Potkraj '80-ih budućnost sarajevske rock scene bila je u rukama podjednako obećavajućih demo bendova Major i Letu štuke. Na klupske pozornice Steleksa, Sloge i CDA došli su ravno iz srednjoškolskih klupa, što se dalo prokužiti jedino po njihovim mlađahnim facama. Već na prvim studijskim snimkama, a pogotovo na koncertima, zvučali su ozbiljnije od nekih starijih i solidno afirmiranih post-novovalnih sastava.
Izuzetni autorski talenti brzo su ih izdvojili iz nepregledne gomile više-manje sličnih pokušaja zabilježenih u razdoblju najmasovnijeg rokerskog entuzijazma, kad su novi, mahom tinejdžerski bendovi tražeći prostorije za vježbanje simultano zaposjeli stotinjak sarajevskih garaža i podruma. Većina je zapamćena samo po imenu, tek rijetki po dobrim i predobrim pjesmama, kakve su pisali gitarist Saša Samardžija - Masa za Major i pjevač Dino Šaran za Letu štuke.
Snimanje debitantskog albuma "Son late zigi daj" iz 1989. Major je dočekao u postavi koja je imala istu ritam sekciju kao Letu štuke. Bubnjeve je svirao Đani Pervan, budući član pariškog Rundek Cargo Orkestra. Kako je Majorova ploča nepovratno zapela u Diskotonovoj traljavoj promociji i kilavoj distribuciji, to je za oba benda bio jasan signal da trebaju potražiti druge izlazne kanale. Šaranova "Kao na zapad" i Masina "Pjesme mrtvih ulica" ušle su u eter jako slušanog Omladinskog programa radio Sarajeva i prvi put dobacile do šireg BiH auditorija.
Zvučale su više kao pesimistične prognoze nego kao potencijalni hitovi, a onda ih je poklopila surova ratna stvarnost daleko mračnija od bilo čije pjesničke imaginacije. Najperspektivniji sarajevski bendovi izgubili su se u beskrajnoj izbjegličkoj koloni i raspršili po svijetu. Major je zauvijek nestao sa scene, a Saša Samardžija skrasio se u Pragu.
Pokušao je izgraditi kantautorsku karijeru pod imenom Masa Mor, ali do danas je ostao usamljeni "stranac u svome plemenu" s 15 solo albuma objavljenih samo na internetu. Sve je to glazba iz skromne kućne radinosti, ali ipak prepuna dokaza o velikom ex-sarajevskom autorskom talentu koji nikad nije dobio pravu priliku. U ponovljenom dijeljenju karata Dino Šaran imao je više sreće, iako su se njegovi aduti posložili tek desetak godina poslije rata.
U Zagrebu je najprije odrađivao sitne sviračke gaže po kafićima u Tkalčićevoj, a zatim je počeo pisati ordinarne ljubavne pjesme skrojene taman po mjeri hrvatskih estradnih zvijezda. Pokušao im je prodati i neke neobične pjesme koje na estradi nitko nije kužio, pa je Severina odbila "Sunce", a Crvena jabuka "Mjesto za dvoje". Letu štuke obnovljene su 2005., kad se Đani Pervan vratio iz Pariza kao iskusan muzičar i producent prekaljen kroz dugogodišnju suradnju s Rundekom.
Dino i Đani ušli su u studio s klavijaturistom Carga Dušanom Vranićem, basistom Plavog orkestra Samirom Ćeremidom i gitaristom Dejanom Pejakovićem, sinom glumačke legende Josipom Pejakovićem. Izašli su s vrlo impresivnim albumom "Letu štuke", koji je tek u pjesmi "Kao na zapad" podsjećao na rane radove prijeratnih baščaršijskih alternativaca.
Dino je u Menartu otvorio paket ultimativnih novih hitova iz kojeg su jedan za drugim ispadali "Mjesto za dvoje", "Minimalizam", "Signali", "Šutiš" i "Sunce", otpjevan u duetu s Rundekom uz sviračku pratnju Cargo Orkestra.
Na radiju se najviše vrtio zarazni "Minimalizam", ali prvi veliki koncert u rasprodanom i raspjevanom Aquariusu pokazao je nešto što baš nitko nije očekivao. Zagrebačka publika "posaugala" je cijeli album i oduševljeno dočekala suvremenu prezentaciju naslijeđa sarajevske pop rock škole, koja se posve slučajno poklopila s 20. obljetnicom tragične nesreće Crvene jabuke kraj Jablanice. Na trijumfalnom koncertu u Aquariusu Dino Šaran se predstavio kao jedini legitimni nasljednik neprežaljenog Dražena Ričla.
Album "Letu štuke" momentalno je upisan na listu najjačih izdanja poslijeratne bosanskohercegovačke pop glazbe, uz realnu prognozu kako će dugo ostati neuhvatljiv za potencijalne konkurente. No tad se baš nikako nije moglo naslutiti da će biti nedostižan i za samog autora. Nakon pretumbavanja postave benda, drugi album "Proteini i ugljikohidrati" proširio je popis radijskih hitova i podebljao koncertni repertoar, ali nije ispunio (pre)velika očekivanja.
Treći album "Brojevi računa" samo je donekle popravio dojam. S druge strane, neprestano su stizali dokazi da se Dino nije autorski potrošio, poput njegova dvostrukog angažmana na izvrsnom lanjskom albumu Natali Dizdar "Iluzije".
Sedam godina nakon "Brojeva računa" Letu štuke napokon izbacuju četvrti album "Topla voda" s devet Šaranovih pjesama i vrlo značajnim producentsko-aranžerskim doprinosom klavijaturista Bojana Ahaca, koji je najavni singl "Bože zdravlja" povukao na electro rock teritorij i efektno zaokružio u maniri recentnih izdanja benda Depeche Mode. "Topla voda" istodobno jako dobro korespondira s melodičnijim zvukom kakav su Letu štuke isfurale i postavile kao zaštitni znak benda na debitantskom albumu.
To se najprije čuje u pjesmi "Ne poznajem", a zatim na izvrsnom singlu "Bočice", koji je prekinuo bezbrižnu ljetnu relaksaciju neugodnim pitanjima o podijeljenoj zemlji i zavađenim narodima. Ako je usred ljeta zvučao preozbiljno, sad se potpuno uklapa u bosanskohercegovačko postizborno natezanje i tumači ga preciznije od profesionalnih političkih komentatora.
U drugačijem okruženju Dino Šaran možda bi se držao podalje od politike i snimao samo dopadljive ljubavne pjesme, ali BiH mu je nepresušno vrelo inspiracije za teške i iznimno komplicirane društvene teme. Fanovima i simpatizerima koji su dugo uz Letu štuke album "Topla voda" donosi i dva povelika iznenađenja zakopana ispod naslova "Zemlja gori" i "Žad".
Suradnja s Dubioza kolektivom na aktualnom singlu "Zemlja gori" pretvorila se u balkanski brass’n’bass raspašoj i, premda se zbog prejake trube makedonskog virtuoza Džamba Aguševa jedva uklapa u ostatak novog materijala, sigurno će se preko reda ubaciti među koncertne favorite već na zagrebačkoj promociji albuma u Tvornici. Odjavna petominutna kompozicija "Žad", pažljivo nadopunjena i nimalo prezasićena gostujućim gudačima, zvuči kao najljepša posveta Indexima i konačna potvrda svestranosti Dine Šarana.
