Knjiga o tražiteljima azila u klopci pravnog pakla

Književnost bi, kažu, među ostalim svojim zadaćama trebala nositi i onu nošenja, posljedično i razračunavanja s najdubljim traumama. U književne bi tekstove trebalo stati sve ono s čime se njihovi autori na javi, u stvarnosti, kroz faktografiju ne mogu nositi, a njihovim bi se katarzičnim djelovanjem na isti način od traume trebali isprazniti čitatelji. Nije, stoga, neobično što je Rodaan Al Galidi, na svjetskoj književnoj pozornici danas označavan kao “nizozemski pisac iračkog podrijetla“, umjesto da u kakvom razgovoru o tome progovori, o vremenu “prije”, dok je kao tražitelj azila bio od društva izoliran “kemijski otpad”, napisao knjigu. Počelo je to, zapravo, kao zamolba jednog čovjeka da mu ukratko opiše svoj život u prihvatilištu. Jedan se događaj pretvorio u godinu, jedna je scena slijedila drugu i Al Galidi je uskoro, bez pretjeranog oduševljenja, shvatio da ima knjigu. Nije to, reći će, njegova priča, a iz stranica što slijede iščitava se da, iako nije ekskluzivno njegova, njegovim se iskustvom napaja, njegova je koliko i preostalih petstotinjak ljudi s kojima se svakodnevno susretao na hodnicima centra za tražitelje azila. Njegova je koliko i pripovjedača Samira Karima, muškarca bez prezimena (jer u Iraku se djeci dodjeljuje redom njihovo, očevo pa djedovo ime) i datuma rođenja kao neosporive datosti jer u vrijeme kad je došao na svijet u njegovoj se zemlji takve trivijalnosti nisu zapisivale.