Kandidat za Oscara dolazi iz blatne poljske provincije

U većini novinskih anketa provedenih krajem prošle godine, kojima se tradicionalno svodila protekla filmska godina, najčešće su se spominjala tri filma: "Roma" poznatog meksičkog redatelja Alfonsa Cuarona, "Izgaranje" Korejca Lee Chang-donga i "Hladni rat" poljskog oskarovca Pawela Pawlikowskog. Ipak, po većini filmskih kritičara film godine je bio Cuaronova "Roma".

Alfonso Cuaron je etablirani autor koji ima status jednog od najvažnijih svjetskih redatelja današnjice, bez obzira na to što se radi o redatelju koji nema prepoznatljiv autorski rukopis i koji iz filma u film iznova iznenađuje svojom raznolikošću i svestranošću. Tako je u "Romi" Cuaron ujedno i direktor fotografije, scenarist i jedan od producenata.

On, također, pripada moćnoj gomilici meksičkih sineasta koji su proteklih godina osvojili hrpu Oscara, uz Guillerma del Tora i Alejandra Gonzáleza Inarritua. A u prvu holivudsku ligu svakako spada još jedan Meksikanac, Roberto Rodriguez, iako se on ne može pohvaliti filmskim nagradama kao navedena trojka i najpoznatiji je po svojoj suradnji s Quentinom Tarantinom.

Primjerice, uz "Romu", koja je punokrvni art-film, Cuaron je po većini filmskih kritičara redatelj ponajboljeg filma iz serijala o Harryju Potteru - "Harry Potter i zarobljenik Azkabana", te jednog od najneobičnijih holivudskih blockbustera, filma "Gravitacija" iz 2013., koji je osvojio sedam Oscara. Ono što povezuje Cuaronove filmske rogove u vreći je filmsko savršenstvo u gotovo svim segmentima, od režije, fotografije, pa do glume.

Ipak, kad je riječ o ovom redatelju, nikad se ne smije izostaviti njegova humana i ljudska gesta, kad je 1995. preko Igmana, pa kroz butmirski tunel došao u ratno Sarajevo, gdje je na prvom izdanju Sarajevo Film Festivala prikazana njegova "Mala princeza". Cuaron je osobno donio u Sarajevo kopiju svog filma, tešku oko 30 kilograma.

O samom filmu "Roma" neću mnogo, jer je toliko toga napisano o njemu, uključujući i sjajan tekst Živorada Tomića u Expressu, ali o jednom fenomenu koji je vezan uz taj film, nešto ću ipak napisati: film je, naime, u cijelosti snimljen u produkciji televizijske platforme Netflix, a premijerno je, nakon odbijenice selektora filmskog festivala u Cannesu, prikazan u Veneciji, gdje je osvojio Zlatnog lava, što otvara niz nepoznanica i predstavlja svojevrsnu prekretnicu u filmskoj industriji.

A nije prorok Znanost Ovako je mladi matematičar pogodio 20 od 21 Oscara

Naime, njegova "distribucija" započela je sredinom prosinca prošle godine na Netflixu, a uspjeh i kvaliteta filma mogli bi vrlo lako dovesti "u napast" niz velikih redateljskih imena da postupe na sličan način, što bi vrlo lako moglo dovesti do tektonskih poremećaja u filmskoj industriji. Također, ovo dovodi do svojevrsne "demokratizacije", jer je film snimljen u sličnoj produkciji istodobno dostupan u svakom djeliću svijeta, čime iznimni art autori postaju mnogo "vidljiviji" i zanimljiviji velikim producentima.

Ukratko, "Roma" je filmsko savršenstvo, neka vrst Cuaronova "Amarcorda", ali bez onog neponovljivog felinijevskog šarma i grotesknosti. I to mu je, iz moje vizure, jedini nedostatak. Ipak, ima jedna scena u filmu gdje je Cuaron poprilično na tragu Fellinija, a radi se o nekoj vrsti ironičnog samocitiranja - to je scena kad služavka Cleo ode u kino u kojemu se prikazuje film "Putnici u svemiru".

U jednom trenutku na kino platnu nakratko vidimo kadar koji neodoljivo podsjeća na kadar iz Cuaronove "Gravitacije", a nije isključeno da je Cuaron koristio originalni kadar iz tog filma. Cuaronov film je, nakon uspjeha u Veneciji, dobio dva Zlatna globusa, za najbolji strani film i za najboljeg redatelja, te potom osvojio impozantnih deset nominacija za Oscara.

Po mojemu sudu, "Roma" bi trebala osvojiti sve Oscare ovoga svijeta, osim dva, onoga za najbolji scenarij i za najbolji strani film, iako se, paradoksalno, u potpunosti slažem s konstatacijom Živorada Tomića: ako "Roma" osvoji Oscara za najbolji strani film, to će biti "jedan od pravednijih Oscara u povijesti Američke akademije".

Film "Izgaranje" Korejca Lee Chang-donga prikazan je na prošlogodišnjem Cannesu, gdje je dobio nagradu Međunarodne federacije filmskih kritičara (FIPRESCI) i koji nije osvojio nominaciju Američke akademije za najbolji strani film. Lee Chang-dong je pomalo atipičan redatelj. Karijeru je započeo u kazalištu, nakon čega je postao književnik te napokon redatelj, a usput je, od 2003., obnašao u jednome mandatu dužnost ministra obrazovanja i turizma u vladi Južne Koreje.

"Izgaranje" je neobičan filmski hibrid nastao na osnovu predloška iz jedne pripovijetke Harukija Murakamija. Glavni lik Chang-dongova filma je mladić Jongsu, dostavljač, koji na ulici susreće Haemi, zagonetnu djevojku koju je poznavao u djetinjstvu, koja ga podsjeti kako ju je nekad smatrao ružnom, ali se Jongsu toga ne sjeća. Jongsu započinje ljubavnu vezu s Haemi, koja se prekine kad Haemi odluči otići na putovanje po Africi, a Jongsua zamoli da se "stara" o njezinoj nepostojećoj mački.

Haemi se s putovanja vrati s bogatim i zagonetnim mladićem, i tu započinje trilerski zaplet priče. Iako je kritika nahvalila ovaj film, o čemu svjedoči i nagrada u Cannesu, po mojemu mišljenju, radi se tek o solidnom filmskom uratku koji sadrži sve vrline, ali i mane Murakamijeve proze koje su, iz moje perspektive, brojne.

Prije svega, radi se o pomalo tipskim Murakamijevim likovima, zagonetnim i ezoteričnim ženskim i pomalo smušenim muškim likovima, što u filmu doduše funkcionira, osim kod onih koji su "predozirani" Murakamijevom prozom. Tu je također manjkava unutarnja logika priče, što je moja osnovna zamjerka kad je riječ o Harukiju Murakamiju, što se pogotovo odnosi na njegov najopsežniji roman "1Q84". U filmu je unutarnja logika priče, primjerice, ponajviše narušena iznenadnim pojavljivanjem Haemine "nepostojeće mačke" u drugom dijelu filma, što ne bi bilo sporno da taj detalj ne posluži kao žanrovski okidač.

Judita Gamulin Kultura 'Usred svađe s dečkom javili su mi o finalu studentskog Oscara'

Treći spomenuti film, "Hladni rat" Poljaka Pawela Pawlikowskog, koji je također nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, moj je favorit u ovom izboru, iako je film naišao na podijeljene kritike. Iako nam naziv filma sugerira nešto drugo, radi se o neobičnoj ljubavnoj melodrami, o ljubavi etnomuzikologa Wiktora i obične "cure iz naroda", Zule. Ljubavni par je većinu vremena razdvojen, najprije ih razdvoji Wiktorov bijeg iz poljskog "komunističkog raja", zatim egzil i naposljetku njihovi komplicirani karakteri.

Dakle, hladni rat iz naslova odnosi se na emocionalni odnos glavnih likova filma. "Hladni rat" se uzgred, što je na svoj način i glavna potka filma, bavi i jednom velikom istočnoeuropskom temom, narodnom umjetnošću i folklorom, kao poželjnim pandanom visokoj, elitnoj kulturi, ili barem njezinim najpoželjnijim nadomjeskom, te njihovom ulogom u komunističkim režimima, kojima su komunističke vlasti na neki način povlađivale masama, stvarajući od toga jedan vid "opijuma za mase".

Ovo je tema koju, primjerice, nalazimo i kod Milana Kundere, u njegovu romanu "Šala", gdje Kundera pripovijeda o provincijskoj folklornoj manifestaciji "Put kraljeva" koja rezultira ljubavnom pričom, kao i u slučaju "Hladnog rata". Postoje još neke poveznice između ovoga filma i književnosti, koje se prvenstveno ogledaju u karakterističnoj montaži Pawela Pawlikowskog, kojom se stvara dojam fragmentirane forme, što je na filmu poprilična rijetkost.

Sličan postupak Pawlikowski koristi i u filmu "Ida", za koji je nagrađen Oscarom, što je prvi Oscar kojim je nagrađena jedna moćna kinematografija, kakva je ona poljska, s tim da taj postupak u "Idi" mnogo bolje funkcionira, jer je radnja zbijenija i teče u kakvom-takvom kontinuitetu.

Uvjeren sam kako "Hladni rat" neće ponoviti uspjeh "Ide", jer se radi o filmu koji podrazumijeva poznavanje jednog konteksta koji je karakterističan za bivše komunističke zemlje, dok se "Ida" bavi jednom od velikih filmskih i književnih tema, posljedicama Holokausta. Ono što je posebna, dodana vrijednost "Hladnog rata" je to što se kroz film provlači izvedba pjesme "Crne oči", koju pjeva glavna junakinja filma Zula (glumi je Joanna Kulig).

Pogotovo je sjajna njezina "pariška" izvedba u jazz maniri koja na briljantan način pokazuje koliko se blago krije u narodnoj umjetnosti te kako je simbioza između pučke i elitne kulture itekako moguća, a da pritom ispunjava visoke estetske kriterije, što je jedan od provodnih motiva ovog sjajnog filma koji "radi" iz drugog plana, čineći ga iznimno slojevitim. Pawlikowski na neponovljiv način preko sudbina "malih ljudi" govori o suprotstavljenim hladnoratovskim režimima, povezujući blato poljske provincije i zadimljene jazz klubove.