Život u Sovjetskom Savezu opisuje kao život u stalnom strahu, makar je živio sigurnije od većine stanovništva i neusporedivo bolje nego u vremena Staljinovih čistki. "Nisam odgovarao na telefon. Nisam otvarao vrata ako nisam znao tko dolazi. Moraš paziti što radiš, što govoriš. Na neki način svatko je imao dvostruki život." Većinu života proveo je sam, unutar svoja četiri zida, pa je motiv skučenog stana očit u njegovim kasnijim instalacijama.
Nade za slabljenjem državne kontrole nad umjetnosti nestale su u prosincu 1962. (šest tjedana nakon kubanske raketne krize), kad je Nikita Hruščov napao suvremenu umjetnost na izložbi Saveza moskovskih umjetnika: "Dokle god sam predsjednik Vijeća ministara, podržavat ćemo stvarnu umjetnost. Nećemo dati niti kopejku [novčić] za slike koje su slikali magarčine." Ovakav poluslužbeni stav vlasti održao se manje-više do kraja Sovjetskog Saveza.
Kabakov je osobno iskusio posljedice državne sumnje prema subverzivnoj umjetnosti. Njegova serija crteža "Tuš" iz 1965. prikazana je na izložbi sovjetskih umjetnika u talijanskom gradu L’Aquila. Kabakovljevi crteži prikazivali su čovjeka pod tušem koji čeka vodu koja ne stiže. Za Kabakova je ovo bila univerzalna metafora neostvarenih iščekivanja pojedinca (kasnije ju je usporedio s opusom Samuella Becketta), no mediji i kritičari u Italiji prepoznali su ovo kao kritiku komunizma.
Ilija Kabakov je proglašen glasom antisovjetske generacije koji kritizira nedostatak materijalnih nagrada. Iako nije završio u zatvoru, Kabakov nije mogao pronaći posao iduće četiri godine zbog svoje navodne subverzivnosti. Zbog toga je počeo svoju cjeloživotnu tradiciju korištenja pseudonima i izmišljenih likova, a javno je bio potpuno konformističan uz tek nekoliko iznimki. Primjerice, u praškom časopisu 1969. (godinu dana nakon gušenja Praškog proljeća) objavljena mu je serija "apsurdnih crteža".
Odsječen od svjetske umjetničke scene, za daljnji rad Kabakovu se pokazalo presudnim poznanstvo s drugim umjetnicima koji su živjeli u istom dijelu grada gdje i on, Stretenskom bulevaru. Kao i sam Kabakov, mnogi su također radili kao ilustratori ili grafičari, a privatno koristili studio za vlastitu umjetnost. Tako su u vlastitim atelijerima organizirali neslužbene izložbe i razmjene ideja.
Ilija je ovu činjenicu kasnije iskoristio za kritiku zapadnih umjetnika jer su njegovi prijatelji i on to radili "za svoju dušu", ne za novac ili priznanje, nego iz larpurlartističkog idealizma. Pod utjecajem drugih umjetnika Kabakov je napustio svoju dotadašnju normu crteža srednjih veličina i počeo stvarati umjetnička djela velikih dimenzija te eksperimentalnijeg tona.
Počeo je koristiti motive poput muhe (koja se u njegovim djelima pojavljivala sve do odlaska na Zapad), a koja je za njega predstavljala lik neutralnog i slobodnog promatrača društva. Najpoznatiji primjer toga je njegova instalacija "Život muha" iz 1992. u Kölnu, gdje je nekoliko dvorana ispunjeno ekonomskim, političkim i kulturnim motivima vezanima uz ljudsku civilizaciju i Sovjetski Savez. Kabakovljeva instalacija implicira da je ljudska civilizacija tako dosadna da ubija muhe.
Sedamdesetih godina situacija se poboljšala za sovjetske umjetnike. Prihvaćanje strukturalističkih teorija iz Francuske omogućilo je ruskim umjetnicima da zauzmu neutralan stav prema sovjetskom i zapadnom društvu, odnosno da se predstave kao analitičari razlika među ideologijama, a ne kao zagovornici jedne od njih. Kabakovu je to omogućilo da zajedno s prijateljima i kolegama stvori umjetničku grupaciju Moskovski konceptualisti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
