Franjo Nagulov nas odvlači u 'divljeistočno blato', ali ponajprije ipak na psihijatriju

U posljednje vrijeme domaće, odnosno regionalno književno polje, pa tako i moje čitateljsko iskustvo, obiluju primjerima slobodno i angažirano mislećih lirskih subjekata koji svoj život sagledavaju s prostorne i vremenske distance te se lucidnim glasom javljaju iz ludničke izolacije kao točke uzemljenja i pročišćenja. Romani Saše Ilića (“Pas i kontrabas”, Orfelin izdavaštvo) i Marka Tomaša (“Nemoj me buditi”, V.B.Z.) samo su neki od novijih i intrigantnih, ambijentacijom srodnih, a atmosferom i pripovjednim postupkom raznorodnih naslova.

“Bilo jednom na Divljem istoku” (MeandarMedia), roman Franje Nagulova (1983.), nagrađivanog vinkovačkog pjesnika, prozaika i agilnog kritičara, čije tekstove uz stručnu upućenost odlikuje vrlo samosvojan izraz, odvlači nas u predjele skrajnute i zaboravljene, u bezdogađajnost geografskog ruba zemlje, u “divljeistočno blato”, ali ponajprije ipak na psihijatriju.

Zlatko Srijemac, Nagulovljev junak, ili kakva su vremena došla, prije će, bojim se, biti shvaćen kao antijunak, četrdesetogodišnji je intelektualac i staromodni idealist, književni kritičar koji svoj rad jedva može unovčiti, nastavnik hrvatskog koji diplomu ne uspijeva kapitalizirati, ukratko, rekli bismo, luzer.

NAJVEĆI PISAC Kultura Slavni pisac priznao poraz - uništile su ga društvene mreže

Rijetke i oskudne honorare nezaposleni nastavnik troši na podstanarstvo kako bi se emancipirao od roditelja koji nikako da shvate ili barem prihvate literarna nagnuća svojeg jedinog potomka i, ako ništa, simboličnu važnost njegovih slabo plaćenih poslova.

Čitanje, lektoriranje, redigiranje, pisanje, sve to jednako je nesigurno, nekonkretno i besmisleno, svog sina to dvoje ljudi vidi kao sredovječnu, neoženjenu, dekintiranu i gotovo bezdomnu dangubu lišenu izgleda da im priskrbi unuka, ukratko, situacija s njim, smatraju, ne može biti lošija. Konobarica u kafiću u koji Srijemac zalazi benevolentno mu savjetuje da se učlani u stranku, on međutim njezinu sugestiju ne razumije, a upravo takva njegova “nefleksibilnost” ishodište je i problemska os romana.

Otponac će pak biti jedan kolegijalni razgovor na koji će Srijemca privesti Popov, poznanik iz studentskih dana, dobronamjeran ili manipulativan, procijenit će čitatelj. Pratimo tako nekoliko mjeseci suštinski neuzbudljive, ali zato pripovjedački vješto izložene egzistencije provincijskog autsajdera, njegovo kretanje po “mjestu što se voli nazivati gradom” predvidivo i repetitivno, ubitačnu putanju od neosobnog podstanarskog stana do roditeljske kuće, kamo odlazi na ručkove, ili kafića Zvjezdana prašina, gdje razglaba o bogu i svijetu s već spomenutom djelatnicom koja se bakće s klasičnim problemima odrasle osobe kakve on dosad nije iskusio jer i dalje živi kao student, honorarči i solira.

PROMO

Naposljetku, takvog će ga romantičarski inertnog i nesklonog kompromisima poklopiti crnohumorni apsurd, umjesto Ustanove za znanost, kulturu i društvena pitanja u kojoj se jalovo nadao udomiti, bez problema će ga primiti više ili manje slična ustanova, nešto doduše zatvorenijeg tipa.

Popovljeva ideja da bi Srijemac mogao konkurirati za radno mjesto u mitskoj instituciji uzrokuje svakovrsna trokiranja koja eskaliraju negdje na pola puta između iluzornih očekivanja i brutalnog razočaranja, a iz čega zbivanjima rezignirani čitatelj zaključuje da je u takvom kontekstu sretnije ili barem mudrije prepustiti se mediokritetskoj hibernaciji, jer baš svaki entuzijazam, borba za više ciljeve ili upinjanje u rješavanju egzistencijalnog pitanja, nesretnika bez ikakvog zaleđa pouzdano vodi u ludilo ili smrt.

Srijemčev otac, ponižen i uvrijeđen, obolio od posttraumatskog stresa i u međuvremenu ostario, izgubljen između maglovitog konstrukta ponosa i slave s jedne strane i posttranzicijskih neprilika s druge, nastoji uvjeriti sve, a ponajviše sebe, da njegova borba nije bila uzaludna. Dezorijentirani otac, dakle, nudi sinu da će intervenirati kod ravnatelja Ustanove, jer su se njih dvojica zajedno borili, Otac na liniji, ravnatelj također, ali valjda telefonskoj, sa sigurne udaljenosti.

Nagrada Fric Kultura Ličina: I zombiji su ljudi! A spomenik Franji mora biti 20 m

Takav ustvari demaskuliniziran i deklasiran, društveno odbačen kao suvišan i nebitan, Srijemac stariji positno, ali neumorno kinji svoju ženu, jedinu referentnu osobu na koju se može osloniti, ali i izvikati po potrebi, jer se izvan tih mikroobiteljskih patrijarhalno čvrsto utvrđenih koordinata naprosto nije uspio nametnuti.

Svjedočimo prebačaju frustracije zbog vlastite nesnađenosti, nerealiziranosti i inferiornosti s oca na sina, nijedan od njih pritom ne odustaje od uvjerenja da onaj drugi inzistira na pogrešnim ili barem prevaziđenim vrijednostima. Stotinu i osamdeset stranica teksta prelomljeno je u guste, kompaktne kvadrate, organizirano u jedanaest poglavlja koja su zatvorena efektnim, somnabulnim epilogom. Siže je krajnje jednostavan, priča se odmotava polako i kroz detaljističke opise zapravo nevažnih situacija, interakcija i prostora, koji bi negdje drugdje automatski bili izostavljeni elipsom ili bi u protivnom izazivali nervozu, ovdje međutim čitatelj poslušno prati tempo koji je autor odredio, odlomak po odlomak, bez nestrpljivih preskoka i dijagonalnih pročitavanja.

U takvome modusu iščitava se sve do kulminacije ova priča istodobno turobna i autoironično žovijalna - užitak u tekstu pronalazit ćemo iznova u leksiku i sintaksi, simetričnoj urednosti i mirnoći pripovijedanja. Nagulov se zabavlja u jeziku koji na momente proizvodi komičan ton, često i uvijek dobrodošao efekt začudnosti.

Igor Štiks Kultura "Brišu povijest jer je za mnoge bila bolja od današnjosti"

Ne možemo znati je li autor pišući roman priželjkivao kakvu adaptaciju, ali, evo, u nekim svojim digresivnim meandriranjima pomišljam kako bi bilo zgodno, čak i nekako logično, da film prema ovom predlošku snimi Bruno Dumont, neprolazno osebujni autor čijom se naturalistički grezom, a istovremeno ludo zavodljivom poetičnošću ovih dana ponovno oduševljavam, dok se njegov francuski sjever, isti onaj iz autofikcijskih proza mladog Edouarda Louisa, estetikom i ozračjem u neku ruku preklapa s našim istokom, deindustrijaliziranim, depopulariziranim, ponegdje i teško devastiranim, što tamošnjeg čovjeka nagoni na bijeg, a istodobno mu, u jezivoj izvjesnosti, ne dopušta odlijepiti se s mjesta.

Treći roman Franje Nagulova, komoran u svojoj prostornoj zbijenosti i malomišćanskoj samodostatnosti, koji se čita kao socijalna drama, a na mahove i kao blago komična groteska, temelji se na isprva potiskivanom konfliktu središnjeg protagonista s neosviještenom, nezrelom i krajnje iskvarenom okolinom, što rezultira njegovim ishitrenim i nepopravljivim potezima, konačno i obiteljskom tragedijom.

Sve drugo ostat će nepromijenjeno, močvarna trulež nacionalizma, nepotizma, poremećenih privatnih i poslovnih odnosa. Pripovijest je to o tipu koji jasno vidi stvari i procjenjuje ljude, kompetentan je i marljiv, ali kao da ovakav, ondje gdje je bezizlazno zapeo, baš nikome ne treba, a nužnost da se prilagodi svijetu koji dubinski ne funkcionira, da izda svoja moralna načela, pa i zdravi razum, odvodi ga na kraju u bolest, u ništa.