Knjige Aleksandre Orlić, novinarke i urednice, pjesnikinje i fotografkinje, spadaju u one koje načelno imaju svoju ciljanu skupinu, jer će upravo ona u njima pronaći tematski, svjetonazorski i generacijski sklop s kojim se može u potpunosti identificirati. Ne mislim, dakako, kako je to nekakav izgovor ili umanjuje njihovu vrijednost, jednostavno konstatiram.
Aleksandra Orlić, koja danas obnaša funkciju glavne urednice magazina Cosmopolitan, na neki način proizlazi iz toga novinsko-tematskog konteksta, što njezine romane čini s jedne strane štivom s kojim itekako mogu korespondirati čitatelji(ce) spomenute tiskovine, ali opet i mnogi drugi. Riječ je o romanima koje odlikuje nekoliko vrlo vidljivih aspekata promišljanja književnog teksta i koji se, na uzorku njezina tri romana, mogu svesti na sljedeće: ženski likovi u fokusu, ljubavna i postljubavna tematika, urbani toponimi, reference i jezik te relativna jednostavnost i pitkost pripovijedanja.
Fokusiranje na ženske likove, istodobno, ne vodi je u smjeru nekakvog žanrovskog određenja "ženske" proze jer se kroz romane ne problematiziraju "ozbiljnije" ženske svakodnevice i pozicija unutar šire zajednice niti se ta zajednica na bilo koji način zrcali u sudbinama njezinih glavnih junakinja da bi trebala biti provučena kroz nekakvu kritičku notu.
Romani "Bio jednom kraj", "Ako ikad" i upravo objavljeni "Dvije noći u Barceloni" primjerci su suvremenih ljubavnih romana za urbaniju i prosvjećeniju publiku, pisanih tako da se njihova čitanja ni iz kojeg razloga ne treba stidjeti. Tako smo u njezinu prvom romanu pratili sudbinu 30+godišnje Tamare i anatomiju njezina emotivnog života, ali i urbani zagrebački krajolik u koji je prispjela s rodnog otoka. U "Ako ikad" fokusirala se na ljubavni trokut i tri protagonistice raznih generacija koje su na vlastitoj koži okusile onu drugu, mračniju stranu ljubavnog zanosa, a sve su usporedbe sa serijom "The Affair" bile su poželjne i očekivane.
"Tri noći u Barceloni" nastavljaju taj započeti niz, ali dodaju još jednu dimenziju, onu grada, Barcelone. Protagonistica je tridesetogodišnja Lara, pjesnikinja i prevoditeljica koja preko društvene mreže otkrije prevaru dugogodišnjeg dečka Vala s kojim živi u zajedničkom stanu koji će, dakle stan, biti prva meta njezina očaja i osjećaja povrijeđenosti. Nagla odluka da otputuje u Barcelonu, grad koji je bio predviđen kao mjesto njihova medenog mjeseca, te si priušti dvije noći odmaka, rezultirat će tipičnom situacijom - evociranja prošlosti, provjetravanja misli, naznaka novih avantura i konstantnog pogledavanja na mobitel je li stigla željena poruka.
Dakle, na toj razini vrlo klišejizirana situacija, s malim dodatkom da je Lara prilično "prosvjećena" djevojka pa se, primjerice, ne pomaže priručnicima za samopomoć, nego knjigom "Luđakinja u nama" španjolske feministice Rose Montero, koju uvijek nosi u torbi, kao i brojnim filmskim, općenito umjetničkim referencama.
Ponekad one djeluju šminkerski nakalemljeno, poput nekakvog alibija da se ne radi o priči o jednoj ljubavnoj prevari i pokušajima njezina prevladavanja, nego nešto kompleksnijem štivu, a ponekad doista funkcioniraju unutar teksta. Zapravo se najboljim izborom u romanu iskazuje njegova lociranost u Barcelonu, kojoj Orlić prilazi okom ne samo dobre poznavateljice grada i njegovih žila kucavica, arhitekture i umjetnosti, nego i žene koja u tome gradu pronalazi one poznate, ali i skrivene zakutke strasti.
Ritam ulica nije samo usklađen s očekivanim motivom plesa, flamenca, nego i ritmom tijeka misli i asocijativnim nizom protagonistice. Ludilo "žene na rubu živčanog sloma", kakva je trenutačno Lara, ipak ne popušta sve kočnice - njezina prisutnost na ulicama grada u kojem upravo traje Les Festes de la Merce, a u pozadini se kotrlja svijest o nadolazećem referendumu o odcjepljenju, još je ipak kontrolirano ludilo koje na kraju vodi do katarze.
Ljubavni lom, sa završetkom/povratkom koji nije do kraja zatvoren, postaje okidač za prisjećanja ne samo na tu, nego i neke druge prošle ljubavi, kao i mogućnosti budućih. "Dvije noći u Barceloni" knjiga su koja nudi mnogo strasti, no one ostaju u naznakama. Čitava priča ne upada u zamku ljubića, prije svega zbog protagonistice koja, čak i kad je slomljena, samosvjesno gazi urbanim pejzažima. Roman je, tako, čitak i pitak, no bez dubljih eksplikacija odnosa čija kriza pokreće sve. Barcelona ga svojom raskoši spašava od grebanja po površini.
