Jergović: Ratni heroj

Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pričao je onima koji su ga željeli slušati, trebao bi sad glavu zagnjuriti među te duge i tanke bijele crve, u tu sivo-ljubičastu do otrovno narančastu, zelenu organsku magmu, napisao je u reportaži za Nedjeljnu Dalmaciju (tako su se zvale te splitske novine za koje je pisao, a bile su tjedno izdanje nešto poznatije Slobodne Dalmacije), “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” bio je naslov članka, koji je skandalizirao javnost u Hrvatskoj, a zatim je, agilnošću hrvatskoga PEN centra, prevođen na brojne europske jezike i objavljivan u novinama na Zapadu i Istoku, kao gesta solidarnosti s građanima opsađenog Sarajeva, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” ostat će njegov najprevođeniji i najčuveniji književni ili novinarski rad, jer teško nam je sad reći radi li se o književnosti ili o novinarstvu, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” proročansko je svjedočanstvo o onom što će rat u Bosni i Hercegovini tek donijeti u najstrašnijem svom obliku. Bio je to pogled u bosansku masovnu grobnicu, bilo koju od onih koje će biti, jedna za drugom, otvarane, prekopavane, analizirane, čim završi rat. Trulo meso, istina, nije bilo ljudsko, ali razlika u smislu i sadržaju, razlika u vonju je minimalna. Ako razlika uopće i postoji! Naime, to meso, ne pojedeno i ne požderano meso svih napuštenih, nestankom struje zamrlih sarajevskih zamrzivača, ne samo da svojim vonjem evocira i naviješta doba masovnih grobnica, nego je to meso, nepojedeno i nepožderano meso, masovna grobnica preživjelih, u kojoj počivaju i čas uskrsnuća svojega, Kijametski dan i ahiret, čekaju svi oni živi, iz Sarajeva izbjegli, koji su se nakon bijega u svibnju 1992. dokopali Njemačke, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Njihovi daleki europski i prekomorski grobovi čuju se već na njihove napuštene zamrzivače. To što iz njih tako nepodnošljivo vonja sjećanje je na Sarajevo i na onaj jednom odgođeni život, koji se nikad nije nastavio. I za koji samo oni koji u Boga baš vjeruju, vjeruju da će se nastaviti. Bog je nada čovjekova u nastavak.

Izlazeći iz susjedskog stana, opet je počeo disati. Kao da se pomalo i navikao na smrad, srodio se s njim i suživio, dok je prolazeći gledao predmete po stanu, razmještene rukom onih koji više nisu tu. Rukom onih koji su se, prema vjerovanju očajnika, spasili odlazeći iz Sarajeva. Stan spašenih, okađen tim starozavjetnim smradom, bio je kao unutrašnjost hrama koji je u sebi sabirao sve međusobno razdvojene sarajevske vjere, njih nekoliko stotina tisuća, jer svaki je čovjek zasebna vjera, i ako Boga kojim slučajem ipak ima, On nema posla s vjernicima tri-četiri različite vjere i denominacije, niti s onima koji za sebe čvrsto tvrde da su nevjernici, nego su na Njemu, tom Bogu, pojedinačna vjerovanja svakog od Njegovih ljudi, a ako je tako, zašto onda ne povjerovati i da na Božjoj volji i savjesti ne stoje i pojedinačna vjerovanja svih Božjih bića, uključujući i te crve i bakterije u zamrlom zamrzivaču, koji sudjeluju u unutarnjem uređenju, duhu i mirisu tog Njegovog univerzalističkog, izmiriteljskog hrama?

Dok se mladi pjesnik sa Sepetarevca suočavao s mirisom trulog mesa, duhom smrti i strvine, s kojim se tog dana nitko od susjeda nije bio u stanju suočiti, i to će mu suočenje donijeti naročit ugled među ljudima, pri dnu se susjednog obronka, u Ulici Sutjeska, odvijalo još jedno markantno samoostvarenje. Godinu-dvije od pjesnika stariji, S. K. zvani K, sitni prijeratni kriminalac, koji je džepario po gradskom prijevozu - uglavnom umirovljenice, po autobusima koji su vozili do groblja Bare - i poslužnik jednoga jedva nešto malo krupnijeg kriminalca, koji je po čaršiji noćnim prolaznicima za sto maraka “prodavao ciglu”, a onda je, kad je malo uznapredovao u lopovskoj hijerarhiji, sudjelovao u obijanju vikendica na Trebeviću, u prvih je nekoliko tjedana opsade grada postao ratni heroj.

Ali vratimo se nekoliko koraka unatrag, pa ispripovijedajmo legendu o njima dvojici.

Odrasli su u Ulici Sutjeska, koja je izvirala iz Ulice Đure Đakovića, koja je prekrila nekadašnji Koševski potok, kratko se nastavljala za zgradom Druge gimnazije, pa sjekla Ulicu kralja Tomislava i uspinjala se prema Džidžikovcu i Bjelavama. Većim svojim dijelom Sutjeska je sjenovit, pomalo vlažan i memljiv sokak, na koji samo izjutra padne malo svjetla, a onda, kako se sunce uspinje k vrhu neba i spušta prema zapadu, Sutjeska biva sve zaklonjenija mračnija. Ustvari, jedna je to od onih tipičnih uskih gradskih ulica koje su nastajale po rubovima starih turskih mahala na lijevoj obali Miljacke. Prvo je tu, uz sami potok, bila sagrađena velika vojna pekarnica, da bi u godinama pred Veliki rat krenuo nicati niz nejednakih stambenih višekatnica, što će se nastaviti i za kratko doba Kraljevine Jugoslavije, da bi već u rana socijalistička vremena Sutjeska zadobila svoj konačni oblik. Ulica je u punom smislu dovršena kada je po nacrtu arhitekta Andrije Čičin-Šaina 1953. podignut modernistički stambeni kompleks na Džižikovcu, s kojim je vrh Sutjeske malo pomaknut, pa je ulica koja je ranije izlazila na Nemanjinu sad izbila ravno na Džidžikovac.

Sve je ovo utjecalo i na sastav stanovništva u Sutjesci. Bila je to jedna od onih sarajevskih ulica na kojima se ogledala cjelovita socijalna, obrazovna, karakterno-psihološka i nacionalna slika i struktura Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Jugoslavije, od najgore sirotinje, socijalnih slučajeva, psihopatoloških tipova i ubojica, do sveučilišnih profesora, advokata, liječnika i umjetnika iz različitih oblasti, i neke stare, već ukorijenjene sarajevske gospode. Takva mjesta kakva je bila Sutjeska, a kakva su bile i brojne druge ulice, kvartovi i mahale u gradu, donosila su nezaboravna iskušenja naročito muškim djetinjstvima.

E, tu u toj ulici, na samome njezinom dnu, zemljopisnom i socijalnom, odrastao je, među brojnom braćom, sestrama i rođacima, u jednom memljivom suterenu J. Mršav, slabunjav dječarac, blijed i rahitičan, ali od rana upoznat sa svim oblicima tjelesnog i duševnog stradanja, što ga je učinilo neosjetljivim na boli, kako vlastite tako i tuđe.

Neustrašiv, lišen bilo kakvih moralnih obzira, ali od najranijeg doba željan ljubavi, ispunjen potrebom da zadivi sve oko sebe, naročito one koji su veći, pametniji i bogatiji od njega i njegovih, pred rat se vucarao po gradu, u pratnji svoga zdepastog i malo priglupog druga, imena i prezimena S. K., kojeg su zbog specifičnog oblika glave podrugljivo zvali K.

Ako bismo se na čas vratili u tu već daleku prošlost, i ako bismo u ovoj priči koju smo započeli s prvoškolskom fotografijom jednoga tragičnog sarajevskog pjesnika na čas prekoračili i te tri i pol godine u kojima će se razriješiti sudbine svakog od junaka u priči, tako da će na pozornici grada preostati samo bezoblični i nama već tuđi kolektiviteti, ako bismo se, dakle, vratili u 1990. godinu, u to doba kada Goran Milić Yutelom šarmira jedan pomalo ohol, Jugoslavijom ispunjen svijet, ugledali bismo izduženog, bolesno mršavog J-a, koji je upravo izašao iz zatvora, i ponosan je na to, kako hoda niz Ulicu kralja Tomislava, a nekoliko koraka za njim kotrlja se, za glavu niže tumaralo, u kojem prepoznajemo S. K.-a, zvanog K. Dok se tako jedan za drugim, u neko bistro i sunčano svibanjsko jutro, kreću prema Titovoj ulici, oni sliče onoj dvojici za koju nikada nisu čuli: Don Quijoteu i štitonoši njegovom Sanchu Panzi.

Samo što te sličnosti nitko u gradu nije svjestan, osim nas koji smo u svom povratku u prošlost ostali nevidljivi, i uzalud nam je da se nasred Ulice kralja Tomislava raskrečimo i vičemo: gledajte ljudi, to nije budući sarajevski ratni heroj, zločinac i izdajnik naroda J., niti to za njim klapara njegov pobočnik, ratni heroj i zločinac S. K. zvani K., nego su to Don Quijote glavom, i vjerni njegov Sancho Panza! Jer kada bi se povratnike u prošlost u toj prošlosti moglo čuti i vidjeti, lako bi se ta prošlost mogla mijenjati. I to bi onda postala budućnost. A ako bi prošlost koju mijenjaju putnici iz budućnosti na taj način postala budućnost, onda bi se budućnost iz koje su oni stigli odmah pretvarala u prošlost. I nastao bi kaos u vremenu, pa bi neki ljudi, društva i zajednice, a možda i čitavi narodi, živjeli iz budućnosti u prošlost, dok bi drugi ljudi i narodi živjeli iz prošlosti u budućnost. I možda bi se nakratko sreli u tom jednom kratkom trenutku, u treptaju oka i u magnovenju.