Miris svježe štavljene i bojane kože, miris kožne jakne koja je možda stigla iz dućana u 35. ulici u Queensu, nije lako prepoznatljiv. Zna ga onaj tko je upravo kupio jaknu. Zna ga i onaj drugi tko voli miris novih predmeta od kože, ali čak će i taj, nađe li se u zimu 1991. u JAT-ovom avionu koji leti od Zagreba prema Sarajevu, s cjelokupnim emocionalnim opterećenjem i traumom konteksta, vjerojatno pogriješiti u detektiranju mirisa. Kontekst će ga odvesti u nekom drugom smjeru, pa će ga miris nove kožne jakne asocirati na mirise iz kemijskog kabineta, na vonj vrelog bakelita, na miris zapaljene plastike, na imaginarni, nikad doživljeni miris plastičnog eksploziva.
Čovjek ima očajno loše perceptore mirisa, ali i vrlo razvijen sustav za stvaranje njušnih halucinacija. Nevjerojatno je, zapravo, kakvi nam se sve mirisi svakodnevno pričinjavaju i kakvi nam sve mirisi izbijaju odnekud iz prošlosti. U nama su nevjerojatno bogati i raskošni katalozi emocija koje izbijaju iz pojedinih mirisa, a koje se najčešće jako razlikuju, pa isti miris u različitim raspoloženjima i kontekstima stvara suprotne, proturječne, zbunjujuće, paradoksalne osjećaje. I onda nam se iz tog doživljaja rađa nova njušna halucinacija. Ona utječe na trenutna raspoloženja, pokreće nas na akciju, rađa u nama strah ili gnjev. Ne mislim o tome dok se avionom izdižem u nebo iznad Zagreba, jer ne mogu misliti o onom što se još nije dogodilo, ali jednom ću misliti o tome kakve li je, Bože, mirise osjećao pukovnik Ljubiša Beara, u trenucima dok je pokretao i naređivao ubijanja ljudi i dok je kontrolirao jesu li svi kako treba poubijani? Kada bismo to mogli znati, ili kada bi bilo moguće rekonstruirati mirise koje je osjećao Adolf Eichmann, i kada bi čovjek na čas mogao sve te mirise onjušiti Bearinim i Eichmannovim nosom, ubijanje bi prestalo.
Zavolio sam miris svoje crne punkerske kožne jakne, naprosto zato što sam nju zavolio. Osim što je bila predmet duge, desetogodišnje vrlo koncentrirane čežnje, ta jakna će postati savršen odjevni predmet za godine koje su nailazile. Načinjena od debele i vrlo izdržljive kože, dobro postavljena, služit će u svakom godišnjem dobu. Zimi će biti za zimu, ljeti će biti za ljeto. Po njoj će padati kiše i snjegovi, ljeti ću ispod nje imati samo majicu kratkih rukava, u ratnu zimu 1992. na 1993. ispod nje ću nositi flanelsku kariranu košulju i traper jaknu, i savršeno će me služiti pri svim naglim vremenskim promjenama, onim meteorološkim, ali i svim drugim. Ta jakna će postati odora mom karakteru, mojoj nepouzdanoj i slaboj ćudi ljudskoj, a ne samo mojim stilskim opredjeljenjima i uvjerenjima. Osim toga, tih hladnih zagrebačkih dana, pred proljeće 1991, dok sam se tramvajem vozio niz Ilicu, u potrazi za mjestom čiji je naziv American Shop, ja već odavno nisam bio punker, niti je postojala muzika koja bi se nastavljala na moje fascinacije iz 1981. i iz nekoliko sljedećih godina, koje nastupaju nakon što stječem današnjeg sebe dok u uglu Kuka, iz onih starinskih lampaških pojačala i iz moćnih zvučnika, slušam “Safe European Home”. Doista, sa svojih već skoro šezdeset ja sam onaj isti koji je tad imao petnaest.
Sve što se u međuvremenu događalo samo je slijed događaja koji se nastavljaju na taj beskrajni refren bez refrena: “What?/ Rudie come from Jamaica, Rudie can’t fail/ Rudie come from Jamaica, Rudie can’t fail/ Rudie come from Jamaica, ‘cause Rudie can’t fail/ Rudie come From Jamaica, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (European home)/ Rudie come From Jamaica, Rudie can’t fail (explosive European home)/ Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie, Rudie can’t fail (twenty-four track European home)/ Elder come and a-Rudie go, no one knows where the policeman’s go”. Na tu pjesmu, čije značenje u protoku vremena biva neuhvatljivo i za koju mi se čini da suvremenijom biva 2025. nego onda kada je slušam i ona me mijenja u zimskom sarajevskom klubu, tik uz fakultetsku prosekturu, nastavljaju se nizati događaji, ushiti i doživljaji, kojih možda ne bi bilo da nije bilo pjesme. I ne mogu znati u kojem mi je sve tre-nutku u toj kompliciranoj matematici i geometriji uzroka i posljedica ta pjesma spasila život, tako što me je usmjerila u drugom smjeru od jurećeg automobila i vlaka, ili me naputila u drugu ulicu, a ne u onu na koju će pasti mina iz minobacača od 82 milimetra; a ne mogu znati ni kada me je sve niz osjećaja, stavova i mišljenja započet ovom pjesmom, niz pjesama, slika, filmova, romana što su se na nju logično nastavljali i nadovezivali, vodio dalje od kaosa, od mentalnog i emocionalnog rasula i gubitka.
Da nije bilo te pjesme baš te večeri, neodredivog dana i mjeseca, te zime u Kuku 1981, možda bih bio mnogo sretniji i uspješniji, mnogo zaštićeniji nego što sam danas, ali ja to, na žalost, ne mogu zamisliti. Zato što u tom slučaju ne bih ni postojao. Ne bih tad bio ovaj ja, nego bih bio neki drugi, meni nepojmljivi i nedohvatljivi ja. Ono o čemu mogu misliti i što mogu zamišljati jest samo to da bih bio nesretniji, da bih završio u ludnici ili da bih stradao u nekoj nesreći, ili u ratu, dok sam se po Sarajevu još uvijek kockao s puškama, topovima i minobacačima koji su nasumično pucali po gradu, i na taj me način pretvarali u animaciju iz neke primitivne, rane kompjutorske igre. Bio sam slika na ekranu, i da sam tad pogođen, gubitak ne bi bio veći od stradanja animiranog lika u igri…
Ta jakna bila je važan element i sredstvo mog preživljavanja. Ustvari, to će tek postati, jer je ova priča još uvijek zatječe u JAT-ovom avionu, na nebu iznad Bosne, ili dok se spušta prema aerodromu na Butmiru. Tog dana, u zrelu zimu 1991., bila je magla, kao što je u Sarajevu i na Butmiru magla skoro svih tih dana u kalendaru od početka studenog do kraja ožujka, a pilot je, čini se, bio neiskusan, imao je problema s prizemljivanjem, pa je kružio iznad piste i ponavljao jednom započet postupak, tako da su se neki putnici isprepadali, uspsovali su se glasno, Boga zazivali i u psovci i u zahvali, i u nečemu što je moglo djelovati kao prikrivena molitva… Čim su osjetili zemlju pod nogama, zastidjeli su se svog straha i zamrzili sve koji su tom strahu svjedočili.
S izvještajima o krvavom Uskrsu na Plitvicama, i s onom kratkom video bilješkom, koja se ponavljala u svim informativnim emisijama, prvom u kojoj smo na televiziji vidjeli krv koja nije bila ni iračka, ni iranska, ni vijetnamska, ni američka, nego je bila naša, mijenja se nešto u našim glavama i započinje razvrstavanje prema nevidljivim, prema podrijetlu određenim ratnim rasporedima. Na kioscima novina je još uvijek mnogo, sarajevskih, zagrebačkih, beogradskih, još uvijek sam pretplaćen na Mladinu, koja mi na Sepetarevac stiže poštom, ponedjeljkom ili utorkom, pa je i slika rata krajnje distingvirana, puna značenja i tragičkog potencijala, kojeg bivam odmah svjestan. Taj prizor krvi i stakla na podu autobusa u kojem su se vozili hrvatski redarstvenici istovremeno budi strah i fascinaciju. Strah je drukčiji od drugih strahova, onih na koje smo navikli, recimo drukčiji je od straha ljudi iz aviona u magli. Prvi put, pred nama se prikazuje propast. Gledamo u smrt koja je namijenjena svakome od nas, istovremeno. Ta istovremenost ono je novo u strahu: prvi put svatko je dio grupe koja se plaši.
U Sarajevu drukčije je to nego u Zagrebu ili Ljubljani, drukčije nego u Beogradu. Dok u tim gradovima postoje dominantne većine, koje stvaraju hipnotičku iluziju u kojoj se misli jednom glavom i u kojoj netko bolji i pametniji možda misli umjesto tebe, u Sarajevu nema diferencirane većine, a ni raspored grupa još uvijek nije određen isključivo prema etničkoj pripadnosti. Prema popisu stanovništva u pet gradskih općina Sarajeva, Centru, Ilidži, Novom Gradu, Novom Sarajevu i Starom Gradu, koji će biti proveden malo nakon Uskrsa, u travnju 1991, u Sarajevu živjelo je 416.497 stanovnika. Muslimana je 208.827 (ili 50,13 posto), Srba 108.074 (25,94 posto), Hrvata 30.839 (7,40 posto), Jugoslavena 51.875 (12,45 posto), dok je ostalih 16.882 (4,05 posto). Iz te raskoši brojeva i te matematički gotovo savršene ravnoteže identiteta rađao se grad koji je te zime još uvijek bio živog sjećanja na Zimske olimpijske igre, grad koji se po svojoj unutarnjoj veličini i raznolikosti, po svom proturječnom kulturološkom šarenilu, mogao činiti najvećim i superiornim svim drugim jugoslavenskim gradovima, koji su, barem sudeći po sastavu stanovništva bili čemerne istočnoeuropske monokulturne palanke. Sarajevo je te zime bilo jugoslavenski New York i jugoslavenski Solun, nekoliko trenutaka prije nego što će biti razsolunjen i iz multikulturne i višenacionalne čaršije s dominantnom židovskom zajednicom pretvoren u svojevrsni arhitektonski paradoks. To Sarajevo istovremeno je, u tim trenucima, u to isto vrijeme, zabačena i u se zavučena socijalistička i titoistička kasabica, u kojoj je veoma rašireno vjerovanje da će nas naše šarenilo i naše međusobno prožimanje, da će nas to što smo poženjeni i poudavani jedni za druge, da će nas to što živimo jedni među drugima, da će nas to što smo živote na čuvanje dali jedni dru-gima, spasiti od klanja. Kako se u takvom Sarajevu vide prizori Uskrsa na Plitvicama? Što za takvo Sarajevo znači krv na podu autobusa? Čija je to, iz sarajevske perspektive, krv?
