A nije teško uhvatiti tu diklićevsku atmosferu ugode životom u Zagrebu 1960-ih i nadalje. Neobično vibrantan grad pun klubova, muzičari žive od svirke, a rade puno i vrhunski. Profesionalci, imaju utakmica u prstima, a posao su ispekli među najboljima u svijetu. Rijedak slučaj, za današnje domaće prilike.
"Možete li zamisliti - bilo je 14 noćnih klubova u centru grada, a svi su radili gotovo non-stop. Ja sam sviral i pjeval skoro svaki dan, odnosno noć. I bilo je 28 plesnjaka u gradu, a svi sa živim orkestrom. To je onda bil zakon žanra, jako važna stvar i za klubove i za muzičare. Jako puno muzike je bilo u gradu. Lijepo vrijeme, bez premca", kaže Drago Diklić, a on zna.
Diklić je, naime, godinama u Zagrebu držao Alta klub - gazda domaćih evergreena, zabavljač i sklon eksperimentu.
"Imao sam u najmu taj prostor ispod današnje Gradske kavane. Bio je tad najpopularniji klub. A otvorio sam i diskografsku tvrtku istoga imena, još i danas sam direktor.
U Alti je svirao orkestar od 18 muzičara, a radnim danima su nastupali manji bendovi. Svi su mi bili gosti: od Lole Novaković do...", kaže Diklić.
Zaustavljamo ga na tren. Velika dama jugošansone Lola Novaković, je li s njom svirao?
"Kak ne. Divna je bila Lola. Prava fakinka, a odličan je glas imala! Ali morate znati da smo se svi mi muzičari jako dobro međusobno pomagali i družili. Što je najvažnije, mi smo puno svirali, i to jako dobru glazbu. Bili smo međusobno profesionalno strogi, ali kod nas nije bilo lošeg mišljenja o glazbi, kamoli svirci. To ne! Respekt. Viteški, skoro. Bili smo uigrani i razmišljali smo u ritmu glazbe, doslovno. Čujte, i onda je bilo narodnjaka: ali onih iskonskih, pravih narodnjaka. Sevdalinke! Oduvijek ih volim. A kakvih je sve izvanrednih narodnih pjevača bilo tad! Pa poslušajte sad Safeta Isovića, za promjenu. A s tim narodnim pjevačima sam i svirao i pjevao, bilo je izuzetno. Prvi veliki koncert narodne glazbe u Zagrebu organizirao sam početkom 1970-ih: Tozovac, sestre Armenulić, Lepa Lukić..., ma ne sjećam se više svih. Pjevali su staru narodnu glazbu koja je imala smisla. Bilo je i novih pjesama, ali je sve bilo jako promišljeno postavljeno, znao se muzički razlog za sve", objašnjava naš sugovornik, koji je 1962. prvi put nastupio na Zagrebačkom festivalu s "Dođi olujo" Milutina Vandekara.
"Pjesma je imala jazz aranžman, a bio je to moj prvi kontakt s festivalima po Hrvatskoj. Svake godine festival u Zagrebu i Opatiji, jedino na Splitskom festu nisam bio. Jedna urednica na radiju mi je svojedobro rekla: 'Pa Dragec, ti si džezist, kaj buš ti s dalmatinskim baladama? I tako je ispalo", kaže gospon Dragec, koji je svoje prve autorske pjesme "prepisal" od Nina Robića.
"Tri brata: Rajko, Ivo i Nino Robić. Rajko je bio liječnik, a Ivo i Nino pjevači. U Glazbenom zavodu sam počeo nastupati, došel sam Ninu Robiću i od njega učil, bio je jako popularan u Zagrebu. A onda sam počeo pjevati pjesme kolega muzičara, posebno Nenada Grčevića, koji je bil jedan od naših najboljih skladatelja evergreena. Volio sam raditi i s Borisom Sorokinom, klarinetistom, skadateljem. Odličan tip, predaval je još i psihologiju na Pravnom faksu ako se dobro sjećam. 'Znaš kaj Fiko, ti upropaštavaš moje pjesme. Ali ti to radiš najbolje', kaže on meni", gromoglasno će Diklić.
U socijalizmu se, iz njegove perspektive barem, živjelo "fajn", a on nikad nije imao problema s politikom.
"Kakvi problemi! Muzičari su svirali vani kad god su htjeli. Osim toga, ja sam šest puta pjevao za Tita", govori Diklić i nastavlja detaljnije.
"Upoznal sam ga, kak ne. Sjedili smo i pili zajedno. Jednom zgodom u Beogradu sam vodil orkestar, a sa mnom su još bili Gabi, Zdenka Kovačiček i Marko Novosel, angažirali su nas za proslavu Osmog kongresa SKJ. Dođemo, pristupi organizator i veli: 'Pripazite malo drugovi na repertoar, ovo je partijska svečanost'. Kao da ne bih tak i ovak pazil! I sve okej, navečer nakon programa ostane manje društvo s Titom i mi muzikanti. Pristupi mi Titov ađutant i veli: 'Drug Diklić, dajte nešto zagorsko'. A ja imam taj set pjesama koji počne od 'Popevke sam slagal', a završi s 'Kolko kapljic...'. I tamo ima stih 'daj nam Bog na svet živet'. I ja u trenu, u zadnji čas, tijekom zdravice promijenim 'Bog' u stih 'daj nam sad na svet živet'. Kad, poslije svirke, zove Tito na piće. 'Dragec, kaj bute popili'. Uzmem gemišt, a Tito će: 'Nekaj da vam velim. Spomenite Boga u pesmi, to je stara zagorska, kaj sad!'. Eto, bil je normalan čovek. Ne ulazim u to kaj je u ratu bilo, u ratu je ionak bilo svega", polako će odjednom Diklić.
Mi ubrzavamo - poslije Tita, evo Tuđmana, sigurno ste ga znali?
"Kak ne. On je mene pozval 1991., kad je čuo za moju ideju o estradnoj brigadi. Pozove me tako na ručak u Banske dvore. Čitava njegova ekipa je tamo, Tuđman pohvali ideju. I onda kaže: 'Dragec, vi bute, kao i vaš kolega Ivo Robić, pristupili HDZ-u'. I kak buš rekel da ti ne bi? Potpisal mi je iskaznicu s nultim brojem. Kasnije sam dobio još jednu iskaznicu, ali nisam više član, ne plaćam članarinu. I onda, otkako je Tuđman umro, nisam se nikad više politički angažiral. Još sam 1993. organizirao u Lisinskom najveći koncert domoljubnih pjesama. I to je bilo sve", veli Drago Diklić, kojemu ipak resentimanski naviru usporedbe u ključu "nekad i sad".
"Bivša Jugoslavija u kojoj smo živjeli bila je puno kulturnija zemlja. Sva je kultura bujala, a sve je svima bilo važno, kao zajednici. A nakon 1990-ih ništa više nije isto, naravno", govori Diklić.
Rat, nacionalizam, kapitalizam... Što najviše?
"Ma nije samo to. Postratna situacija je donijela sasvim drugu strukturu ljudi u Zagreb, koji je oduvijek centar kulture. A ta nova struktura ljudi donijela je i svoju glazbu, uglavnom narodnjačku", kaže naš sugovornik.
Odmah ga presječemo, pitamo tko je, pobogu, onda branio pop-rock i alter-klubovima da supostoje s "narodnjacima"?
"Ma nitko, naravno. Ali su vlasnici lokala i klubova promijenili ploču, ne? I sad više nemate u Zagrebu dovoljno dobre glazbe, a klubova ima", poentira Diklić, pasionirani bridžist, koji tu kartašku strast njeguje već 18 godina i igra "gotovo svaki drugi dan, odlična je za mozak", uz osmijeh će Dragec.
Povremeno nastupa u svojem klubu, koji je to?
"U klubu Društvo Zagrepčana, čiji sam predsjednik. Obično petkom sviramo, ako se uspijemo skupiti. Sviramo sve kaj hoćete", ljubazno će Diklić.
Zanima nas ideja kluba?
"Ideja je druženje, ne. Upisati se može svatko tko voli Zagreb. Na upisnici trebate napisati da volite Zagreb. To je sve", objašnjava Diklić pa onda prepostavljamo tko je prvi član... Onaj tko najviše voli naš grad? Gradonačelnik?
"Je, pa da. Milan Bandić je jedan od naših prvih članova. On dođe uvijek, a posebno na moj rođendan. Bum pozval i vas! Bumo svirali i pjevali, to su posebne večeri, vjerujte", uz osmijeh će Drago Diklić.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
IMA NEČEG U TOME.
Indijanci su bolje sreće --- imaju svoj rezervat,a i Purgeri bi opstali,da su i oni imali svoj rezervat,Aaaaali to je za nas PRESKUPO,dok ova ganga u Saboriški troši i optaje ---bez rezervata....i navek budu živeli....dok imaju nas,--norce. (budale).
Po svemu sudeći i "naš" je El Bandito prava purgerčina,pa k tome još i Josipa Lisac,Likanerka,po roditeljima,a tako i Diklić!. Pravi Zagrepčani su,ko i pravi Fiumani,izumrli.