Književnost bi, kažu, među ostalim svojim zadaćama trebala nositi i onu nošenja, posljedično i razračunavanja s najdubljim traumama. U književne bi tekstove trebalo stati sve ono s čime se njihovi autori na javi, u stvarnosti, kroz faktografiju ne mogu nositi, a njihovim bi se katarzičnim djelovanjem na isti način od traume trebali isprazniti čitatelji. Nije, stoga, neobično što je Rodaan Al Galidi, na svjetskoj književnoj pozornici danas označavan kao “nizozemski pisac iračkog podrijetla“, umjesto da u kakvom razgovoru o tome progovori, o vremenu “prije”, dok je kao tražitelj azila bio od društva izoliran “kemijski otpad”, napisao knjigu. Počelo je to, zapravo, kao zamolba jednog čovjeka da mu ukratko opiše svoj život u prihvatilištu. Jedan se događaj pretvorio u godinu, jedna je scena slijedila drugu i Al Galidi je uskoro, bez pretjeranog oduševljenja, shvatio da ima knjigu. Nije to, reći će, njegova priča, a iz stranica što slijede iščitava se da, iako nije ekskluzivno njegova, njegovim se iskustvom napaja, njegova je koliko i preostalih petstotinjak ljudi s kojima se svakodnevno susretao na hodnicima centra za tražitelje azila. Njegova je koliko i pripovjedača Samira Karima, muškarca bez prezimena (jer u Iraku se djeci dodjeljuje redom njihovo, očevo pa djedovo ime) i datuma rođenja kao neosporive datosti jer u vrijeme kad je došao na svijet u njegovoj se zemlji takve trivijalnosti nisu zapisivale.
Godinama poslije, neki će mu službenik arbitrarno u rodni list upisati 1. srpnja, a nizozemska će ga birkokratkinja poništiti jer ne ulijeva “vjerodostojnost”, a to je, pokazat će se, uz novac najvažnija valuta na tlu ove pravilima čvrsto stegnute države zapadne Europe. Umnogome je to drugačiji životni put od onoga što ga je Samir zamišljao iz zraka promatrajući Europu netom prije slijetanja na amsterdamski aerodrom. Nikad u životu nije bio toliko sretan, sloboda nikad nije mirisala tolikim intenzitetom. Kao i mnogi sanjari europskog sna, vjerovao je kako će već na aerodromu, riješivši se krivotvorene putovnice i ostalih papirnatih tragova vlastita podrijetla, odbaciti stari identitet poput raspadnute odjeće i navući novi, šivan po mjeri. Možda će dijelom i biti u pravu, no uskoro shvaća da mjera zasigurno nije njegova. Premda je iz Iraka 1991. pobjegao kako ne bi morao okrvaviti ruke, sedam će ih godina kasnije gurnuti u zahodsku školjku aerodromskog toaleta da netko drugi ne bi njime okrvavio svoje. I da bi se, po kratkom postupku, mogao vratiti odakle je došao. To se, nasreću, nije dogodilo, no i značenju “sreće” uskoro se mijenja konotacija pa Karim (a zapravo Al Galidi i stotine drugih tražitelja azila) u skučenim prostorima dodijeljenih im soba prihvatnih centara iščekuju pristizanje najdragocjenijeg papira. Nestrpljivost se uskoro pretvara u očaj, da bi potom prešlo u čekanje, posljednji i najgori stadij terminalne bolesti boravka u Europi. Zagušljivu i turobnu atmosferu Al Galidi najbolje ocrtava opisujući skučenu stvarnost prihvatnog centra, mješavinu njegovih neugodnih mirisa izazvanih kulinarskim srazom različitih kultura, depresiju koja iz epizode prerasta u stanje da bi često, kod višegodišnjih tražitelja azila, završila oduzimanjem vlastitog života.
Posebno se apsurdnim čini i podjela centra na sektore različitih boja što njegove stanare, osim na tek nekoliko četvornih metara dijeljenog prostora, osuđuje i na život unutar plavog, žutog, zelenog ili narančastog. Nepošteno bi ipak, iako primamljivo, bilo Galidija optužiti za melodramatičnost i proglasiti ga eksploatatorskim piscem koji svoju priču naziva književnošću nadajući se kako će joj tragičnost pružiti dovoljan legitimitet da ne bude prokazan kao još jedan jahač vala aktualnog trenutka. Upravo suprotno, Al Galidi je autorski sve svoje retke očistio od ma kakvog oblika angažmana ili aktivizma, on piše o životu kakav je iskusio, a kapajuća životnost sa stranica knjige prelazi na čitatelja pružajući mu jednu od važnijih, a često nedostajućih stvari – vjerodostojnost ispričanog iskustva. Nije se, osim toga, autor odlučio egzotizirati vlastito iskustvo ili skupinu tražitelja azila prikazati u isključivo najsvjetlijim bojama. Iako su kafkijanskom metodom preobrazbe svi od “ljudi” postali samo to, “tražitelji azila”, Al Galidi pokazuje različite nijanse unutar njihovih iskustava, ali i generalnu nesposobnost da se s europskim habitusom lako i bez poteškoće sljube. Pri tome često dolazi i do komičnih situacija, poput krađe divljih gusaka iz lokalnog jezerca jer te su ptice irački gastronomski specijalitet, a autor njihovu humornost ne zatomljuje, nego pametno koristi i tako dodatno oživljava svoju priču. U njoj se ne koristi metodama kreacije dostupnim piscu, ne poseže zarad utišavanja grube stvarnosti, kao mnogi njegovi kolege, za magijskim realizmom, nego pušta stvarnosti da u svoj svojoj svakodnevnosti ispliva i dokazuje da život nije, kako se voli reći, “skup lijepih i ružnih trenutaka”, nego vještina manevriranja među njegovim brzacima i održavanja glave iznad površine i kad je potonuti tako lako.
