Kultura
2173 prikaza

Iz najdubljeg ljudskog mraka crpim nadahnuće

‘Disanje u mramoru’ je mučna priča o svakovrsnom, pa i seksualnom zlostavljanju, o svakom psihičkom stanju koje nije ‘normalno’, a društvenu mu važnost daje jedna od najmračnijih tema u litavskom društvu - samoubojstvo

Ja sam iz zraka nastala iznimka. Ta se rečenica razliježe mislima u tom trenutku bezimenog muškarca neodređene dobi dok s očitom nasilničkom namjerom korača uz rub šumske ceste prizivajući dolazak sljedeće žrtve, neke nove žene koja će lakonogo poput srne uletjeti u njegovu stupicu. 

Voljeli bismo ga nazvati “rastrojenim”, bilo bi to tako jednostavno, ali posve je svjestan i u stvarnosti prisutan, samo, rekli bi stručnjaci, njegova slika stvarnosti ponešto odudara od one općeprihvaćene - njome dominiraju igre svjetla i sjena, intenzivne boje znače život, one zagasite njegov svršetak i sve je ispunjeno snažnim mirisima kakve bi osjetio vuk. Ili lisica. No on nema zube kojima bi rastrgao žrtvu pa kao zamjenu za njih sa sobom nosi mali džepni nož kojim svoje žrtve prisiljava da... osjete život. 

Boris Dežulović Intervju Kultura "Želim Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine"

Postaje ubojit i erotikom nabijena lat, prislonjen uz grlo vozačice dovoljno nerazborite da ponudi prijevoz muškarcu koji tumara šumom. On, za razliku od pravih predatora, ne nalazi zadovoljstvo u toplom, pulsirajućem crvenome mlazu, nego u promatranju podrhtavanja oštricom noža zategnute kože na kojoj se prelamaju sunčeve zrake. I u mirisu straha. 

Tom intenzivnom, nasilnom, ali poetski iznesenom slikom otvara se “Disanje u mramor”, roman prvijenac Laure Sintije Černiauskaite (Vilnius, 1976.), koji se 2009. našao među prvih dvanaestero laureata i postao prvim litavskim dobitnikom Nagrade Europske unije za književnost. 

Mračan je to i atmosferičan roman prepun eksplicitnog, kao i implicitnog nasilja, mučna priča o svakovrsnom, pa i seksualnom zlostavljanju, o svakom psihičkom stanju koje nije “normalno”, o samoubojstvu i sebičnosti, o udomljavanju kao pokušaju nadomjeska onog u udomitelju nedostajućeg i prikaz raspadanja jedne obitelji koja možda nikad i nije bila sastavljena.

Ali nož na čijoj se oštrici, dok prijeti prislonjen uz vrelo života, presijava svjetlost jedna je od najnježnije iznesenih slika nasilja. Je li mu poezija siguran ogrtač, prostirka za utišavanje njegovih odjeka? 

Martina Mlinarević Kultura "Živjeti u Hercegovini je ekstreman sport"

“Nipošto, barem ne svjesno. Nasilje je uvijek nasilje, uvijek jednako grozno. Ali kako bih, osim poetski, mogla pisati o tim groznim stvarima? Inače bi ono o čemu pišem bilo previše realno, nalik kakvom novinskom članku, medijskom izvještavanju o zločinu. To mi nije bila namjera”, govori autorica koja je sredinom veljače gostovala u Zagrebu kako bi u sklopu festivala Europea predstavila hrvatsko izdanje objavljeno u Nakladi Ljevak i prijevodu Mirjane Bračko.

No jesu li stranice litavskih novina ispunjene vijestima o strašnim zločinima ili je litavsko društvo slično onima prekomorskih mu susjeda Skandinavaca? Černiauskaite se prisjetila slučaja koji je 2016. šokirao zemlju - 36-godišnji je muškarac, uslijed svađe sa suprugom, u bunar bacio njihovo dvoje djece, dvogodišnjeg dječaka i šestomjesečnu djevojčicu. Zemlja je bila šokirana. 

“Mediji su nas cijelog ljeta izvještavali o tome. Užasan je to i neshvatljiv čin, a opet se doista dogodio, nije izmišljen. Mnogo sam razmišljala o tome što se događalo u njegovoj glavi i, kako sam i sama majka, ta me priča nije napuštala. Shvatila sam da je moram zapisati i danas je okosnica ‘Bunara’, mojeg zadnjeg romana.” 

Na sličan je način nastala i polazišna ideja za njezin drugi roman “Benedikto slenkčiai”, čija se radnja događa u međuratnom razdoblju. U njemu majka svojeg malenog sina ostavlja ocu kojeg nikad nije vidio. To, naravno, nije zločin, ali djetetu ostavlja duboke ožiljke i samim je time, govori autorica, predmet njezina interesa.

 | Author: Ljevak Ljevak
No čini se kako je baš u debitantskom romanu odlučila biti najsilovitija i uhvatiti se u koštac s najdubljim i najopasnijim problemima koji potresaju čak i temelje litavskog društva. Priča “Disanja u mramor” zapliće se kad prema životu rezignirana, melankolična Izabela odluči iz doma za nezbrinutu djecu kojim upravlja njezina prijateljica Beatrice kući odvesti jedno dijete. 

Ne posvojiti, možda čak ni udomiti. Samo odvesti. Izabire ga kao što posjetitelj azila iz hrpice tek izlegnutih loptica odabire svoju - upire prstom i govori “tog ću”, “taj je moj”, a kasnije suprugu, učitelju Liudasu čiju nevjeru njuši kao promjenu u njegovu mirisu, govori: “Izabrala sam nam dijete” očekujući, valjda, razigrano štene, a dobiva lisicu, samotnjaka, s čijom se ne sasvim kultiviranom naravi lako poistovjećuje, no teško je zauzdava. Mali se Ilya, zoološkom terminologijom postavljeno, brzo promeće u vođu čopora pa ga “nova mama” odlučuje - vratiti. Odakle ideja za takvu monstruoznost? 

“Prije pisanja ove knjige kratko sam vrijeme radila u uredništvu časopisa Vaše dijete i za jednu sam temu istraživala o posvajanju i udomljavanju, surađivala sam s brojnim socijalnim radnicima i psiholozima. Bilo je to davno, prije dvadesetak godina, i zaprepastilo me koliko je djece bilo vraćano u domove nakon što bi bila posvojena ili udomljena. Šokirala me spoznaja da tu djecu nitko ne štiti, udomitelji su ih nakon nekog vremena mogli vratiti i nitko ih ne bi pitao čak ni zbog čega su se na to odlučili. Takvo je ponašanje neljudsko. Stavite se u kožu tog djeteta, što mora osjećati ono dijete koje je makar nakratko osjetilo toplinu obiteljskog doma pa vraćeno u sirotište. Što ono mora osjećati.” 

Eirikur Orn Norddahl Islandski frajer Kultura 'Svijet je osuđen, sjebat ćemo ga prije ili kasnije'

Ne može, kaže, osuđivati ni udomitelje i posvojitelje jer takva su djeca vrlo često agresivna i nije se lako nositi s njihovim, katkad i agresivnim ponašanjem. Dječak iz knjige ogledni je primjer takvog karaktera. Osim kasnije, a u uvodu opisane sekvence s nožićem, Ilya obitelji stvara probleme nemogućnošću prilagodbe i stalnim sukobima s polubratom Gailiusom, od epilepsije oboljelim biološkim sinom udomiteljske obitelji koji vrlo često, iako su mu namjere više manipulativne nego proročanske, svojoj majci govori kako neće dugo ostati na ovom svijetu. 

Istinitost njegovih slutnji potvrđuje se nakon što “rezervno dijete” već biva vraćeno, a otac napušta obitelj i majka u staji na njihovu imanju pronalazi sinovo izbodeno tijelo. Naravno da je to bio Ilya, od samog je početka njihova odnosa, od trenutka kad majka, iz dječje razigranosti prije nego želje za osramoćenjem, dječaka poziva tapšanjem bedara kao da doziva psa, a “poštujući” njegovu slobodu, umjesto u sobu s drugim dječakom, priređuje mu postelju na verandi. 

Autorica, iako svjesna da njezina Izabela nije sasvim pozitivan lik, ustaje u njezinu obranu i govori da ni ona sama nije posve sazrela. Rano je izgubila majku, a otac potom kao da ju je uzeo za ženu - kuhala mu je, čistila i prala, a noću bi se, u jezovito suptilnoj naznaci seksualnog nasilja, stiskao uz njezino tijelo i tiho plakao. 

No “Disanje u mramor” ne bavi se pitanjem je li Izabela mogla biti drugačija. Iako donekle poetski i senzibilno izneseno te unatoč autoričinoj tvrdnji da svojom književnošću ne želi davati društveni komentar, na jednoj apstraktnoj razini čini upravo to. Prikazuje koliko se nasilnog mraka može skrivati iza nečije šutnje, a kako je roman napisala 2006., prikazuje i tadašnje stanje u litavskom društvu. 

 | Author:
“Iako Izabela za tragediju pomalo krivi sebe, treba reći kako je odgovornost i na institucijama koje tad nisu pružale odgovarajuću potporu potencijalnim posvojiteljima ili udomiteljima. Ne znam točno kakvo je stanje danas, ali znam da ljudi koji žele dobiti dijete moraju proći niz pripremnih procesa, od razgovora sa psiholozima do upoznavanja s djetetom u kontroliranim uvjetima.“

Uvjerena je stoga da njezin roman danas nije u društvenom smislu aktualan, no društvenu mu važnost daje jedna od najmračnijih tema u litavskom društvu - samoubojstvo. Izabela, naime, kao desetogodišnja djevojčica za jednog vedrog i sunčanog dana u istoj onoj staji kroz čije će napukle daske godinama kasnije ugledati ubijenog sina pronalazi obješenu majku. Naravno, govori autorica, odrasla će Izabela postati poput majčina autoportreta, i sama nenavikla na život, nespremna za njegove izazove. 

Zbog toga će i doći do tragedije, pojašnjava, jer žena suočena s mogućnošću gubitka supruga, a nevoljna svoje tijelo ponovno opteretiti trudnoćom, odlučuje se na udomljavanje. Tako će njezin sin dobiti brata, a suprug još jednog sina i obitelj će ponovno biti okupljena. Osim što to nikad i nije bila. Kao ni nuklearna obitelj iz njezina djetinjstva koju je majčin odlazak dodatno razorio. 

“To me zanima, osobne tragedije, najdublji ljudski mrak. Iz njega crpim nadahnuće. Mislim da trebamo razumjeti čovjeka kako bismo mogli razumjeti društvo”, govori Černiauskaite.

Kakvo je ono litavsko danas? 

“Govorimo li u kontekstu teških tema koje otvaram, određeni se pomaci, kao primjerice s udomljavanjima, vide. Zlostavljanja i psihičke poteškoće nisu tabu teme, barem ne u društvenom smislu. Litva ima jednu od najviših stopa samoubojstava u Europi, pa i u svijetu. O tome se otvoreno razgovara i kroz medije se nastoji podići svijest o mogućim izlazima i kanale za pomoć učiniti još vidljivijima. Ali to su mediji. Imam osjećaj da u osobnim razgovorima ljudi još nisu posve spremni otvarati te teške teme. Od njih posebno zaziru oni čije su obitelji njima bile pogođene.”

Ne zavarava se da njezin roman može promijeniti mnogo, ali može pružiti glas i otvoriti diskurs za novu dimenziju razgovora. Zato joj je žao što u Litvi nije čitaniji. Neobično, kaže, jer je najnagrađivaniji, no ni nagrade očito nisu jamstvo čitanosti. Jesu li gledanosti? Autoričina sposobnost stvaranja zanimljivih, slojevitih i stvarnih likova zaintrigirala je jednu od najznačajnijih litavskih redateljica srednje generacije, Giedrė Beinoriūtė, dovoljno da više od desetljeća nakon njegove objave 2018. roman pretoči u svoj prvi dugometražni film “Dišući u mramor”. 

Film je u pet kategorija nominiran za litavsku filmsku nagradu Srebrni ždral (za najbolji dugometražni igrani film, za najbolju režiju i najbolji scenarij te najbolju glavnu i sporednu ulogu), pri čemu je debitant Joris Baltrunas nagradu i osvojio za sjajnu interpretaciju problematičnog Ilye. Nakon toga film je prikazan na brojnim europskim festivalima, među ostalim i na onom u Karlovim Varyjima.

 Film je snimljen u litavsko-latvijsko-hrvatskoj koprodukciji, njegov finalni miks napravio je Frano Honem u zagrebačkom studiju Nazor, pa ne čudi što je hrvatska publika na filmskom festivalu u Puli 2019. ekranizaciju imala prilike vidjeti i prije njezina literarnog predloška.

  • Avatar LisaGI97
    LisaGI97 17:51 07.Ožujak 2020.

    Ovdje vas čекаju sjajnе djеvojke! –– KISSIA.CLUB

  • Avatar maks20022
    maks20022 17:20 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site

  • Avatar SharonAU96
    SharonAU96 17:08 07.Ožujak 2020.

    Margaret, 25. bxes.xyz/d962097