U hip-hopu uvijek možete računati na jednu stvar - kontradikciju. Ne samo u naglašenoj dihotomiji privatne i javne osobe, državnog imena i umjetničkog aliasa, savršene maske za skrivanje iza izgovorenog; "Nisam ja, nego moj alter ego" uvijek je dobro opravdanje ako provokacija ode predaleko.
Pitajte Eminema kako se to radi, on je trik doktorirao u samom srcu mainstreama. Wu-Tang Clan nikad nije toliko duboko gurnuo prste u srednju struju kao bijeli kolega iz Detroita, ali je vrhunski odradio skok u mainstream, bez žrtvovanja izvorne sirovosti, postavši - kontradiktorno - ujedno i komercijalni fenomen i underground totem.
Kontradikcija je krvotok hip-hopa od prvog dana njegova postojanja. Isti reperi koji će zazivati svetinju ženskog bića te se zahvaljivati svojim samohranim majkama i bakama u finalima albuma, nekoliko pjesama ranije održat će besramno mizogino predavanje o uzvišenim kvalitetama sadoseksualnog zlostavljanja "kuja" - baš kao što će oni koji pregaze tri božje zapovijedi po refrenu i posiju više trupala nego što ih strofa može zakopati, u finalu svega održati svetu misu slavljenja boga, koja više zaudara po barutu, nego po tamjanu.
Wu-Tang Clan i njegovi članovi nisu iznimka kad je riječ o kontradikcijama jer, na kraju krajeva, govorimo o jednom od potpornih stupova žanra i kulture, ali možda je najočitija ona utemeljena na izrazito američkom konceptu postignuća individualne borbe, izraslom iz ideala priče o usponu pojedinca naoružanog rimama, a koji je u ovom slučaju osnažen upravo kroz kolektiv. Proturječje nije licemjerje. Naprotiv, ono je često zdrava osnova, u neku ruku taoistička, "bipolarna" ishodišna točka većine kreativnih industrija.
Pa tako i hip-hopa, koji je od sedamdesetih naovamo - a posebno "ovamo", u novome mileniju, transformiran u sinonim za pop glazbu. Wu-Tang Clan je jedna od najvažnijih postaja u povijesti hip-hopa, ali i popularne kulture, fenomen koji se s više ili manje uspjeha prelijevao u sve segmente: filmove, televiziju, knjige, stripove, videoigre, igračke..., franšiza koja je od preživjelih i aktivnih članova napravila hodajuće i repajuće legende. RZA, glava ove deseteroglave rap zvjerke, pokušao je objasniti koliko je "tao" njemu dao u knjizi "The Tao of Wu".
U njoj objašnjava kako su duhovnu poetiku i estetiku Wu-Tang Clana istodobno oblikovali islam, budizam, kršćanstvo, hinduizam, judaizam i - Bruce Lee! "The Tao of Wu" u knjižare je stigao pet godina nakon knjige "The Wu-Tang Manual" iz 2004., priručnika za fanove grupe, koji pokušava objasniti jednako široku paletu lirske inspiracije, u rasponu od stripova, droge i šaha pa do borilačkih vještina i ideologije Five-Percent Nation, ezoteričnog crnačkog duhovnog pokreta koji je iznimno utjecao na hip-hop, polazeći od izvorne teze da je bijelac vrag, a Alah crnac.
Pojednostavljeno rečeno. Wu-Tang Clan je sa svojih izvornih osam, a u posljednjih 12 godina čak deset članova, demonstrirao što se dogodi kad se oko zajedničke ideje formira kaleidoskop karaktera, jedno veliko tijelo koje je uistinu suma svih svojih dijelova - skupina individualnih stanica koje u oceanu kvalitete plivaju zasebno kao glasna, jasno definirana kap, jednako talentirana solo, kao i u skladnom autorskom odnosu s ostatkom uigranog tima.
Kao zbor, u kojemu svakog čujete odvojeno - i gotovo vas svatko oduševi na svoj, jedinstveni način.
Wu-Tang Clan je počeo oduševljavati 1993. s prvim albumom "Enter the Wu-Tang (36 Chambers)". Budimo realni - taj jedan jedini album bio je i ostao dovoljan da Wu-Tang bude to što jest pa 25 godina kasnije zasluži i stranice koje upravo čitate. Ionako su sve zajedno objavili sedam albuma u 22 godine, od čega je jedan klasik, a ostali, eto, postoje, s puno jako dobrih pjesama, ali bez statusa monolitne cjeline koja pomiče planine diskografije.
Kad govorimo o uspjehu, statusu i uzrocima, onda jednako tako govorimo i o "Return to the 36 Chambers: The Dirty Version" Ol Dirty Bastarda, "Liquid Swords" GZA-e, "Only Built 4 Cuban Linx..." Raekwona, "Ironman" Ghostface Killaha... Klasik na klasiku na klasiku...
Svi iz iste špajze, s Wu-Tang etiketom na tegli. Neki od tih klasika promijenili su povijest, ali svi su definirali žanrove, stvarali trendove i oblikovali nove talente. I ono najvažnije - nisu izlazili iz ušiju svakoga tko je devedesete proveo puneći iste te uši hip-hopom, kao i mnogih drugih, jer Wu-Tang Clan je uvijek bio i hip-hop za one koji ne slušaju hip-hop, pojava koja se poštovala u drugim subkulturama ere, fenomen koji je prirodno mirisao po ulici više od mnogih koji su se to trudili postići.
Bila je to glazbena, ali i poslovna revolucija - nikad ni jedna grupa nije mogla biti potpisana za jednu izdavačku kuću dok njezini članovi objavljuju svoje solo albume gdje god stignu, ako treba i za konkurenciju, tko ponudi više i bolje. Bio je to odraz moći, koju je kolektiv brzo stekao, ako imamo na umu da početkom devedesetih nisu samo tako mogli pronaći izdavača, a već 1993. postavljaju uvjete djelovanja.
Osim toga, ova skupina rođaka i prijatelja iz New Yorka suodgovorna je za komad glazbene povijesti koju nazivamo "Drugim usponom Istočne obale", predvođenim izvođačima kao što su Biggie, Nas, Jay-Z i druge perjanice njujorške rap scene devedesetih.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
i ovo glazba?