Josip Sever (1938-1989) bio je hrvatski pjesnik i prevoditelj. Slavistiku je studirao u Zagrebu, a sinologiju u Pekingu. Hrvatska enciklopedija navodi da je "radio kao profesionalni književnik". Teško je zamisliti kako u domaćim uvjetima može izgledati ikakav literatski profesionalizam - kako nekad, tako i sad.
Svejedno, salonska pristojnost leksikografske natuknice točno pogađa osjećaj nemoći domaće sredine da misli poeziju Josipa Severa. Kako nekad, tako i sad. Možda je, upravo zato, uz tridesetogodišnjicu Severove smrti dobro znati razliku između cinizma leksikografije i intrigantne bujnosti njegova pisma i života.
"Josip Sever bio je nesretan i velik pjesnik čija je radijacija bitno nadmašivala dosege suvremenog hrvatskog pjesništva", piše u predgovoru posthumne Severove zbirke "Svježa dama Damask trese" Branko Maleš, koji je od rasute građe Severove poezije komponirao tu knjigu.
Tekstovi koje je Maleš uspio detektirati iz Severove "šarolike ostavštine" napisani su između 1975. i 1985. godine. Za života Sever je objavio samo dvije zbirke pjesama: "Diktator"(1969) i "Anarhokor" (1977). Posthumna, treća knjiga stihova, "Borealni konj", objavljena je 1989., nekoliko mjeseci nakon njegove smrti.
Josip Sever je kultni pjesnik iz različitih perspektiva. Kult njegova statusa u javnosti lavira od površne popularnosti i/ili nerazumijevanja do adoracije flanerskog stila života. Što nedostaje fokusu? Čitav Severov pjesnički i prevoditeljski rad: ozbiljan i posvećen, o čemu postoje pozamašni "materijalni dokazi". Tako nekako shvaćamo dok o tom pjesniku razgovaramo s rijetkim njegovim prijateljima, onima koji su ga doista poznavali. Pisac Ludwig Bauer bio je Severov možda najtješnji prijatelj.
To procjenjujemo iako se Bauer oprezno ograđuje, uzimajući u obzir Severov neuredan, gotovo mahnit način života, u kojemu je sretao različite tipove ljudi. Kako god, Bauer je Severu bio poput starijeg brata, iako je Sever bio nekoliko godina stariji.
"Svi mi koji smo poznavali Severa, imamo osjećaj da mu nešto dugujemo", govori Bauer kad smo ga zamolili da bude čičerone, pripovjedač i navigator kroz Severov život, a ne tek biografiju.
"Imao sam taj osjećaj", veli Bauer, "da je Joža netko za koga se morate brinuti. Imao je djetinju dušu. U svome karakteru Sever je bio dijete".
I Bauer to kaže s krajnjom nježnošću s kakvom se, uostalom, nosimo svaki put kad on spomene Severovo ime. Pitamo ga kakav je čovjek, kakva figura, bio Josip Sever. Njegovo ime budi rezonancije u javnoj svijesti, ali malotko zna što točno predstavlja kao pjesnik.
"O Josipu Severu moglo bi se puno toga pripovijedati. Dijelom zato što je slabo poznat u naše vrijeme, dijelom stoga što je bio zanimljiva osoba, ali prvenstveno zato što je bio iznimno dobar pjesnik. Zapravo, nedovoljno cijenimo ono što nam je ostavio. Bio je posljednji boem hrvatske književnosti. Istinski je boemski živio. Bez stalnih prihoda, a velik dio svog odraslog života proveo je uz alkohol i društvo koje je s tim povezano. Tako se govori kako je Sever imao puno prijatelja, ali ja bih ih nazvao šank-prijateljima. Ti ljudi, oni koji su još živi, smatraju da su bili najbolji Severovi prijatelji iako nisu na njega pozitivno djelovali podržavajući njegov porok, koji je na kraju u njemu uništio pjesnika", govori Bauer.
I nije tako neobično za domaću kulturnu sredinu da zanemari vlastite ključne figure. Ali koji je razlog Severove izolacije, mutne recepcije u domaćem kulturnom krugu? Zašto je bio tako, potiho, marginaliziran?
"Stvar je u tome što Sever nije pripadao nekakvom krugu unutar kojeg se članovi međusobno podupiru", odmah će Bauer.
"Bio je član Društva književnika, ali se na njega uvijek gledalo kao na nekakvog otpadnika. Kao na nekoga tko je simpatičan, ali ga ne treba uzimati ozbiljno. A možda je važniji razlog u tome što je Sever bio pjesnički posve poseban. Generacijski, pripadao je razlogovcima, ali se od njih bitno razlikovao. Njegova je poezija imala sasvim drugačiju orijentaciju, a on je već kao srednjoškolac bio dobro upoznat s ruskim futurizmom, poezijom Hljebnikova i Majakovskog. Ruske futuriste suvereno je prevodio, uostalom. Apsorbirajući utjecaje ruskih futurista, stvorio je vlastiti pjesnički izraz, koji je ipak bio bitno različit od tih uzora. Ruski futuristi su, poznato je, išli od nekih značenja izraženih riječima prema zvukovima. Kod Severa je, pak, ta igra riječi na zvukovnoj razini bila tek početak. On je iz toga stvarao značenja, duboka i dalekosežna. U tome je, mislim, ključ nerazumijevanja Severa kao pjesnika jer su mislili: aha, on slijedi ruske futuriste, sve je to igra riječima. Ali ne. Sever je bio veoma obrazovan i imao je izvanredno pamćenje. Gotovo sve što je pročitao ostalo je u njegovu intelektualnom vlasništvu. Recimo, njegovo iskustvo putovanja u Kinu, gdje je godinu i pol studirao, i povratak, koji je trajao dva mjeseca brodom iz Kine u Jugoslaviju, na njega su jako utjecali. Stvorio je složenu, a ipak zaokruženu sliku svijeta. U svojoj je poeziji zapravo ujedinjavao dio povijesne cjeline s općeljudskim temama kao što su rat, prolaznost života, sklonost čovjeka prema samodestrukciji. Eto, zbog svega toga njegovu poeziju nije bilo lako razumjeti na prvu. Ali mi se također čini da se suvremenici u tome nisu niti previše trudili. Sjećam se nekoliko izlaganja o Severovoj poeziji koja su se usredotočila na to da je ona 'hermetična', pa je ne možemo dobro razumjeti, iako možemo osjetiti. Ne slažem se. Severova poezija uvijek je zahtijevala određen napor, ali tad su se otkrivala značenja. U tom su smislu karakteristične riječi književnoga kritičara Veselka Tenžere, koji je napisao: 'Severa svi vole i cijene, a nitko ga ne razumije.' To nije bilo točno. Nisam specijalist za poeziju, ali sam otpočetka razumio Severovu poeziju i u nekoliko navrata sam pokušao, iako ne možda dovoljno agresivno, pokazati kako ima stihova koji jasno pokazuju njegov kritički odnos prema svom vremenu, prošlosti i povijesti."
Ključ za tu razumljivost i angažiranost Severove poezije mogla bi biti njegova pjesma "Zatišje 2", u kojoj kaže: "A kad smo poraz razglobili jako i protumačili sve znano/našli smo da je naopako/naše rođenje prikazano". Ili stihovi: "A lađe pune raznih zastava/vode se nekom čudnom voljom/dok je naša vjera zastala/da se štafetno zamijeni boljom", tumači Ludwig Bauer, kojeg je Sever uvažavao kao "strogog prijatelja" i dao mu nadimak Ljutovid. Bauer se, naime, uporno trudio da Severa usmjeri na rad i samo rad.
"Severa nije bilo teško voljeti jer je usprkos boemštini uspio sačuvati izvornu čednost djeteta", odjednom će Bauer, kao da se to već ne naslućuje iz kronologije njegove biografije. A imao je sumorno djetinjstvo.
Rodio se u Blinjskom Kutu, mjestašcu pored Siska. Rodna kuća je na obali Save, a o njoj se danas brine Severov nećak Saša Uzelac. Kuća je vlasništvo Severove sestre Vlaste Sever Vaniš, a Saša Uzelac ulaže velike napore da se ta vrijedna drvena kuća, stara 150 godina i upisana u inventar kulturne baštine Hrvatske, pretvori u spomen-kuću Josipa Severa.
Tijekom rata 1990-ih kuća je pogođena granatom, Hrvatska vojska spasila je "šaroliku ostavštinu". Saša Uzelac je kuću s okućnicom obnovio pa su u tijeku pregovori sa sisačkom lokalnom upravom o prenamjeni kuće u javno dobro, neku vrstu kulturnog doma koji bi Severov rodni Blinjski Kut mogao, njemu na spomen, uzdići na razinu plemenitoga kulturnoga kapitala.
Nastavak na sljedećoj stranici...
