Jedno od istaknutih regionalnih književnih imena koje ove jeseni dolaze u Zagreb na Festival svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture je i Mitko Madžunkov (1943.), živući klasik makedonske književnosti, čiji je roman “Vrijeme irvasa” (2003.) smatran prekretnicom koja je otvorila nove horizonte suvremenoj makedonskoj prozi. Danas izuzetno cijenjen autor niza romana, zbirki kratkih priča, drama i eseja te dobitnik nekoliko prestižnih književnih nagrada u Srbiji i Makedoniji, Madžunkov je proboj na književnu scenu ostvario u Beogradu početkom 1970-ih, da bi se u domovinu vratio tek 2006., gdje je odmah primljen u Makedonsku akademiju znanosti i umjetnosti (MANU), etabliravši se kao politički angažiran intelektualac čiji se glas sluša i poštuje. Pisac epskih, često međusobno isprepletenih romana u koje ugrađuje autobiografske elemente, Madžunkov gradi kompleksne prozne labirinte pune neobjašnjivih događaja i neobičnih likova ukotvljenih, međutim, u poznate - vremenske, društvene, gospodarske, političke - referencijalne okvire. Njegov roman “Vrijeme irvasa”, koji kao djelo-paradigmu uzima Cervantesova “Don Quijotea”, posuđujući od njega ne samo epizodnu strukturu, nego i motiv potrage, u njegovu slučaju kao metafore vremena izgubljenih donkihotovskih vrijednosti, upravo je našao put i do hrvatskih čitatelja, u izdanju nakladnika Disput i prijevodu Borisa Pavlovskog. Uoči autorova gostovanja u Hrvatskoj, razgovaramo, između ostaloga, o njegovu književnom stvaralaštvu, Beogradu osamdesetih godina i aktualnim političkim previranjima u Makedoniji.
Jedno od središnjih pitanja romana ‘Vrijeme irvasa’ je - što je književnost i kakav je njezin odnos prema stvarnosti, te koji je uopće odnos istine i stvarnosti. Do kojih ste odgovora došli?
Odnos stvarnog i istinitog, po meni, ne proizlazi toliko iz odnosa prema stvarnosti, kao pri klasičnom shvaćanju podražavanja, nego upućuje na mogućnost kreiranja jedne drukčije stvarnosti, ne književnosti ‘u odnosu na stvarnost’ nego ‘umjesto stvarnosti’. Glavni junak romana, Kiril, polazi od jedne misli Tina Ujevića o Don Quijoteu, za koju se u djelu kaže da je jedna o najvažnijih misli ne samo o toj knjizi, nego i o književnosti uopće, a to je ‘borba stvarnosti za ostvarenje, borba stvarnosti za zbiljnost i istinu, borba istine za stvarnost’. Što to znači kad je u pitanju Don Quijote kao književni lik? Ako je lud, on je stvaran (postoji), ali nije književno uvjerljiv (istinit). Ako je pametan, on je istinit (po onome što govori), ali nije stvaran (s obzirom na kontekst zbivanja). Da bi postao književno prihvatljiv, treba biti postavljen vrlo široko, istodobno kao pametan i lud, pa ‘da svatko iz djela uzima za sebe koliko može i koliko mu treba’. Takav koncept stvarnosti nije moguć izvan književnog djela, tako da se osnovna premisa koja proizlazi iz takve postavljenosti u odnosu na postojeću stvarnost nameće sama po sebi, a to je da je stvarnost manjkava u svim svojim aspektima. Tako dolazimo do središnje teme djela, ‘krize Planeta’. Drago mi je da mi je baš jedan veliki hrvatski pjesnik dao povoda za tako dalekosežna i možda pretenciozna razmišljanja - koliko se ljudi u Hrvatskoj sjeća riječi Tina Ujevića o Don Quijoteu, pa još da povjeruju da su one tako dramatično važne? A eto, pisac romana ‘Vrijeme irvasa’, koji je možda sasvim slučajno objavljen u Hrvatskoj, tvrdokorno je uvjeren da je baš tako. Književnost, ako i nije spas, ipak nas zbližava.
‘Istina o stvarnosti’ u romanu je kontekstualizirana u Beograd 1986., s černobilskom katastrofom kao pozadinskim motivom. U romanu je suptilno prisutno naslućivanje skore propasti tadašnjeg sistema. Jeste li godinu 1986. namjerno odabrali kao podsjetnik na Memorandum SANU, kojim je određen smjer rješenja srpskog pitanja unutar Jugoslavije i koji je objavljen upravo te godine? Kako izgleda današnja ‘istina o beogradskoj stvarnosti’ - što je ‘zamijenilo’ Černobil u suvremenoj Srbiji?
Roman ‘Vrijeme irvasa’ predstavlja zapravo uvod u jednu širu cjelinu, rekao bih tetralogiju, u kojoj je u tri pripovjedačka dana (subota, nedjelja i ponedjeljak u svibnju 1986.) sažeta priča o nestanku jedne države, a i čitavog jednog svijeta. Svibanjska subota u kojoj teče radnja ‘Irvasa’, s dva sljedeća dana, zapravo je sjecišna točka vremena uopće, povijesnog, ali i onog drugog, važnijeg, ‘skupocjenog običnog vremena’ u kojem teče život, sa stajališta povijesti marginalnih, a sa stanovišta pripovijedanja magistralnih junaka. Glavna rekapitulacija povijesnih događaja vezanih uz raspad čiji smo svjedoci bili locirana je u nedjelju, kad se zbiva roman ‘Ptice iz lanjskih gnijezda’ (2013.), u dva toma, čiji je naslov parafraza iz Don Quijotea (‘u lanjskim gnijezdima nema ptica ove godine’). U ‘Pticama’, koje su dobile nagradu za roman godine i čiji se jedan dio događa u Hrvatskoj, ima riječi, naravno, i o Memorandumu, a u jednom poglavlju daje se i šira panorama posljedica. Glavni pokretači izmještenog vremena su rupe. U zemlji postoje rupe čija se praznina ni s čim ne dâ popuniti ili nadomjestiti. Na kataloškim listićima postoje rupice (perforacije) u koje je vrlo opasno pogledati, jer ne znate na koju vas stranu praznina može baciti. Ironija je u tome što će u posljednjem romanu tetralogije u ponedjeljak osvanuti sasvim običan dan, kao da se ništa nije dogodilo, ali s dramatičnim ‘podzemnim’ posljedicama, ne samo za ‘beogradsku stvarnost’. Godina 1986. je uzeta, dakle, kao središnja godina pripovijedanja i zbog Černobila, i zbog Memoranduma, i zbog mnogih drugih stvari, a naročito zbog Osme sjednice, koja je za tu prigodu prebačena iz 1987. u 1986., jer pripovjedaču, kao što znamo, ništa nije nemoguće.
Sedamdesetih godina živjeli ste u Beogradu, gdje ste se kretali u istim književnim krugovima kao i Danilo Kiš. Kako danas gledate na život i djelo tog jednog od najvećih srpskih književnika 20. stoljeća? Kako bi Kiš prošao da se rodio u današnjoj Srbiji?
S Kišom su se više družili neki moji prijatelji, a mi smo imali dva, tri razgovora do zore i to je valjda dovoljno. On je bio realan i trezven čovjek koji nije odstupao od svojih književnih uvjerenja koja su bila elementarna. Nije volio pretjerivanja i izmišljotine, pa mu je zato stil bio toliko kultiviran i suzdržan. Sjećam se kad je jedan naš zajednički prijatelj, koji je tad bio osobito blizak s njim, počeo s omalovažavanjem govoriti o Andriću, pa se dotaknuo i “Puta Alije Đerzeleza”. Kiš je rekao da nećemo govoriti bez teksta, pa je ustao, uzeo knjigu s police i počeo čitati, sve dok nije pročitao cijelu priču. Imao je rijetko književno poštenje, ali nije gajio iluzije. Već tad je znao da smo ne samo mi, Balkan, nego da je i cijela Europa provincija, da se književna čaršija preselila preko oceana i da izvan engleskog jezika nema tko što tražiti. Kako bi prošao danas u Srbiji? Vjerojatno bi tražio izdavače, a još više čitatelje. U zlatno doba Jugoslavije čitalo se više, mnogo više nego sad, ali ne dovoljno i ne prave stvari, kao i uvijek. Čitan pisac je onaj od koga ste pročitali sve i kome se vraćate – ima li uopće takvih kod vas? Kod nas ih nema. Kišove teme nisu samo fašizam i staljinizam, ili nacionalizam, jer njegova glavna lektira je bio očev željeznički red vožnje, a tko ima tako skučenu lektiru, mora ići u dubinu, za njega su najvažniji gustoća i intenzitet – a kome je danas do toga, ne samo u Srbiji nego na cijelom svijetu?
U Beogradu ste se i etablirali na književnoj sceni, dok ste u Makedoniji dugo bili podcijenjeni. Vratili ste se prije nešto više od desetak godina: zašto? Pišete i na srpskom i na makedonskom; kako vas je odredila ta “dvojnost”? Osjećate li se više srpskim ili makedonskim piscem – gdje pripada vaša književnost; gdje je njezino “rodno mjesto”?
Vratio sam se kad sam povjerovao da sam potreban svom narodu. Ali ja sam se puno prije povratka u Makedoniju isključio iz beogradskoga književnog života i udaljio od prijatelja. Ako me pitate zašto, ne bih vam mogao odgovoriti jer nisam doživio ništa loše u Beogradu, naprotiv. Srpski – tadašnji srpskohrvatski – jezik bio je jezik moje kulture, u pravom smislu riječi. U jednom razdoblju na njemu sam pisao knjige, iako odavno ne pišem na srpskom. Bio je i ostao moj obiteljski jezik. Međutim, nikad se nisam osjećao srpskim piscem – bio sam previše Makedonac da bih to mogao promijeniti. Nisam pripadao ni svojoj matičnoj sredini ni sredini u kojoj sam živio. Tad sam, vrlo rano, shvatio da nas jezici zbližavaju, ali da su oni i instrumenti asimilacije. Ako pišete na drugom jeziku, ne možete spriječiti da vas uvrste u svoj tabor, u antologije, povijesti. Riječju, u svoju nacionalnu književnost. Prihvaćanje stranog, obično razvijenijeg jezika, osigurava vam lakšu književnu afirmaciju. Meni je bilo jasno da je vraćanje matičnoj sredini u profesionalnom smislu književno samoubojstvo – pa ipak, ako je jezik jedini instrument pisanja, ako je materinji jezik važniji od svega drugog, kako bi pisac koji se odrekao autentičnosti u jednom autentičnom poslu mogao steći poštovanje samog sebe? Čak i kad izabrani životni put vodi u neminovni poraz, bolje je da čovjek izabere i poraz nego da se odrekne autentičnosti. Tako sam i ja, više srcem nego razmišljanjem, ali odlučno, odlučio vratiti se u svoju domovinu, svom jeziku, ne znajući tada da će se on tako brzo naći u smrtnoj opasnosti u kakvoj je nesumnjivo sad.
Na što konkretno mislite?
Kad je objavljena Albanska platforma, koja je bila uvod u ovo što se sada događa, ja sam prvi reagirao, ali MANU nije imala sluha za povijesni trenutak, makar samo da potvrdi vlastitu deklaraciju iz 2010. po kojoj predmet razgovora o imenu može biti samo ime i ništa više. Sadašnji “dogovor” je bezuvjetna i nepopravljiva kapitulacija Makedonije. Na našu sramotu, mora se postaviti pitanje da li mi, Makedonci, uopće zaslužujemo državu, jesmo li je dostojni, znamo li što ona znači? Jedinstven je to slučaj, valjda, u svjetskoj povijesti, da se netko odriče svoga imena, svoga prava na postojanje, svoje povijesti, svoga naroda u dijaspori. Od države s ograničenim suverenitetom, tim sramnim “dogovorom”, komplementarnim s Albanskom platformom i u bliskoj vezi s dogovorom o “dobrosusjedskim odnosima” s Bugarskom, Makedonija je postala država bez suvereniteta, koja će usahnuti u sljedećih 10-20 godina i biti podijeljena između Bugarske i Albanije ili Grčke i Srbije. Jezik je bio prvi na udaru, a i posljednji udar bit će po njemu. On je sad navodno priznat, da bi naši lingvisti imali o čemu pričati na svojim simpozijima. Ali samo što ova bura prođe, izvadit će se iz ladice zakon o dvojezičnosti. To će u Makedoniju vratiti stare propagande kad su gradovi i sela bili primoravani govoriti na jeziku za koji dotad nisu ni čuli, a u svakom ga slučaju nisu razumjeli. Za mene je sadašnje ponašanje Albanaca iznenađenje. Na djelu je lingvistički imperijalizam, kad se tuđi teritoriji osvajaju ili bar osiguravaju i preko širenja svoga jezika. Dvojezičnost Makedonija ne može preživjeti jer će drugi službeni jezik i u međunarodnoj komunikaciji postati prvi, a prvi će biti zbrisan. Jedan stari, kanonski jezik, četvrti na kojem je uopće bilo dozvoljeno širenje kršćanstva, bit će pokopan ispod bugarskog, ali u grčkom vrtu. U jednom svom testamentarnom tekstu Blaže Koneski je pred smrt napisao da, ako “balkanski cinici, inspiratori genocida” uspiju uništiti makedonski jezik, onda će znati da su uništili nešto veliko. Ja sam mu tad rekao da će to biti slaba utjeha za nas.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
