Prve godine života Josepha Kima bile su, koliko to može biti u Sjevernoj Koreji, idilične. Živio je s ocem, majkom i sestrom u Hoeryongu, gradu poznatom kao rodnom mjestu prve supruge bivšeg predsjednika Kim Il-sunga.
Bilo je to mjesto na kojem su mlade obitelji uživale u bezbrižnom životu, bez ikakvog znanja da je nedaleko njih bio smješten koncentracijski kamp visoke sigurnosti, koji se tamo nalazi i danas. Kako Kim piše u svojim memoarima 'Under the Same Sky: From Starvation in North Korea to Salvation in America', on i njegova obitelj vjerovali su da žive sretnim životom. Svi su bili isti, kao jedna velika sjevernokorejska obitelj.
1994. godine, kad je Kim imao četiri godine, njegov otac, inače cijenjeni član Radničke partije Koreje, izgradio je kuću za svoju obitelj. Kim je pak krenuo na dvije godine u vrtić u kojem je učio o velikom vođi Kim Il-sungu i o tome kako ga je potrebno svakodnevno obožavati.
Svi građani trebali su u svojem domu imati uokvirenu fotografiju Kim Il-sunga i njegove supruge, a mogli ste zavšiti u zatvoru ako slika nije bila savršeno čista ili je staklo bilo napuklo. Zato je Kimov otac svakog jutra odmah nakon izlaska iz kreveta pažljivo obrisao prašinu sa slike.
U to doba Kim je prvi put čuo i za Ameriku. U vrtiću su ih podučavali, uz pomoć ilustracija, da su Amerikanci zlo. Učitelji bi im pokazivali slike na kojima američki vojnici bajunetama probadaju trudne žene iz Sjeverne Koreje i tjeraju ih u plinske komore.
"Ja bih zadržao dah kad bi nam učitelj pričao o tome kako su Amerikanci došli u našu zemlju kako bi masakrirali Korejce i to iz jednostavnog razloga jer su to voljeli raditi", prisjeća se Kim.
Iste te godine umro je Kim Il-sung, te je Rusija prestala subvencionirati naciju hranom i gnojivom, što građani u početku nisu znali.
Glad kakvu ni danas ne možemo pojmiti
1995. godine uslijedile su kiše i poplave gotovo biblijskih razmjera koje su uništile i ono malo usjeva koje je raslo. Sve je stalo i uslijedilo je doba velike gladi.
Za svega nekoliko tjedana Kimov otac više nije mogao hraniti svoju obitelj, a majka je iz zemlje čupala sve što je našla kako bi nasilno nahranila Kima i njegovu sestru, bez obzira o koliko nejestivom bilju bila riječ.
Ljudi su počeli umirati od gladi, ali Kimov otac se nije želio uključiti na crno tržište, zbog čega su mu se roditelji počeli svakodnevno prepirati , jer je otac tvrdio da su neke stvari nemoralne, dok ga je majka optuživala da žrtvuje svoje djecu.
Ona je prodala svoju vjenčanicu i imali su nešto za pojesti taj dan, no situacija je postajala sve neizglednija. Djeca nisu imala čak ni dovoljno energije za igranje ili čitanje, a imali su osjećaj kao da si im jabučice bile nadomak tome da ispadnu iz duplji.
Do proljeća 1996. godine, obitelj je cijeli dan preživljavala na šaci korova, iako je bilo dana kad je sve što su imali bilo nekoliko gutljaja vode.
Kimova majka konačno se odselila svojim roditeljima, a otac je smatrao da najviše šanse imaju ako se presele k njegovom bratu koji je živio nedaleko Pjongjanga i koji je bio zapovjednik u vojsci. Na put do Pjongjanga, umjesto uobičajenih 10 sati, potrošili su tri tjedna.
Sve je bilo puno tijela ili poluživih ljudi koji su doslovno visili na posljednjim nitima života. Cijelim putem na stanicama su nailazili na hrpe nabacanih tijela.
Obitelji, bilo razdvojene, bilo zajedno, nisu se mogle dugo zadržati na jednom mjestu, jer se na svaka nova usta za hranjenje brzo počelo gledati s prezirom.
Ljudi su počeli sakrivati hranu i od svojih bližnjih, a s ulica su nestali psi i štakori. Kružile su priče i da su ljudi ubijali i jeli svoju djecu ili da su ih prodavali u zamjenu za hranu, u što Kim vjeruje čak i danas.
Kimov otac je konačno prodao njihovu kuću za količinu kukuruznog kruha koji je bio dostatan za prehranjivanje obitelji sljedećih tjedan dana. Nakon toga je poludio. Vrištio je danonoćno i jednostavno je počeo propadati. Nije čak mogao ni kod liječnika, jer doktori nisu željeli liječiti pacijente koji prethodno nisu pojeli cijeli obrok.
Nakon dva i pol mjeseca otac je umro, a majka je sa sestrom krenula u Kinu. Rekla je da je unajmila nekog tko će ih tamo prokrijumčariti, iako je naknadno Kim saznao da mu je majka uhićena i zatvorena, a da je sestru prodala nekom Kinezu.
Kim je kao 12-godišnjak ostao prepušten sam sebi. Kratko vrijeme seljakao se od jednih rođaka do drugih, no isto tako je živio na ulici ili u prihvatilišnim centrima za dječake i djevojčice, gdje bi po noći slušao vrisku djece koju su silovali čuvari.
Kako ga je kupio Sylvester Stallone
Nakon nekoliko mjeseci pobjegao je i krenuo u veliki pothvat: jedne hladne zimske noći prešao je zaleđenu Tumen rijeku i ušao u Kinu. Ondje je proveo šest dama zatvoren u napuštenoj kući, nakon čega je krenuo u potragu za križevima, jer mu je jedna starija Kineskinja rekla da traži crkve koje su sigurna mjesta.
Kim nije znao što su to križevi ili tko su kršćani, ali učinio je kao što mu je rečeno i završio je u tumenskoj crkvi, gdje je automatski postao dijelom podzemne mreže kineskih kršćana kojima je rukovodio svećenik koji je pomagao izbjeglicama iz Sjeverne Koreje da pobjegnu iz Kine, piše New York Post.
Ovaj svećenik postao je jedna od prvih osoba kojoj je Kim, nakon dugo vremena, mogao vjerovati. On mu je pomogao da ostane na sigurnom, kupio mu je novu odjeću i našao mu smještaj na par mjeseci kod jedne starije gospođe kojoj je trebala pomoć u kući.
Nakon nekoliko mjeseci svećenik je upitao Kima bi li volio otići u Ameriku, na što je dječak zgroženo odgovorio da ne bi. Svećenik mu je rekao neka razmisli i pustili su mu jedan film sa Sylvestrom Stalloneom. Koji ga je kupio, jer nije mogao vjerovati svojim očima: "Stallone otvori hladnjak i izvadi kruh i bocu vina. Pojede kruh, popije vino, digne se i ode. Ovo je bilo nevjerojatno. Amerika je bila toliko napredna da on čak nije morao oprati ni suđe iza sebe".
Kim je odlučio da je SAD zemlja bez granica i odlučio je da je želio vidjeti.
Odveli su ga u sklonište u Yanji, koje je djelomično vodila američka neprofitna organizacija LiNK. Nakon dva mjeseca, Kimu je prišao Amerikanac Adrian koji mu je objasnio da će njega i još dvojicu dječaka povesti u Ameriku.
Adrian se prvo pobrinuo da dječaci djeluju kao Kinezi, da budu agresivniji, moderni, neustrašivi, da pričaju u slengu, da se snalaze u restoranima brze hrane.
Smještaj u gradu u kojem je morao preživjeti
Nakon nekog vremena počeli su bježati. Nakon dana provedenih u taksijima i hotelima, jednu večer Kim je završio u američkom konzulatu, a nakon četiri mjeseca napokon se domogao Amerike.
Prvo je završio kod udomitelja u Virginiji i to ni manje ni više nego kod jednih toliko strogih da su nadzirali konzumaciju hrane i držali sve pod ključem, s tim da im je hladnjak bio potpuno prazan. Kim nije mogao vjerovati i želio se vratiti u Kinu, jer mu je ovo djelovalo kao povratak u Sjevernu koreju.
No nakon što je nazvao svoju socijalnu radnicu ubrzo je prebačen kod druge obitelji i tu počinje, napokon, njegovo sretno razdoblje. S 21 godinom je maturirao, te se danas, s 24, upisao na fakultet. Otputovao je u New York odakle se ne misli maknuti, jer je jednom čuo da ako možeš uspjeti u tom gradu, možeš preživjeti bilo gdje.
Nada se da mu je majka još živa u nekom zatvoru, te da je sestra sretno udana u Kini, a on se nada da će jednog dana i sam raditi za neku nevladinu organizaciju i pomagati drugim građanima Sjeverne Koreje da sigurno stignu do obećane zemlje - Amerike.
