Praizvedba predstave kojom počinje nova sezona, pa povrh toga predstava jednog Slavoja Žižeka, čovjeka čijim likom svoje naslovnice povremeno ukrase neki od najvećih svjetskih medija... Svi pričaju o "Antigoni", kao o velikoj i značajnoj predstavi.
Zato je Luca Anić na razgovor u kantinu HNK s pokusa za predstavu dojurila "sto na sat", još puna adrenalina, možda i još s mislima o Izmeni koju igra u predstavi. "Antigonu" u HNK u Zagrebu ravnateljica Dubravka Vrgoč najavila je za Express još u srpnju.
Tad je rekla da "sezonu otvaraju s velikim dugom prema velikom filozofu Slavoju Žižeku, s njegovom 'Antigonom', koju je napisao još 2014.". Bio je to neobičan izbor riječi. Pitali smo je tad o kakvom je to velikom dugu, pobogu, riječ i zašto je predstava čekala pet godina.
"Nismo ranije našli redatelja koji bi adekvatno ušao u scenski dijalog s tim djelom", rekla je tad.
I opet je postalo još zanimljivije. Pa smo pitali koliko dugo ga je nagovarala. Tako je isplivalo što se doista dogodilo.
"Zapravo, nimalo. Tek sam došla ovdje u HNK, bilo je to još malo i prije, bio je šesti mjesec i pitala sam ga može li neka drama, recimo do kraja osmog mjeseca. Rekla sam to čak pomalo bez veze, ne misleći da će on doista... A on mi je uskoro poslao poruku: 'Draga direktorka, nisam siguran da ću stići na vrijeme. Trebam još dva tjedna'."
Na pragu jeseni "Antigona" će se konačno "ukazati". Njemačka redateljica hrvatskog podrijetla Angela Richter ovo filozofsko-dramsko djelo, kažu oni koji iznutra prate što se događa, pronašla je neka nova, vrlo zanimljiva vizualna rješenja.
Luca Anić je nešto od toga otkrila, nešto je odlučila tajiti, ako treba i životom braniti, takav je dojam ostavila. Fajterski dojam, puna koncentracije i gledanja ravno u oči, bez skretanja pogleda makar jednog trenutka. Kasnije će se tijekom razgovora pokazati da nije bez vraga, da i to ima svoj razlog. Doduše, ne baš kazališni, nego jedan apsolutno neočekivani. Ali na početku smo se bavili samo Žižekom.
Upravo ste došli s proba za 'Antigonu'.
Jesam!
Kakva je to, dakle, Žižekova 'Antigona'? Žižek sigurno nije napravio još jednu uobičajenu priču na temeljima antičke grčke klasične tragedije.
Pa, teško je to ukratko objasniti. Zapravo to i nije klasična priča, ali nema tu ni toliko promjena koliko bi se možda očekivalo. Riječ je o političkoj drami, o jednoj političko etičkoj vježbi. Žižek je napravio to da je, uz klasičnu Sofoklovu verziju, dodao još i vlastita tri završetka. To je ono što čini razliku u njegovoj predstavi. A i iskoristili smo i nešto od prijevoda Lade Kaštelan.
Ljudi prema filozofiji ponekad imaju određene predrasude. Publika, znači, neće krepati od dosade gledajući još jednu beskonačnu filozofsku dramu?
Ne mislim da će krepati od dosade. Predstava je sasvim suvremena, scenografija nam je odlična. Imamo tu kocku, koja je zapravo kocka koju su bacili bogovi i svakim okretanje te kocke mijenja se i sudbina likova. Uvijek ostaje lebdjeti pitanje što bi bilo da se kocka okrenula ovako, što bi bilo da se kocka okrenula onako. Kocka, znači, predstavlja različite verzije, različite mogućnosti događaja u životu, u toj drami. Na njoj počiva propitkivanje i Antigone i samoga komada kroz perspektive različitih likova.
Vi u ovoj predstavi glumite Izmenu, Antigoninu sestru, Edipovu kćer, koja priznaje sudjelovanje u kršenju kraljeve zapovijedi koje nije počinila. Ako ćemo o mogućnostima, mogla je postupiti i oportunije.
To je u prvom dijelu, u onom u kojem se kocka još ne baca, to što Izmena govori. Meni je njezin položaj jako zanimljiv zato što će je većina ljudi doživjeti kao nekakav bojažljivi lik, moguće čak i kao kukavicu ili kao izdajicu svoje obitelji. Meni je bilo zanimljivo to što je Izmena pokušaj djelovanja razuma u cijelom ovom komadu. I ona između dvije radikalne ideologije pokušava uspostaviti nekakav dijalog, odnosno između Antigone i Kreonta. Mislim da je to jako primjenjivo na ovo što nam se događa danas, imamo puno političkih sukoba, a zapravo nemamo političkog dijaloga. Ona je protuteža Antigoni i propitkuje što bi takve revolucije i takvi revolucionari donijeli sa sobom. Jer svaka revolucija donijela je novo nasilje i često je ostajalo otvoreno koliko je sama revolucija imala smisla.
Ali ako tijekom revolucije pobiješ dovoljno neprijatelja, onda poslije više nemaš problema.
Da. Definitivno niti svi revolucionari nisu isti. Ima, nažalost, i takvih sadističkih revolucionara.
Jasno. Nego, iz vašeg životopisa jedna me je stvar oduševila... Samo da nađem gdje sam to zabilježio...
Da nije Lucija iz 'Tri zime'? Nije?
Evo ga. Vi ste na Akademiji dramske umjetnosti bili u klasi Krešimira Dolenčića...
Jesam!
... i tamo ste izvodili jednu...
... 'Ilijadu' od Alessandra Baricca, to smo radili! U toj predstavi sam uprizorila dva lika, Andromahu i lijepu Helenu.
Tako je. Tu me je oduševila uloga Helene koja je zapravo pijana, štono bi se reklo, ko majka.
Hvala vam. Ha, ha, ha! Pokušala sam je ne raditi klasično. Razmišljala sam što bi mogla raditi osoba koja se nalazi u takvom zarobljeništvu i pod takvom torturom, kakvo je njezino stanje svijesti, do čega bi je to objektivno moglo dovesti. Zato sam u dogovoru s Krešom odlučila krenuti nekakvim alternativnim putem i vidjeti kako bi izgledala jedna pijana Helena. Pa je to na kraju ispalo jako dobro.
Naravno, bila je riječ o vinu. U krajnjoj liniji, ipak je to Mediteran, uz to u antičko doba.
Nismo precizirali o čemu je riječ, ali da, u ruci sam držala vinsku bocu.
Na tome mjestu moram pitati koliko ste upoznati s 'Alanom Fordom', s glavnim točkama tog kultnog stripa koji je, doduše, zlatno doba imao koju godinu prije vašeg vremena?
Nisam baš nekakav pasionirani gutač stripova, ali donekle sam ipak upoznata.
Evo na što ciljam. 'Pijana Helena' me je podsjetila na legendarne pripovijetke Njegove Visosti Broja 1 u kojima opisuje avanture iz svoje, neću reći baš mladosti, ali iz doba kad je bio nešto malo manje star u pomalo arheološkom smislu - znači s bitkom kraj Trafalgara, s Gajem Julijem Cezarom, iz Troje... Možda griješim, ali je li ta 'Ilijada' te vaše Dolenčićeve klase imala nekakve veze s tako nečim?
Da, te stvari sam čitala. Zapravo mislim da sam baš pročitala te epizode stripa u kojima se spominje Troja. I to baš u vrijeme kad smo radili ovu predstavu.
Iz onoga na što je nalikovala ta 'Ilijada', reklo bi se da vam se sviđa alternativni pogled na povijest. Neki pomalo kao alanfordovski u kojem Paris mora vratiti Helenu kralju Menelaju, na što ga je natjerao otac Prijam zato što je Helena spiskala skoro cijelu državnu blagajnu na drangulije i kozmetiku te kraljevstvu prijeti bankrot. A Menelaj ga skoro kamenuje i tjera brod nazad. Pa tako izbije i rat.
Jako mi se svidjelo, bilo mi je super za glumu, neke stvari mi je pojednostavilo baš konkretno za moj lik, za Helenu. Baš taj strip još imam doma. U današnjem životu teško je interpretirati sva ta djela. Ali kad se to vidi u stripu, pojednostavljeno, makar i povijesno iskrivljeno na onakav satirički način, iz toga se moglo mnogo iskoristiti. Taj strip mi je zapravo Krešo posudio baš onda kad smo radili taj komad.
Baš tad?
Baš tad. I još je kod mene, ha, ha, ha! Krešo nam je dao baš puno slobode. Davao bi nam neke glavne smjernice, ali smo poslije većinom mi dalje intervenirali s nekim svojim idejama. Proces je bio odličan, s puno umjetničke slobode. Sjećam se scene s Prijamom. Dakle, kralj Prijam, a ja jadna, nikakva na večeri, i još mi ovaj ne daje skoro ništa za jesti. Prijam je sebi na tanjur nagomilao svega i svačega, a meni je dao samo nekakav komadić sira. I pitala sam Krešu: 'Mogu li ja njega ovim komadom gađati?'. Jer, realno, ako mi je dao samo to za jesti, onda neću jesti ni to. I Krešo mi je rekao: 'Probaj'. Sir naravno nije bio pravi. Pravu hranu ne bismo nikad bacali, bio bi to grijeh. Uglavnom u takvoj predstavi otvorile su se tako neke lijepe stvari, konteksti koji nisu pisani, ali su mogući.
Danas na sličan način opisujete i Antigonu, da vas i tu privlači mogućnost vidjeti što bi bilo da je bilo nešto drugačije u tragediji od prije 2500 godina.
Pa, je! Općenito mi je jako zanimljiva ta nekakva obrnuta psihologija.
Koje godine ste diplomirali na Akademiji dramske umjetnosti?
Prije pet godina. Zadnje dvije godine akademije bila sam na stipendiji i nakon toga potpisala ugovor.
U tih pet godina išlo vam je vrlo dobro. Dopala vas je, primjerice, uloga Lucije u 'Tri zime'. Netko dokon mogao bi se sjetiti i takve stvari da pita je li pritom nešto značila i ta podudarnost s imenom?
Ne znam zapravo što bih rekla. Kad sam čula da sam dobila ulogu u 'Tri zime', a još nisam znala koju, došla sam do ravnatelja Drame i pitala ga što igram. A njegov odgovor bio je pitanje: 'A što misliš!?'.
Samo je to rekao, ha, ha, ha?
Da, samo to. Ha, ha! Ja sam pitala: 'Luciju?'. A on je rekao da je to ta uloga. Slučajnost, ali dobro je prošla ta slučajnost, jako duhovito.
Je li vas bilo strah kad ste vidjeli da morate glumiti i desetogodišnjakinju?
Zapravo više izazov nego strah. U svakom slučaju mi je taj dio uloge bio nešto i zanimljiviji nego sa starijom Lucijom. Mislim da sam to već negdje pričala, teško je naći mjeru, posebno u našem teatru, koji je čisto 'drama'. Da sam u nekoj komediji, poslužila bih se nekim drugim alatima. Ovdje je za desetogodišnjakinju najteže bilo naći mjeru, da se ne ode u karikaturizaciju, u pretjerano infantilno prikazivanje lika tog djeteta, a opet da to dijete bude doista dijete. Bilo je tu više adrenalina nego treme. A i tremu se uvijek trudim kanalizirati u nešto dobro. Ona je uvijek tu. Ali kad se pitam što je zapravo trema, shvatim da je jednostavno riječ o odgovornosti, što je dobro.
Vaša prva uloga u HNK bila je...?
... Erna u 'Dalekoj zemlji'. To je bilo 2015., tad sam imala 25 godina.
I? Bila vas je frka dok ste čekali svoj izlazak na pozornicu, dok se trenutak izlaska polako približavao?
Pa, je. Bila me je frka. Mislim, frka! Redateljica je bila Anica Tomić, a ona je super po tom pitanju, čovjeku jako olakša zato što na neke stvari ne gleda, nazovimo to tako, fatalno. Već s te strane nisam imala tremu, a i takva sam da me trema ne paralizira. Stvari sagledavam realno. Što se sve događa u svijetu, a što se meni ovdje najgore može dogoditi? Loša kritika, eto! Tamo negdje padaju granate, umire se od gladi, a ja sam živa, zdrava i dobro mi je. A i da mi netko zviždi iz publike, svatko ima pravo na mišljenje i to cijenim.
Ali da se još malo vratimo 'Antigoni'. Znate li kako je došlo do toga da Žižek napiše tu predstavu za HNK?
Znam, naravno. 2014. dobio je zadatak napisati tekst za našu kuću...
... i evo ti njega već za nekoliko tjedana s gotovim tekstom, što je iznenadilo ravnateljicu. Tako, kažu, ide priča. Je li vas, glumce koji radite na predstavi, Slavoj Žižek do sada možda stigao obići da vidi kako napredujete s njegovom predstavom?
Eeehm... Trebao nas je obići, ali dio tima je obišao njega. Dalje ne smijem. Neke stvari moram zadržati za sebe. U samoj predstavi ćete vidjeti koliko je Žižek osobno uključen u predstavu.
Ah! Znači oko 'Antigone' imamo i misteriozni, konspirativni element. Pretpostavljam da mi se ne isplati pokušati vas cimati da pokleknete i otkrijete. Bit ćete postojani kano klisurina?
Naravno! Pričekajmo radije premijeru predstave pa ćemo onda vidjeti i što je to bilo sa Žižekom.
Očito ćemo morati pričekati. Pred sobom biste trebali imati jednu zanimljivu kazališnu sezonu, toliko je već sad jasno iako za mnoge predstave još nisu podijeljene uloge. Ipak, koliko sam vidio, nigdje se ne spominje nekakva nova 'Lucija'?
Tako je. Neke nove 'Lucije' nema, ali to ništa ne garantira.
Praizvedbe 'Antigone' Slavoja Žižeka zakazana je za 20. rujna, tako da ste cijele dane potpuno posvećeni pripremama za tu predstavu. Gdje se krećete, što radite kad se već ne bavite kazalištem?
Volim šetati, puno čitam, treniram.
Što trenirate?
Treniram boks. Odem i u teretanu, ali to mi je zapravo pomalo i dosadno. Više volim, onako, nešto žešće.
Više volite jedan bliski, topao, neposredni ljudski kontakt.
Da.
U ringu.
Da! Ha, ha, ha!
