Ove godine pada 150. obljetnica osnivanja trapističkog samostana Marija Zvijezda u Banjoj Luci. Tim povodom su 21. lipnja ove godine u kripti trapističke crkve Uznesenja Marijina priređeni proslava i otvorena prigodna izložba. Na proslavi su sudjelovali brojni uglednici iz crkvenog i društveno-političkog života, uključujući i predstavnike diplomatskog kora, što za neupućene predstavlja svojevrsno iznenađenje.
Međutim, iznenađenju u ovom slučaju nema mjesta. Priča o tom samostanu je jedinstvena, ne samo za područje Bosne i Hercegovine, nego i šire, ali je ujedno i priča o jednom neobičnom i velikom čovjeku, austrijskom redovniku Franzu Pfanneru, koji ga je osnovao 1869. Samostan je desetak godina kasnije, 1879., dobio status trapističke opatije.
Ta priča podsjeća na one filmske pionirske epopeje, dok priča o Franzu Pfanneru, dakle, spada u jednu od onih nevjerojatnih i čudesnih priča kakve su u Bosni rijetke.
Nisu to priče o suludim gazijama koji su na svojim konjima s lakoćom preskakivali rijeke, kakve se ovdje mogu čuti na svakom koraku, nego jedno čudo koje je nicalo u tišini, u nekoj sabranoj kontemplaciji koja kao da nema nikakve veze s Crkvom i vjerom, nego pobožno i ustrajno veliča rad ljudskih ruku.
Treba spomenuti da se sve to događa u jednom od najdramatičnijih razdoblja kroz koje je prolazila Bosna i Hercegovina. To je vrijeme slabljenja Osmanlijskog Carstva i nasilja provođenog prema nemuslimanskom stanovništvu, što je dovelo do ustanka koji je planuo 1875. u Hercegovini, pa se potom proširio i na Bosnu, da bi tri godine kasnije, po odlukama Berlinskog kongresa, uslijedila austrougarska okupacija zemlje.
Pfanner se 1880., dvije godine nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, nakon što je do kraja ustanovio banjalučki samostan, zaputio u današnju Južnoafričku Republiku, gdje je dvije godine kasnije osnovao samostan Mariannhill, koji je za nepunih 16 godina postao najveći kršćanski samostan na svijetu, s 285 redovnika.
Pfanner je kupio posjed od nekog Tome Radulovića. Redovnici, njih devetorica, nastanili su se u maloj drvenoj staji, a već sljedeće godine počinju graditi samostan za koji je Pfanner prethodno isposlovao ferman (dozvolu) što je bilo ravno čudu.
O tom njegovu pothvatu širile su se razne legende, na primjer ona da se Pfanner zaputio tajno u Carigrad, preodjeven u turskog bega, te da je tamo na tko zna koji način dobio dozvolu da može sazidati "kuću sa šezdeset soba". Redovnici su u Delibašinu selu najprije sagradili ciglanu, pa tek potom počeli zidati samostan, uz koji je najprije nikla kovačnica u kojoj su se izrađivali plugovi.
Zatim žitnica, kamenolom, mlin, pilana, mljekara te pivovara. Ta pivovara posebno je zanimljiva priča. Proizvodnja piva također je bila na neki način ilegalna. Nekoliko godina ranije, kad je trebala biti otvorena Sarajevska pivovara, prva u Bosni, lokalni muslimani su njezino otvaranje odgodili za godinu dana otvoreno prijeteći pobunom.
Pivovara koju je Franz Pfanner osnovao 1873. godine nacionalizirana je nakon Drugog svjetskog rata, a iz nje je potom izrasla banjalučka pivovara, poznata po "Nektar" pivu. Zanimljiv je podatak da se pivo u prvo vrijeme koristilo kao - lijek. Razlog su posljedice koje su se javljale kod domaćeg kršćanskog stanovništva neumjerenim pijenjem domaće rakije iznimno loše kvalitete. "Terapija pivom" sastojala se u pijenju četiri litre piva dnevno.
U sljedećem periodu u sklopu samostana sagrađena je prva bolnica, visokoškolska ustanova, osnovna i obrtnička škola, mljekara koja je proizvodila čuveni sir trapist, te prva hidrocentrala u ovom dijelu svijeta, odakle je Banja Luka snabdijevana električnom energijom, desetak godina prije Zagreba.
U periodu između dva svjetska rata ovaj samostan je bio najveća trapistička opatija u svijetu s više od dvije stotine redovnika, dok su danas u samostanu svega dvojica. Naselje u kojem je samostan sagrađen, Delibašino selo, u međuvremenu je preimenovano u Trapisti. Dakle, Banja Luka kakvu danas poznajemo najvećim je dijelom nastala zahvaljujući tom samostanu.
Pfanner ga je prokrijumčario u Bosnu skrivenog u bačvi s vinom. I odmah, godinu dana potom, dogodilo se novo čudo, nešto na što su domaći kršćani i fratri čekali više od 400 godina - Pfannerovo zvono je jedno jutro zazvonilo, iako je nešto takvo bilo nezamislivo. Priča kaže kako je u ljeto te godine Bosnu pogodila nezapamćena suša i Pfanner se zaputio kod Mehmed Asim-paše u Sarajevo.
Kako je uspio isposlovati da ga paša primi, to nitko ne zna. Uglavnom, predložio je paši da redovnici iz Delibašina sela mole za kišu sve dok ne padne. Rekao mu je kako je njegov Red oduvijek to radio i kako ta molitva ne ide bez zvonjave crkvenog zvona. Dobio je dozvolu i sljedećih dana zvono samostana u Delibašinu selu neumorno je zvonilo, a po legendi je peti dan pala jaka i obilna kiša.
Međutim, zvono je nastavilo zvoniti i nakon toga jer odjednom nikome više nije smetalo. Banjalučki muslimani kao da su shvatili da se sa zvonom ništa u njihovim životima nije promijenilo nagore, štoviše kišu koja je pala povezivali su s njim, te su se stoga vrlo brzo navikli na njega.
Zanimljiv je još jedan podatak koji govori o hrabrosti i veličini Franza Pfannera. Nakon što je planuo ustanak u Bosni, u drugoj polovici 1875., s fra Antom Kneževićem, koji se u to vrijeme nalazio u obližnjem novoosnovanom franjevačkom samostanu na Petrićevcu, planirao je podići na ustanak i domaće katolike, jer su ustanak predvodili pravoslavci.
Međutim, Pfanner je prvo želio provjeriti hoće li imati potporu za ustanak od austrougarske vlade, ne želeći povući domaći živalj u pogibelj. Ilegalno je prešao u Hrvatsku i tu sačekao odgovor iz Beča na pismo koje su on i Knežević zajednički napisali.
"Bi li austrijskoj vladi odgovaralo da se bosanski kršćani dignu na ustanak? U slučaju da bi, biste li im isporučili oružje i streljivo? Biste li im, po potrebi, ako se stvari ne budu razvijale kako treba, dopustili slobodan prelazak u vašu zemlju? Odgovor očekujemo što prije", stajalo je u pismu.
Razlozi ovakvog odgovora proizlaze iz geopolitičke situacije tad, koja se ni do danas nije bitno promijenila - s uspjehom ustanka, iza kojeg su stajali Srbija i Rusija, na austrijske (hrvatske) granice dolazila je moćna Rusija, stoga su Austrijanci između dva zla izabrali ono manje, odnosno ono s kojim su se naučili nositi - oslabljenu i nemoćnu Tursku.
Glavni arhitekt ovakve politike bio je njemački kancelar Otto von Bismarck. Zanimljivo je i porazno da danas osoba poput Pfannera nema svoju ulicu ni u jednom gradu u BiH, pa ni u Banjoj Luci, koju je toliko zadužio. Prije nekoliko mjeseci Milorad Dodik i Željka Cvijanović bili su u posjetu papi Franji. Ostao je nepoznat razlog njihova posjeta i način na koji je on organiziran.
Uglavnom, posjet nije išao preko institucija Katoličke crkve niti onih državnih, posjet je dogovoren izravno na relaciji Rim - Banja Luka. Mišljenja sam, i tad, a i danas, da je glavni predmet razgovora između Pape i Dodika bio trapistički samostan, iako on u izjavama nigdje nije izrijekom spomenut, jer je veći dio samostanske imovine nakon Drugog svjetskog rata nacionaliziran.
Dodik je to na neki način "stidljivo" i nagovijestio, spominjući nakon posjeta u razgovoru za N1 televiziju restituciju o kojoj je razgovarao s Papom, što na svoj način govori o nekadašnjoj veličini i značaju ovoga samostana.
