako kaže Zlatko Karač, "renesansna svestranost" akademika koji je projektirao sve vrste zgrada kojih se čovjek može sjetiti, čak i mostove, što ga čini jedinim domaćim arhitektom koji se uhvatio i te inženjerske zadaće.
U zagrebačkom je urbanizmu, koji je imanentna odrednica njegova djelovanja, Kincl još sedamdesetih otvorio temu gradskih centara Donjega grada i Trnja te rijeke u gradu i oblikovanja obiju obala, dok je Novi Zagreb još bio u nastajanju. Mostove je pritom vidio kao ključne, ne samo komunikacijske, nego i identitetske poveznice u silueti grada, čemu se i danas, nakon više desetljeća, kao projektant ustrajno vraća. Posebno su pritom zanimljiva dva njegova idejna projekta: most na Jarunu iz 2007., u koautorstvu s Veljkom Prpićem, za koji je dobio drugu nagradu, i most Bundek s Jurom Radićem iz 2008. koji, iako prvonagrađen, još nije realiziran.
"Kao netko rođen i odrastao u Zagrebu, puno sam toga predlagao i projektirao za svoj grad. Prije 20 godina, primjerice, izradio sam prijedlog osvjetljenja Tromostovlja, što je do danas nerealizirano. Tako i most Bundek čeka", kaže Kincl. Taj je most zamislio s dva nivoa, za motorni promet i laku gradsku željeznicu, dok je pješačko-biciklistička staza smještena u posebni koridor ispod kolničke ploče, sa staklenim podom koji u tijelo mosta na delikatan način inkorporira rijeku. Natječajni projekt Jaruna pak zamišljen je kao klasični longitudinalni most čiste konstrukcije s asimetrično postavljenim velikim bijelim elipsoidnim pilonom, koji bi u urbanom pejzažu funkcionirao poput velike apstraktne skulpture.
Slično, kao velika skulptura u prostoru, funkcionirao bi i Kinclov Ban Centar, drugonagrađeni projekt iz 2007., na ugaonoj poziciji zagrebačkih Vlaške-Kurelčeve-Cesarčeve, s temom staklene, izlomljene fasade koja na sebi reflektira okolnu povijesno urbanističko-arhitektonsku zatečenu situaciju stare Vlaške i Kaptola. Time je, piše povjesničarka umjetnosti Iva Körbler u monografiji, Kincl, koji je za delikatne donjogradske interpolacije (danas na adresi Republike Austrije 5, 7 i 9 te Mačekov trg) još 1983. dobio godišnju Nagradu Vladimir Nazor, ponovno potvrdio svoj status "univerzalnog humanista", koji uvažava povijesnu baštinu i arhitekturu uvijek doživljava kao "urbanu topografiju, koja u prostoru, od svih vrsta umjetničkih intervencija, traje i o(p)staje najdulje". Kontroverze pak izvedene interpolacije, zaključuje Körbler, dokaz su kako "princip kontrasta u teoriji interpoliranja objekta u zatečeno povijesno gradsko tkivo mogu obavljati isključivo vrhunski arhitekti visoke međunarodne reputacije i višedesetljetnog iskustva na tako osjetljivim zadacima".
"Zapravo je Ban Centar" sličan priči sa Stadionom Maksimir, jer i na jednom i na drugom radim jako dugo. Na bloku gdje je trebao biti Ban Centar, Cesarčeva/Kurelčeva, konkretno, od 1966., još od natječaja za Gradski podrum. Sve skupa je slično priči o Areni Zagreb, Šalati i mnogim drugim projektima za koje Grad nije sklon da ih radim. Kako sam rekao, to je slika vrste političkog primitivizma gdje se razni lokalni šerifi sa svojim najbližim suradnicima upuštaju u stvari koje jednostavno nisu njihova domena. Zato je arhitektura danas srozana na najgori mogući nivo", kaže Kincl dodajući kako je to s dodjelama druge nagrade klasična tehnika rješavanja nepoželjnih.
"Ako se netko u natječaju čini, da tako kažem, opasnim, onda žiri, koji je dovoljno izmanipuliran, stvar riješi tako što vam dodijeli drugu nagradu. Tako je bilo i za most Jarun, za Ban Centar, za gradski stadion Zagreb na Kajzerici, koji sam radio 2008.", objašnjava Kincl dodajući kako se Zagreb zadnjih dvadesetak godina razvija neplanski.
"Sve je to ad hoc, neregulirano, takozvani urbanizam lokacija i svaki put kad se otvori neka skandalozna tema u medijima, slijedi izmjena generalnog plana. Pa ga se u dvije-tri godine mijenjalo 300 puta. Zatim slijedi prenamjena zemljišta, zamjena, umjetni stečaj na pojedinim lokacijama da bi se do nje došlo. To su više otrcani trikovi, a svima je jasno da pojedinačni investicijski ciklus, pojedinačni privatni interes, nadvladava sve", kaže Kincl upozoravajući da će trebati mnogo vremena da se ostavimo tzv. točkastog urbanizma, sad dominantnog načina razmišljanja o prostoru.
"Slijedi nam mukotrpno zalaganje, a bit će osobito teško jer se zakonski okviri unutar kojih arhitekti djeluju neprestano urušavaju. Jedan moj kolega komentirao je da se, s obzirom na to kako izgledaju naši zakoni, danas besmisleno baviti arhitekturom. I zaista, došli smo do toga da je ona neželjena pojava ili nužnost, ako ne smeta procesu investiranja u gospodarske aktivnosti. Stoga ne čudi da su sami arhitekti u pojedinim fazama građenja čak osobe nižeg reda u odnosu na druge inženjerske struke", komentira Kincl navodeći kako arhitekti danas nemaju pravo na idejni, pa ni na izvedbeni projekt, kao ni na zaštitu autorskog prava, osim kroz mogućnost dogovora s investitorom.
"Ukinuli su nam i višestoljetno pravo na projektantski nadzor. Sad svaki stručnjak inženjerske struke, građevinski, strojarski, elektro itd., drugim riječima, može biti "odgovorni projektant" na arhitektonskoj građevini", objašnjava Kincl zaključujući kako onda, s obzirom na to da arhitektura funkcionira na mecenaštvu, ne čudi što, strogo arhitektonski sudeći, po Hrvatskoj ima "naprosto smiješnih projekata". "Izvedeni su pod utjecajem poduzetnika od strane arhitekata koji su prihvatili takav način rada jer od nečega moraju preživjeti. Ako ti nećeš na zelenoj parceli sagraditi još jedan prodajni centar, netko drugi hoće", zaključuje Kincl koji se do 1987. godine dominantno bavio stambenom arhitekturom kao projektant, istraživač i profesor stanovanja na Arhitektonskom fakultetu.
"Priča da je stambena gradnja u ovom času potentna posve je promašena. Mi smo dovoljno siromašna zemlja siromašnih ljudi u kojoj je stambeno pitanje egzistencijalno i veže se uz niz prvenstveno faktora socijalnog značaja, prije svega, mogućnost dobivanja kredita koji su svugdje, osim ovdje, posebna kategorija s nizom olakšica", kaže akademik Kincl koji je u svojoj polustoljetnoj karijeri sudjelovao na 63 natječaja, osvojivši pritom 20 nagrada i otkupa, među kojima i deset prvih. Od svega toga, međutim, realiziran je samo jedan njegov natječajni objekt, Dom zdravlja Centar u Zagrebu, s D. Juračićem, 1983. – 1988., dok je Putnički terminal Zračne luke Pleso, koji je osmislio s V. Neidhardtom i J. Radićem, u visokoj fazi realizacije. Kincl pak tvrdi da ga ne bi ni dobio da nije bio međunarodni, pri čemu je, usput, njegov tim potukao zastrašujuću konkurenciju svjetskih imena arhitekture, među kojima su i pokojna Zaha Hadid, Norman Foster te Shigeru Ban.
"Kad čitate naše domaće popise članova žirija, toliko je u njima ljudi raznih struka i interesa, predstavnika investitora, grada, ovog ili onog fonda, a najmanje arhitekata koji bi zapravo jedini trebali nuditi društvu ideju o uređenju prostoru", zaključuje Kincl koji je 2007. projektirao i Arenu Zagreb, koja je prvo bila predviđena u Remetincu. Za to je "ingeniozno rješenje lomljenih i uzbibanih ploha" i "nesumnjivo remek-djelo sportske arhitekture", kako ga opisuje Körbler, akademik jednoglasno dobio prvu nagradu, ali je Grad realizaciju odlučio povjeriti drugom timu, na drugoj lokaciji, bez natječaja. Körbler sličnim velikim urbanističko-arhitektonskim gubitkom za Zagreb smatra i projekt stambeno-uredskog kompleksa uz rotor Zapad, nazvan Boogie-Woogie (2008.). Pet nebodera, koji se svaki izvija u drugačijoj tlocrtnoj krivulji, kao referenca na dizajn 1950-ih, na Modrianovu sliku "Boogie-Woogie", ali i na segmente op-arta, snažna su poruka.
"U vrijeme kad u urbanom tkivu vladaju ljudi bez urbanog odgoja i tradicije, Kincl metaforički i konkretno oživljava duh jezgre Zagreba iz njegovih najboljih civilizacijskih i kulturoloških dana. Da je kojom providnošću izgrađen, zagrebački bi Boogie-Woogie, umjesto silnih kvadrata tako ziheraške i dosadne neomodernističke arhitekture, značio pobjedu zaista drugačijeg arhitektonskog senzibiliteta u novom tisućljeću", piše Körbler.
