Kultura
280 prikaza

"Jezik je politika, a to vam je Tito pokazao kad vas je ujedinjavao"

Diego Marani
promo
Talijanski književnik Diego Marani radi kao viši lingvist u Bruxellesu i piše kolumne jezikom koji je sam izmislio, takozvanim europantom

Diego Marani, pisac i lingvist, autor je “Nove finske gramatike”, jednog od najzanimljivijih romana objavljenih u prvoj polovici 2015. 

Radnja romana odvija se 1943. kad u tršćanskoj luci finskom liječniku dovode vojnika koji je izgubio pamćenje, tako da više ne zna niti svoj jezik. 

Budući da je jedini orijentir pronađen uz njega jakna s ušivenim imenom Sampo Krjalainen, liječnik zaključi da mu je to ime i pokušava mu vratiti pamćenje učeći ga finski.

Šalje ga u Finsku, gdje kroz razgovore s kapelanom Sampo preko finskih predaja i priča pokušava povratiti svoj jezik i svoj identitet. 

No to mu nikako ne polazi za rukom: “Imao sam posve jasan osjećaj da sam nepromišljeno i strmoglavo jurio krivim putem. 

U najskrovitijim zakucima mojeg nesvjesnog bio sam mučen osjećajem da je unutar mojeg mozga pulsirao još jedan mozak – živ zakopan.” 

Roman o osobnosti, ljubavi, strahu i ratu čita se kao najuzbudljiviji triler, a istodobno je lirsko-filozofsko promišljanje o jeziku i identitetu.

Za početak nam recite nešto o vašem poslu lingvista, kako ste došli na ideju za europanto?

Zapravo, više nisam lingvist. Sad radim na polju kulturne diplomacije za europski vanjski servis. No bio sam godinama lingvist, kao tumač i prevoditelj. Ideja za europanto došla mi je kad sam vidio koliko se jezici miješaju, uvijek su se miješali i na neki način su proizvod stalnog preplitanja jednog s drugim. Vidite to na graničnim područjima, gdje se ljudi sporazumijevaju nekom mješavinom svojih materinjih jezika, a dobro se razumiju. U našim jezicima više je toga zajedničkog no što to stvarno vidimo. To sam želio istaknuti i izmislio sam europanto, no to nije jezik nego provokacija, rugajući jezik s namjerom da ljude potakne da se ne plaše stranih jezika i da ih uče. Prave, ne umjetne.

Radili ste u Jedinici za multijezičnu politiku. O čemu je tu riječ? I čime se trenutačno bavite?

Bio sam zadužen za promociju učenja jezika i financiranje projekata koji su imali veze sa širenjem europskog multilingvalizma, a sad radim u kulturnoj diplomaciji, što je vrsta vanjske politike bazirana na kulturi. Promoviramo europsku kulturu u partnerskim zemljama i tako pokušavamo promovirati i naše vrijednosti, pokušavamo uključiti glumce iz drugih zemalja u kulturne aktivnosti s europskim glumcima i surađujemo s europskim vladama kako bi se unapređivala europska kreativna industrija u svijetu. Kao pisac uvijek izmišljam nove priče, radim bilješke, razvijam zaplete. Upravo sam završio kratki filozofski roman koji će vjerojatno biti objavljen sljedeće godine.

Kao lingvistu jezik je očito vrlo važan za vas. Kako biste definirali njegovo mjesto u povijesti, u osobnom životu, politici?

Jezik je politika. Znate to vrlo dobro u svojoj zemlji. Tito je izmislio zajednički jezik za nekadašnju Jugoslaviju i od toga napravio politički instrument nacionalne integracije. Jezik je temeljni element identiteta. Možete primijetiti da se i izraz vašeg lica mijenja ovisno o tome kojim jezikom govorite – kad govorite talijanski, upotrebljavate druge mišiće lica nego kad govorite drugim jezikom, time mijenjate i grimasu lica! Treba nam naš jezik da u cijelosti budemo ono što jesmo. Ali možemo ga upotrijebiti i kao most prema drugima. Jezik ne bi trebao biti nešto isključivo nego uključivo. Što većem broju ljudi pružite dobrodošlicu u svom jeziku, to vaš jezik postaje snažniji, prilagođava se novim vremenima i sam sebi osigurava budućnost. U mom životu svi jezici koje sam naučio sad su dio mog identiteta. Ja sam duboko Talijan, no također savršeno govorim lokalni dijalekt. Ali ne bih mogao biti ja bez mog francuskog i engleskog, te čak i drugih jezika koje sam “tek okusio”. Jezici otvaraju vaš um. Nakon toga ga više ne možete zatvoriti.

Mislite li da moramo zadržati svoj materinji jezik po svaku cijenu ili će neka vrsta esperanta ili engleskoga, kojim sad nas dvoje komuniciramo, prevladati?

Mislim da jezici koje vrijedi sačuvati, koji imaju nešto reći, neće nikad biti u opasnosti od nestajanja. Zato je sebično pokušati zaštititi jezik pravilima, ograničenjima i prisilom. Sačuvate jezik hraneći kulturu, razvijajući misao i znanost na tom jeziku, tako da će to zadržati jezik modernim, atraktivnim drugim ljudima, punim ideja i inovativnih misli. To je jedini način da se zaštiti jezik. Jezici koji to ne mogu napraviti nestat će ili će ih apsorbirati drugi jezici. To neće biti gubitak za čovječanstvo. Ako nemate što reći, ne pridonosite ljudskom napretku.

U romanu “Nova finska gramatika” jezik daje liku identitet, prošlost i sadašnjost. Sampo je izgubio pamćenje, ali i svoj jezik – znate li nekoga kome se to dogodilo i jesmo li zaista definirani svojim jezikom?

Ne znam nikoga tko je prošao Sampovu tragdiju, ali slični slučajevi u kojima se ponovno uči vlastiti jezik su poznati. Mislim da je jezik temeljni element naše osobnosti. Ali je također alat za komunikaciju. Mi ga trebamo upotrebljavati kako bismo ostali otvoreni prema svijetu, a ne u nekoj vrsti utvrde u koju se zatvaramo iz straha od drugih. Štoviše, jezici se neprestano mijenjaju, kao i mi. Tako da ne možemo težiti da budu nepromjenjivo skladište našeg identiteta. Identitet je proces, ne nešto što nam je dano rođenjem nego ono što moramo poprimiti i ustupiti novim generacijama obogativši to vlastitim iskustvom.

Zašto upravo finski i Helsinki?

Izabrao sam finski jer je Finska nova nacija i mjesto gdje se još svježe vidi stvaranje nacije. Finci su veliki nacionalisti i ponosni su na svoju povijest na način koji nije uobičajen u zapadnoj Europi. Uz to je finski vrlo zanimljiv i neobičan jezik. Izraz bogate kulture koji nije posve europski. Čini mi se zanimljivim to koliko su Finci transformirali priču svoje prošlosti kako bi je prilagodili europskoj povijesti, pa izgledaju kao pravi Europljani iako nisu. Ponovno dokaz da je nacionalna država politički izum i da je možeš oblikovati kako poželiš. Važna je za naš nacionalni identitet, to je priča koju sebi pričamo o našoj povijesti. Ali čovjek mora biti svjestan da je to samo konstrukcija, mitologija, nešto što se može promijeniti, što je otvoreno za evoluciju.

Jeste li ondje živjeli, vjerojatno govorite finski? Atmosfera i burna finska povijest su tako živo prikazani da zaboravljamo da ste Talijan!

Živio sam ondje nekoliko mjeseci i zaista bio ponesen strašću koju Finci iskazuju prema svojoj nacionalnoj epici i povijesti. Imali su vrlo tešku prošlost i preživjeli, unatoč svim teškoćama, dva rata s Rusima. Imaju jak osjećaj junaštva i domoljublja koji vas pogađa i ne možete ostati ravnodušnim. Skoro sam i ja postao finski domoljub!

Nažalost, zasad možemo čitati tek ovaj roman u prijevodu, kakav je utjecaj njegov velik uspjeh imao na vaš kasniji rad?

Pišem samo ono što želim pisati. Nisam sposoban za izdavačke strategije. Tako da sam napisao još dva također lingvistička romana u kojima sam upotpunio svoje istraživanje te teme. Onda sam pisao nekoliko autobiografskih knjiga, a potom sam pokušao nešto novo s romanom u kojemu je glavni lik vatikanski tajni agent. Ondje se pokušavam dotaknuti religije, koja je još jedno oruđe identiteta, mnogo osjetljivije od jezika. Moja zadnja knjiga govori o vrlo konkretnom problemu našeg doba: radu. U tom romanu pričam priču o radu u mojoj obitelji i mom selu, od mojih djedova do moje djece, pokazujući kako je rad uvijek bio težak i kako se malo cijeni.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.