Kultura
508 prikaza

Kultura se, naprosto, tretira kao nepotrebni elitizam

1/3
Mi smo doista mala sredina, u kojoj je teško biti objektivan. Ljude volimo etiketirati i pospremati ‘u ladice’. I ja sam zadovoljna što sam studirala eksperimentalnu biologiju i cijelo se vrijeme bavila suvremenim plesom. Ako nekome treba naglasiti: ta kombinacija nije nemoguća

Što god se događalo nije, čini se, naštetilo njegovoj “figuri”. Tko god pamti kako je izgledalo Zagrebačko kazalište mladih 1987, kad se u ovakvom (arhitektonski zbrkanom) izdanju otvorilo u sklopu Omladinskoga kulturnog centra u srcu grada, začudit će se kako je stari dojam “svježine” prostora i ureda toga kazališta, nekako preživio. U ovom potresu oštetila se tehnika, ne tako fatalno, a sve ostalo je - po starome. 

A to “staro” ne počinje od vizualnog arhitektonskog dojma socijalističke dekadencije s kraja 1980-ih nego od Pionirskoga kazališta na tome mjestu iz 1948., kad je mlade generacije u teatar umjetničkom pedagogijom uvodila književnica, glumica, prevoditeljica, radio spikerica, prva intendantica HNK i jedna od najvažnijih intelektualnih pojava Zagreba - Božena Begović. 

Toga se sjećamo ovom prilikom jer treba podcrtati da je habitus mjesta ZKM-a u jednome, oduvijek, ostao važan i vrijedan. Iz ZKM-va “učilišta”, centra umjetničke pedagogije za najmlađe i mlade, desetljećima se formirao distinktivni naboj tog teatra u tematskom i idejnom, a posljedično i političkom, smislu. 

I tome je tako, ako tek pratimo površnu povijest repertoara kazališta koje je od pionirskog, omladinskog; zatim dramske i lutkarske školice učilišta; postalo mjestom hrabrijih iskoraka u suvremenom teatru. Interpretacije su naravno različite, uvjeti proizvodnje promjenjivi, ali se čini da vrijedi okvirna usporedba.  S tom točkom krećemo o detaljima distinktivnosti ZKM-a u repertoarnoj slici grada, o “dubljoj” programskoj motivaciji i neposrednim projekcijama u razgovoru s ravnateljicom Snježanom Abramović Milković, koja kazalište vodi u svom drugome mandatu. 

U točki ponovnog pokretanja kazališnih aktivnosti, traži se kreativni odgovor na promijenjene okolnosti. Za vrijeme karantene teatar je, znamo, bio u virtualnom prostoru: publici dobrodošao surogat, kazalištarcima izvor  kreativne frustracije? Kod vas su se održavali i razgovori kazališnih autora na internetskom zoomu, što je bila uvertira projektu „Monovid 19“ gdje se tematizira upravo takva autorsku frustracija, promjena čitave paradigme  kulturne proizvodnje. Pa koja je dominantna bojazan, nesigurnost ili pak izazov za teatar ubuduće, prema vama i prema dojmu razgovora s autorima predstava i projekata? Mislite li da će teatar na globalnoj razini, neovisno o epidemiološkoj situaciji najesen, moći relativno bezbolno prijeći ovu krizu? Drugim riječima, koje je manje vidljive probleme teatra ova karantena izvukla iz ormara?

Mislim da je karantena pokazala koliko možemo biti fleksibilni a isto tako koliko je važno ulagati u tehnologiju i biti tehnički  i informatički opremljen što je još uvijek u hrvatskim kazalištima  slaba točka zbog kroničnog nedostatka novaca i nesustavnog ulaganja u opremu koja bi se trebala na godišnjoj razini obnavljati. Sada se pokazalo koliko je važno što svaku predstavu u ZKM-u kvalitetno snimamo i montiramo te opremamo i titlovima. Naime poklonili smo našim gledateljima ali i široj javnosti sate i sate snimki predstava bez ikakve naknade, kao pokušaj zamjene za odlazak u kazalište te kao platformu preko koje smo ostali bliski s našom vjernom publikom ali je usput i podsjetili na široku lepezu naslova, poetika i autorskih rukopisa nastalih pod krovom našeg kazališta. Iznenađena sam brojem pregleda i brojem potencijalne publike koja je gledala on line predstave. Jako me je iznenadio i broj djece i mladih koji su preko Joomboos video platforme portala 24 sata.hr, s kojima smo intenzivno surađivali, gledali naše predstave za mladu publiku. Mislim da se u razdoblju koje je pred nema neće toliko promijeniti način rada kazališta koje je opstalo od antike, koliko će se samo neka nova digitalna iskustva koja nosimo iz ovog vremena implementirati u budući rad. Već dugi niz godina nove tehnologije ulaze u  kazališne postupke, formirali su se crossover žanrovi koje i mi povremeno istražujemo unutar poetike kazališta ali usprkos tome „živa“ izvedba je opstala kao temelj kazališnog iskustva te se u ovom vremenu bez „živog“ kazališta najviše osjetio upravo nedostatak takve vrste komunikacije koja je upisana u temelje kazališta i prema tome je nezamjenjiva. Za vrijeme karantene smo imali veliku gledanost live streaminga u kojima smo prenosili izvedbe tekstova mladog i nagrađivanog hrvatskog autora Espi Tomičića i njegove drame „Your Love is King“ te monologe devetero studenata dramaturgije ADU koji su pod mentorstvom prof. Tomislava Zajeca za ZKM napisali svoje osvrte na život u izolaciji pod zajedničkim naslovom, „Ja ću pričati a ako me netko čuje…“; oba projekta u režiji nadarenog apsolventa kazališne režije Hrvoja Korbara. To je zaista bila uvertira „Monovidu 19“, tekstovima devetnaest hrvatskih dramatičara koji su se odazvali prijedlogu urednika Jelene Kovačić i Ivora Martinića i napisali monološke forme nastale u karanteni koje su objavljene  na portalu drama.hr. „Monovid 19“ svoju će praizvedbu doživjeti u  ZKM -u 04. srpnja u režiji Anice Tomić i dramaturgiji Jelene Kovačić. Ova predstava je važna i zbog toga što ćemo na taj način barem djelomično podržati hrvatske izvedbene pisce koji su mahom samostalni umjetnici, a u ovom se trenutku iz poznatih razloga nalaze u vrlo teškoj situaciji. A na pitanje hoćemo li bezbolno prijeći ovu krizu nemam osobito optimističan odgovor, posebice u financijskom smislu, jer nam je zaustavljena vlastita proizvodnja te bilježimo osjetan pad vlastitog prihoda od kojeg velikim dijelom financiramo program ali i opremanje kazališta.

 | Author:
Nitko ne dvoji da će se teatri prilagoditi epidemiološkoj situaciji u pitanju fizičke distance među publikom. Zanimljivo je, ipak, vidjeti hoće li publika nakon ove prijelomne situacije osvijestiti pojam umjetničkog rada na sceni? Ovako kako je do sada posloženo, čini se da je teatar „tu“ jedino radi publike, u kakvom god obliku, u virtualnom uglavnom posve besplatno. Tanka je granica između podilaženja publici pod svaku cijenu, borbe za „novu publiku“- što je i strategija kulturnih politika na EU- razini; i racionalizacije statusa umjetničkog rada u javnosti? Kako razmišljate o ovim aspektima?

Mislim da je ustupanje besplatnog sadržaja u onim teškim trenucima kada nam je život naglo stao i još smo doživjeli potres bio logičan potez većine kazališta, sigurna sam da je to bila dobra odluka i prilika za razvoj publike ali time smo pokazali i društvenu odgovornost koju na svojim leđima nosi kultura u Hrvatskoj .Mi smo ustupali predstave na našim društvenim mrežama koje nisu više na repertoaru osim povremenog ograničenog prikazivanja u suradnji s nekim portalima, tako smo npr. tportalu ustupili „Črnu mati zemlu“ na jedan dan. Njemačka kazališta su publici također omogućila besplatne snimke predstava tako da to nije neuobičajeno. Takva praksa kao kolateralnu činjenicu svakako ima kako otvaranje prostora prema novoj publici tako i jasno upućivanje na to da kazalište zapravo bez svoje publike ne postoji. Predstave u virtualnom prostoru istovremeno služe kao prva estetska, umjetnička informacija gledatelju koji ju prati na svom računalu ili sličnom mediju, ali uz to sasvim sigurno ostavljaju velik prostor za razvijanje svijesti o tome koliko je izvedba u zajedničkom susretu glumca i publike zapravo jedinstveno i nezamjenjivo iskustvo. 

Vaše je kazalište, bez sumnje, posljednjih sezona steklo distinktivno mjesto među institucionalnim teatrima. Doduše, ZKM je oduvijek imao „reputaciju“ mjesta od kojeg se to- očekuje. Izgleda benevolentno kad tako zaključimo? Tu distinktivnost koju nosite svatko može tumačiti na svoj način, vi velite da „niste htjeli ostati u sigurnoj zoni“: što to zapravo znači? I po kojim kriterijima onda preuzimate „rizik“ u teatru: ima li taj proces mana ili neprežaljenih mjesta u kreativnom procesu i/ili upravljačkom poslu?

Ne biti u sigurnoj zoni znači umjetnički riskirati, biti otvoren prema mladim autorima, dati dovoljno vremena za istraživanje, spojiti nespojivo. Očekivanja javnosti su velika i s jedne strane nemamo prostor za pogreške iako upravo rizik daje šansu novim autorskim estetikama. Izbor autora i redatelja koji se jasno bave aktualnim društvenim temama dio je našeg koncepta koji kazalište nastoji promišljati kao mjesto budnog propitivanja umjetnosti gdje predstava prestaje biti tek slikom zanatske umješnosti. Redatelji moraju biti inspirirani time što rade, ne mogu raditi po narudžbi, zato i biramo redatelje s kojima se možemo lako dogovoriti oko teme ili teksta. Na taj način, u prostoru pojačane budnosti i senzibiliteta prema vremenu u kojem živimo naše kazalište neprekidno nastoji biti mjestom susreta i dijaloga; mjestom koje kroz različite autorske koncepte zapravo postavlja puno više pitanja nego što nudi definitivna rješenja ili unaprijed pretpostavljene odgovore.   

 | Author:
Snažno mjesto distinktivnosti, gledano iz najšire perspektive, ono je koje se tiče najmlađe publike. Ovako ispada: obrazovni proces je posve marginalizirao umjetnički odgoj, pogotovo kao tip kritičke refleksije prema suvremenoj umjetnosti, ali zato je ovdje kazalište. Pa ako nisi čitao lektiru, nadaj se „lektirnoj“ predstavi. U vašem slučaju: ako nikad nisi čuo za Eichmanna u gimnaziji, tu je „odgovornost“ teatra da na kreativan način pokaže historijske događaje i figure? Jedino umjetnički sadržaji u ovoj zemlji, kontra  revizionizmu važnih historijskih događaja, mogu dovesti do „katarzičnih“ javnih razgovora? Pa je činjenica i to da maturanti, u jeku propale kurikularne reforme, javni glas o aktualnosti problema mogu pustiti jedino kroz Zoom- razgovor u vašem teatru? i kakve su reakcije gimnazijalaca na te vaše programe?

ZKM-ovi Zoom razgovori pod naslovom „ZKM nakon karantene“ imaju veliku gledanost i taj format  ćemo zadržati i nadalje, jer se kroz njega na ovaj način aktualiziraju društveni problemi ali i povezuju teme naših predstava sa zanimljivim gostima, glumcima, redateljima, piscima, javnim osobama iz različitih područja društvenog života. Posljednji Zoom razgovor Matura/Trauma na temu birokratiziranog i zastarjelog obrazovnog sustava i mature koja postaje apsurdna u on-line izdanju moderirala je dramaturginja Katarina Pejović, a gost je bio psiholog i nekadašnji voditelj kurikularne reforme Boris Jokić te dvoje maturanata i polaznika Učilišta ZKM-a koji glume u predstavi „Mi i oni“ u režiji Darija Harjačeka, a koja se tematski bavi upravo problemom školskog sustava. 
Neko vrijeme smo surađivali i s portalom srednja.hr te zajedno s njima organizirali tribine o temama koje su bile aktualne srednjoškolcima i to upravo u prostoru kazališta što je kroz još jednu vrstu „susreta u kazalištu“ bila zanimljiva kulturno obrazovna inicijativa.Mislim da se uvijek više isplati raditi na temeljitoj, modernoj i sustavnoj edukaciji učenika nego im samo nuditi lektirne naslove i zato mi je drago da smo za hrabru predstavu „Eichmann u Jeruzalemu“ dobili preporuku Agencije za odgoj i obrazovanje koje je ocijenila da je predstava prikladna za više razrede srednjih škola “s ciljem senzibiliziranja za različite oblike diskriminacije i netolerancije, te poticanje na promišljanje i djelovanje u svijetu u kojem živimo”. Baš nas je karantena izazvana Covidom zaustavila u realizaciji radionica koje smo dogovorili i u srednjim školama, ali i na Filozofskom fakultetu kao svojevrsnu pripremu za aktivno gledanje predstave „Eichmann u Jeruzalemu“. 

Ravnateljica ste u drugom mandatu. Kakav tip autorefleksije imate? U okvirima „tvrdokuhane“ legislative kulturnih ustanova o čemu ne bismo ovom prilikom; što ste tijekom ovih godina upravljanja shvatili?

Da upravljanje nije nimalo jednostavno u situaciji u kojoj smo suočeni s bezbrojnim ograničenjima upravo u legislativi o kojoj govorite, a onda i financiranju od strane Osnivača koje je sve „mršavije“, dok je pri svemu tome držanje visokog umjetničkog i produkcijskog nivoa te poticanje autorskog rasta kontinuirani imperativ. Za kvalitetan timski rad motivacija kolektiva je najvažnija, ona se ne može regulirati nikakvim pravilnikom. ZKM je velika ustanova, mislim da se tek sada nakon pet i pol godina vidi način na koji sam htjela osmisliti rad kazališta.

Profesionalna ste plesačica, završili ste školu Ane Maletić u Zagrebu, što poznavateljima te discipline dovoljno govori o ozbiljnosti tog obrazovanja. Završili ste studij eksperimentalne biologije na Prirodoslovno matematičkom fakultetu, a ne studij humanistike ili umjetnosti. Kažete da vam se činjenica što „ne pripadate dramskom svijetu“ u nekom užem, konzervativno-kulturnjačkom smislu, čini kao prednost u upravljačkom poslu?

Možda zato što vidim perspektivu izvana; mi smo mala sredina, svi se poznajemo i družimo i teško je biti objektivan, često volimo ljude etiketirati i pospremati „u ladice“ a u stvari ne znamo tko ima kakav kapacitet. Drago mi je da sam završila PMF a cijelo se vrijeme bavila suvremenim plesom, ta kombinacija nije nemoguća, pa STEAM je program koji uz kritičko i logičko zaključivanje potiče kreativan pristup i traženje kreativnih rješenja problema, umjetnost ravnopravno stoji  uz matematiku. To vam daje širinu i zapravo otvara pogled. Na žalost, takav princip razmišljanja je na tragu nerealizirane kurikularne reforme, pa mi umjesto toga nastavljamo razmišljati na stari i prokušani austrougarski način te i dalje insistiramo na čvrstom razgraničavanju područja.
 
Veći dio profesionalnog staža proživjeli ste, preživjeli zapravo, na nezavisnoj kulturnoj sceni. Nismo radikalni kad kažemo da te scene kod nas više nema, preostaju tek sitni i uporni tragovi: ali što je s tim pojmom? O čemu govorimo, kad danas govorimo o nezavisnoj sceni? Oslanjamo se na estetiku a ne dosežemo pojam rada? Infrastrukture? I je li, polagan ali siguran krah politike „projektne kulture“ koja se na ovima prostorima „uhvatila“ još krajem 1980-ih, neminovno dovela do ovakvog statusa?

Da smo razvijali infrastrukturu i njegovali nezavisnu scenu sigurno ne bi došao kraj projektnoj kulturi a time bismo i rasteretili ustanove. Uz repertoarna kazališta tada bi se ravnopravno razvijali i produkcijski centri odnosno kazališne kuće. Smatram da postoji mjesto i za jedan i za drugi princip rada, sigurno bi bilo moguće bolje razviti nezavisnu scenu ne samo većim financiranjem nego i uređenjem prostora za rad kao i boljom tehničkom podrškom.  Kako smo neprekidno suočeni s kroničnim nedostatkom novaca za kulturu, tako se kontinuirano rade uštede na održavanju i novim investicijama, što dugoročno dovodi do zapuštene infrastrukture, uz neminovnu činjenicu da je sad nakon potresa stanje još katastrofalnije. Danas pojam nezavisne scene čine najčešće organizacije s po dva umjetnika ,jer je toliko dovoljno za registraciju umjetničke organizacije, koje su prisiljene većinu svog vremena provesti za laptopom  prijavljujući se na komplicirane Eu programe ili strukturne fondove. Već dugo se vodi kulturna politika iz Brisela koju mi slijedimo pa ako je poželjno imati partnere , nalaze se partneri, ako je poželjan istraživački rad odobravaju se work in progress izvedbe koje nisu dovršene. Ja sam osamdesetih započela s radom u Zagrebačkom plesnom ansamblu kada se s puno entuzijazma bavilo praksom a ne propisanim kriterijima za rad na umjetničkom djelu. Puno se pričalo o umjetnosti, gledale su se svjetske predstave krajem osamdesetih na Eurokazu, Tjednu suvremenog plesa, radilo iz žara i sa željom za uspostavljanjem boljih uvjeta za izvedbe i probe ali nismo niti sanjali da će se kulturi jako lako nametnuti birokratizacija i diktat sadržaja kroz financijsku podršku.

 | Author:
Drži se, u javnom prostoru, da razgovor o kulturi kao ozbiljnoj društvenoj djelatnosti, nema smisla. Zašto: radi umora, kulturnjačkog resentimana, promjena generacije, lijenosti? U kapitalizmu statistike kultura nema mjesto, a pitate li domaći vox populi gdje treba rezati državni budžet,  većina će prstom pokazati na resor kulture…

To je pogrešna percepcija, ne znam od kada datira ta ideja o kulturnjacima kao o „društvenim nametnicima“ ali se često manipulira takvom premisom po potrebi, kao da je netko plasira kako bi se jednostavno komentirala bez razmišljanja i pritom ustanovila kao činjenica. Takav stav jako govori o našem društvenom standardu i neimaštini jer se kultura tretira kao nepotrebni elitizam koji ne dopire do većine stanovništva. Nije nas uzalud EU  preimenovala u kreativne i kulturne industrije, kultura je danas i proizvod. Žao mi je što upotrebljavam taj tržišni termin, ali osim što romantičarski tvrdimo da je kultura bitna za duh i identitet naroda, ona sasvim sigurno može biti i izvozni proizvod, turistički proizvod. 

Teatar je ovdje da postavlja neugodna i bolna pitanja, to je koliko istina toliko i često rabljena floskula. O političnosti teatra koja je inherentna njegovoj estetici, znamo sve. Pitanje je, međutim, gdje se u suvremenom trenutku vidi „političnost“? I gdje se pila može okrenuti naopako, pa da kazališni autori i izvođači ne budu općenarodno shvaćeni kao „zabavljači“ i okidači eskapističkog, građanskog „spleena dobre volje“? U kojem smjeru, dakle, vidite da se mijenjaju, ako se mijenjaju, uvjeti proizvodnje teatra? Ili njegove kompletne ideje i svrhe?

Uvijek je postojala ta širina razmišljanja o kazalištu, od zabavljačkog i građanskog „mrtvog teatra“ do suvremenog koji pak ponekad u svojim postupcima i može ostati nerazumljiv širem gledateljstvu, ali zato nije i manje zanimljiv ili privlačan. Političnost se ogleda u svakoj temi za koju osjetite potencijalni strah da će biti krivo shvaćena jer se o tome možda ne bi trebalo govoriti. Nikada se ne mogu promijeniti uvjeti kazališne proizvodnje za koje mi nećemo biti spremni, imamo iskustva s radom u eksterijerima, neformalnim prostorima, sa slabim budžetiranjem. Uvjeti se mogu promijeniti ali svrha kazališta ostaje ista, ono mora intrigirati, ostaviti emotivni dojam i gledatelja potaknuti na refleksiju. 

Sljedeća sezona „pravog“ kazališta se formulira sada. Što ste planirali u repertoaru? I što „hrani“ vaš teatarski optimizam?

Moj teatarski optimizam „hrani“ odličan glumački ansambl, puno mladih autora i glumaca s kojima surađujemo, talentirani redatelji kao i gostovanja koja nas očekuju a koja su prolongirana zbog trenutačne situacije. Sezona koja je pred nama, a za koju se nadam da će se normalizirati, već je bila formirana i dogovorena, ali su se, kao i u većini drugih kazališta, rasporedi poremetili a realizacija pomaknula. Koprodukcija s Dubrovačkim ljetnim igrama „Očeva i sinova“ u režiji Ivana Popovskog pomaknuta je za slijedeću godinu, za kraj ove godine pomaknula se koprodukcija ZKM-a, Schauspiel Stuttgarta i Teatr Nowy iz Varšave autora Žige Divjaka i Gorana Injaca pod naslovom “Naše šume“ a koja se bavi klimatskim promjenama. Međutim, sezonu nećemo konkretnije najavljivati sve dok se ne slože i konačni rasporedi rada na predstavama. Nastavljamo i s programom koji smo prvi put održali prošle godine: 'Držić u ZKM-u', u kojem ćemo uz podršku Ministarstva kulture organizirati koncertna čitanja Držićem nagrađenih tekstova u izvedbi glumaca iz našeg ansambla. Na taj način nastavljamo i dalje, uz redovite praizvedbe hrvatskih suvremenih autora, aktivno poticati afirmaciju hrvatskog suvremenog dramskog pisma.

  • carducefyu 13:46 09.Lipanj 2020.

    Vеčегаs sam slоbоdna Želitе li рорiti piće, кliкnite vеzu dа biste рrоnašli moj рrofil s telеfonskim brojem  ... ...........................➤➤➤➤➤➤➤ cutt.ly/NyvKMnJ

  • turziyumli 03:45 09.Lipanj 2020.

    Najbolji honorarni rad od kuće kod kuće. U posljednjem mjesecu sam primio plaću od 27583 dolara laganim radom na mrEži od kuće. Ja sam student i radim honorarno posao od kuće i ostvarujem više prihoda. Lako radim svakodnevno 2 do ... prikaži još! 3 sata dnevno u slobodno vrijeme. ako i vi želite zaraditi ovaj ogromni novac onda dođite i budite dio nas. Više pogledajte ovdje ... ...........................➤➤➤➤➤➤➤ cutt.ly/NyvKMnJ