Kultura
436 prikaza

Marinko Koščec: Danas je prirodnije predati se i odustati od svijeta i od sebe

1/5
PIXSELL
U romanu ‘Sami’ koordinate su nam prepoznatljive. Nakon potresa, u srcu pandemije. A jesu li ‘vanjske’ katastrofe okidači ili lakmusi lošeg statusa jedne obitelji?

Marinko Koščec je objavio novi roman “Sami”, u izdanju zagrebačke naklade V.B.Z. To je njegov osmi roman, od 1999. i “Otoka pod morem” u izdanju Feral Tribunea. Koščec protagoniste svoje proze smješta u realitet domaćih situacija. Toliko točno i škrto ćemo reći, za početak. U ovom romanu koordinate su nam prepoznatljive. Nakon potresa, u srcu pandemije. A jesu li “vanjske” katastrofe okidači ili lakmusi lošeg statusa jedne obitelji, što uopće znači “loše” u perspektivi svakog člana neke obitelji, a što u radijusima tih pitanja na širem planu? O tome razgovoramo s Koščecom, romanistom i predavačem na zagrebačkom Filozofskom fakultetu s užim interesom prema suvremenoj francuskoj prozi, posebno za opus Michaela Houellebecqa. Imaju li pak Koščecovi profesionalni interesi stilskog odjeka u njegovoj prozi, stvar je posve privatnog dojma, pa o tome ovaj put ne duljimo.


 BestBook: Nema šanse da razgovor o vašem romanu ‘Sami’, introspekciji protagonista jedne obitelji, ne počnemo prvoloptaški, tolstojevskom ‘inverzijom’: sve su nesretne obitelji nalik jedna drugoj, svaka je sretna na svoj način. Zvuči uvjerljivije, komplementarnije, ima okidač prema nekom osmijehu: tako nekako i odzvanja ton vaše pripovijesti. Konzervativna podjela statusa obitelji - jer takva jedino i postoji ako je o podjelama riječ - poznaje funkcionalne i disfunkcionalne obitelji. Što podrazumijeva ‘funkcionalna obitelj’? U tkivu vašeg romana, obitelj čiji protagonisti (ne)pokušavaju uhvatiti korak s konvencijama (funkcionalnog) društva, ne osjeća uzajamnu povezanost? To je ‘obitelj u kojoj ne postoji mi’, iako su obiteljski odnosi osnovni referentni okvir svakog protagonista? 
Obitelj je, dakako, jedna od tih bezbroj puta zlorabljenih, ali ujedno nepresušnih tema ili ishodišta. Među ostalima, knjige im je posvetilo i dvoje meni omiljenih francuskih pisaca: Régis Jauffret i Lydie Salvayre. Prvi polazi od teze da su obitelji ludnice, druga ih zove zatvorima. Nezaobilazna je, naravno, i tolstojevska referenca, prema kojoj ispada da knjige o obiteljima služe isključivo ilustraciji nesreće, jer notorna je činjenica da se o sreći nema što pisati. Osobno, bojim se sažimanja cijele jedne kategorije, bilo bi mi nelagodno govoriti kakvo je svako ovo ili ono. Također, ne nastojim ništa ilustrirati, odnosno primjerima potkrijepiti ishodišnu tezu, nego samo utjeloviti i oživjeti problem koji me zaokuplja, ispitati različite smjerove kojima bi se mogao razvijati, iscrpiti što više njegova dramatskog potencijala. To u praksi uvijek znači da krenem od dobro mi poznatih pojedinačnih životnih situacija i osoba, a čim one ‘zažive’ i steknu svoju fikcijsku vjerodostojnost, prepuštam im da se spontano dograđuju, da me vode što dalje od biografske ‘istine’, kao i od izvorne zamisli. Najviše mi veselja pruža kad me priča iznenadi obratima koji mi na početku nisu padali na pamet. S druge strane, naravno da ništa od tih zbivanja ne nastaje samo od sebe, kao da je tekst uistinu živo biće, nego ih stvara kontekst: priča u konačnici zapravo postaje ilustracija jer je grade opažaji i odjeci živog svijeta.

 | Author: VBZ VBZ

 BestBook: Na terenu domaćeg društvenog realiteta, ‘obitelj’ je mjera građanskog stazisa. U katoličkim sredinama obitelj je slika bez naličja, pojam progresivnog lajfstajla i vječne mladosti u ‘hodu za život’. A naličja mnogih takvih obitelji žive, međutim, upravo ondje i u dobroj mjeri onako kao i vaši protagonisti: u transgeneracijskom ‘talentu za prihvaćanje stvari, uključujući one koje ostaju zabodene među rebrima’. Prešućivanje, trpnost, šutnja, samoća: kako drugačije mogu komunicirati obitelji nego ‘trascendentalno’? I to bi bila životna baza, a sve ostalo: profesionalno, socijalno, metereološki, globalno-klimatski su puke akcidentalije? 
Nisam još odgovorio na pitanja o funkcionalnosti i konvencijama. Ma zapravo je sâm koncept obitelji prilično ‘nategnut’, možda preambiciozan za ono u što su se pretvorila suvremena ljudska bića, da ne govorimo o smjeru kojim se čovječanstvo očito kreće. Time mislim na sve bezobzirniji egocentrizam, rastuću sklonost pojedinaca povlačenju u hermetične ćelije, gubitak svake međugeneracijske solidarnosti i osjećaja pripadnosti genealogiji, prošlosti, tradiciji... Naravno da postoji i suprotnih pojava, ali oko sebe opažam toliko znakova rasapa i centrifugalnih sila da mi se doima malim čudom svaka obitelj koja se kako-tako drži na okupu. Često je to, nažalost, ipak samo fasada ispod koje članovi obitelji žive neizmjerno daleko jedni od drugih. No prvo bi trebalo odgovoriti na pitanje gdje mi uistinu živimo. U kojoj smo mjeri prisutni u svojem tijelu, u opipljivom prostoru i ‘real timeu’, tzv. stvarnosti? Nismo li, realno, drugima uglavnom privid, bližnjima dostupni samo svojim marginama, okrajkom onoga što nas čini dok nas je osamdeset, ako ne i devedeset pet posto zakopano duboko u mobitelu, raspršeno internetom? Uostalom, neovisno o tehničkim pomagalima, nismo li uvelike sazdani od nedohvatljive, neostvarene hipotetičnosti, odnosno pukih sanjarija? U takvim okolnostima, kako se nadati trajnosti obiteljske statike?
 

BestBook: Otac, majka i dvoje djece. Obitelj vašeg romana živi u suburbiji, sceničan je njihov prostor u propadanju, ‘življi’ je od svojih stanovnika. A metafora mladog stabla čije umijeće sađenja otac želi ‘prenijeti na sina’ ispada kao dokaz uspostave nemogućeg: ‘žive metafore’ unaprijed su osuđene na propast. Čitateljima ostaje senzacija truleži prirode: u transpoziciji suvremenosti, savršen kompost za hipstere i njuejdžere u ‘netaknutnoj prirodi’, dalje od bučnog centra grada. Ili pak učinak (hiper)realistične slike društva, kako tko već vidi? 
Otac u romanu želi, po inerciji, što su nastojale i tolike generacije prije njegove: prenositi na sljedeću. Nadasve dio sebe, u najboljem slučaju svoje ‘esencije’. Jer većina nas i dalje vidi nešto poželjno u reprodukciji vlastitih obilježja. Ne radi dobrobiti ljudske rase nego zato što nam je vlastita osobnost predragocjena. Ali ovaj se otac sudara s dvostrukim problemom: u generaciji njegova sina, zbog raznih razloga od kojih su samo neki tehnološki, nije preostalo tla pogodnog za ratarske zahvate. A ujedno, on sâm sve manje razabire od čega se sastoji, što je u njemu vrijedno preživljavanja. Zašto bi, uostalom, ljudska rasa bila vrednija od svega ostalog na planetu? Ljudi su stoljećima brutalno izrabljivali prirodu, danas je možda zadnji čas da preostalu prirodu pokušamo spasiti od čovjeka. 

 BestBook: U romanu pratimo transgeneracijski hod - tjeskoban koliko i svjesnost njegovih protagonista o propuštenim prilikama u životu, obitelji u periodu od kraja 1970-ih do danas. Tri generacije do točke suvremenog usuda, pandemije i potresa. Ipak, sve profesionalne ‘propuštene prilike’, svi emocionalni ‘slučajni’ odabiri - imaju i svoju vedriju stranu, dio su univerzalne priče obitelji s ovih prostora. Urnebesne, zapravo, skice ‘starih zanata’ dvadesetog stoljeća poput prosvjetnog rada u školama ili novinarstva u nekadašnjem (ipak) pokušaju intelektualnog rada. Kako ono ide: povijest se ponavlja prvi put kao tragedija (komedija?), drugi put svakako kao farsa...
Moji ‘učitelji’, filozofi poput Ciorana, Sloterdijka i Michela Onfraya, uporno tupe o dekadenciji i neumitnoj propasti, očajavaju nad nestankom bogova, sumrakom civilizacije i pojedinačnom ljudskom patnjom, ali ih to ne sprečava da se u tekstu cerekaju, ushićuju i naslađuju. Na tom tragu, u skromnim granicama svojih sposobnosti, i ja nastojim svaku nedaću i posrnuće preokrenuti u zabavu. U priliku da se nasmijemo, barem sebi samima. A kad je u pitanju sagledavanje budućnosti, zabavlja me ljudska sklonost oslanjanju na iskustvo, odnosno uvjerenje da će nam u budućim problemima pomoći prikupljena mudrost. Danas se događaju neke stvari koje nitko prije nas nije vidio. Ne možemo znati jesu li naše reakcije ispravne: u svakoj je novoj situaciji nešto neviđeno. Kakav će svijet stvoriti današnji mladi? A tek njihova djeca? Nemamo pojma. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

 BestBook: Imate odličnu frazu za ‘tegobnost identiteta’, taj transgeneracijski basso continuo koji predodređuje nasljednike za osjećaj promašenosti života. Kažete: ‘genetska sapunica’. U osnovi, riječ je uvijek o srazu dvaju stoljeća, analognog 20. i digitaliziranog 21. stoljeća? 
Koliko drukčije današnji dvadesetogodišnjaci pristupaju pitanju identiteta? Možda je istina da smo se prije nekoliko desetljeća više uzdali u takvo nešto, vjerovali da postoji kao tajna kralježnica i smjerokaz našeg postojanja, te će iskrsnuti kao plot pri našem pijanom teturanju kroz život. Ovi danas time se manje zamaraju. Kao i svime drugim, u duhu je vremena što manje se zamarati. Treba izbjeći svako naprezanje. Naći zaobilaznicu oko svake prepreke, to je ideja vodilja današnjih mladih. I stvoriti si ovojnicu sigurnosti - minimalno se izlagati opasnostima koje nosi sudjelovanje u svijetu. Danas je geslo ‘No risk is fun’. Pretvaram se u staro gunđalo? Nema problema, sve sam bliže izlazu.

 BestBook: I još malo o temeljnom nesporazumu. Pripadate, ne samo biološki, nego i svojim profesionalnim odabirom, u protagoniste ‘recidiva’ dvadesetostoljetnog razmišljanja, stavova, sudova i predrasuda: i tako dalje. Odrasli ste na temeljima modernizma, završili studij francuske književnosti koju danas predajete na fakultetu. Status humanistike dvadesetog stoljeća oblikovao je vaše profesionalne standarde, a njihovo rastakanje u drugačije modele mišljenja i percepcije primjećujete preko generacije svojih studenata. Dvadesetogodišnjaci su i protagonisti treće generacije vaših protagonista: medij njihove komunikacije je drugačiji, ništa više? Ta suvremena, treća generacija, današnji dvadesetogodišnjaci: što s njima imaju prethodne generacije, otkud potreba ili želja da ih se razumije? Kako vidite svijet ako pokušate gledati ‘njihovim očima’?
Ako, kao što kažete, njihovim očima pogledam sebe, vidim dinosaura koji se pokušava uvjeriti da je živ. Ili patku koja još lepeće krilima iako je puna sačme. Kad su u pitanju stvari do kojih mi je ponajviše stalo, recimo uloga i percepcija književnosti, vrijedi ono da je stanje danas jako loše, ali zapravo super u usporedbi s onim što će biti sutra. Kao nastavnika, i još više kao oca, užasava me kako teško dopirem do svojeg dvadesetogodišnjeg sugovornika, kako malo njega ili nje uspijevam dosegnuti. Pokušaji razumijevanja i dijaloga mahom vode do manjih ili većih sudara. Ali pritom nastaju iskrice, bljeskovi, ne samo ozljede. Nesporazum je naša kleta sudba i naša blagodat, život čini napetijim. Pokušavam zamisliti svijet u kojem se savršeno razumijemo: komunikacija bi u njemu bila suvišna, čemu tad išta izgovarati?
 

BestBook: ‘Virus kao da je poslan na Zemlju upravo radi takvih, besprizornih aparatčika koji su cijeloga svoga bljutavog života tragali za zrnom soli, ne bi li stekli opravdanje za zaljubljenost u vlastitu sliku...” Citiramo protagonista vašeg romana, stresao ga je COVID, potres je uništio kuću koja je ionako bila u dubokoj dekadansi. Naučili smo, pandemija je katalizator zatečenog individualnog stanja? Kako primjećujete utjecaje na ljude oko vas uslijed katastrofa bez ljudske kontrole? Ako je anksioznost postojala kao latencija, sad se o njoj priča à la mode? 
Da, eto nam krasnog pokrića za stanja koja su prije mogli proglašavati bezrazložnima, optužujući nas da se olako predajemo latentnim slabostima i niskim nagnućima. Sad je politički korektnije, društveno prihvatljivije i prirodnije predati se, objaviti psihički bankrot, odustati od svijeta i od sebe. Istina je da me iritira što su opći diskurs, odnosno svakodnevice, preplavili pojmovi kao što su anksioznost, stres i depresija, katkad se čini da je oko nas toliko ugroza i razloga za paniku da je nemoguće živjeti. Pandemijska stvarnost nije ih izmislila, nego samo gurnula na pozornicu i obasjala. Stremljenje zvijezdama jest konstitutivni dio ljudske prirode, ali barem je jednako snažna i ljudska želja za valjanjem u blatu.
 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Nećemo pokvariti čitateljski dojam ako otkrijemo da se u lavini loših ishoda protagonista romana: od neizlječivih bolesti, suicida, neizgovorenih emotivnih stanja i razočaranja, pojavljuje i onaj koji ohrabruje u optimizmu internetskog biznis-modela. Ulaganje u kriptovalute i održiva poljoprivreda na planinskom zraku (blizu repetitora za brzi prijenos digitalnih podataka) sretna je sudba najmlađeg protagonista u romanu. A najstariji protagonist, kao metaforička figura najbliža našoj generaciji, ostaje s puškom u ruševnoj kući, s dvadesetstoljetnim sablastima. pa kaže: ‘Čekam vas, motherfuckeri’. E pa tko će mu prvi doći na pušku? U čemu je strah kad izgubiš (naizgled?) sve? Ili je optimizam kriptovalute za sve?
Puška u rukama mojeg protagonista ne odražava strah, nego prilagodbu situaciji. U jeku pandemije činili su se mogućim najcrnji scenariji, pa i da ćemo jedni drugima postati (jedina) hrana. U takvim vremenima, kad popucaju svi društveni mehanizmi zaštite, ako ste prestari za poduzetnička rješenja, što vam preostaje nego opremiti se za zlo koje vam svijet sprema. Drugi je logičan odgovor ono što u romanu čini sin, povlačeći se duboko u planinu i osiguravajući si samoodrživost. A bože moj, živimo u već odmaklom 21. stoljeću; to ne mora biti ni thoreauovska ni rousseauovska planina. Njegova je verzija pustinjačke pastorale apgrejdana u Gorski kotar 3.0, u kojem je ponovno djevičanska priroda nakon izumiranja ljudi dopunjena hologramskim projekcijama, a ekopoljoprivreda sljubljuje se s kriptovalutama. Htio sam roman zaključiti daškom optimizma. Neće tu sliku baš svatko protumačiti kao happyend, ali teško je poreći da nudi makar svjetlašce na kraju tunela.


 BestBook: Utjecaj socijalnog konteksta u vašim je romanima važan, najprije kao okvir za introspekcije protagonista. A što vam uopće ima snagu ‘političkog’ u svakodnevici? Podjela svijeta na antivaksere i antimaskere versus svi ostali drži vodu hoćeš-nećeš? Što su ‘teorije zavjere’, kad svaka od njih ima dosljednu logiku i literaturu, naravno? Ili je hipertrofija ‘autoritarnog čovjeka’, stara adornistička teza o rasapu kriterija razumnog bića u vrijeme tehničke reprodukcije - vazdazelena?
S jedne strane, te anti-ovo i -ono aktualnosti su mi krajnje nezanimljive. Ali na jednoj dubljoj razini, jasno je da pojave poput pandemija, kojim god putem, proistječu iz nezajažljive gladi za zaradom, da su usko vezane uz opsesiju famoznim rastom. Sječenje preostalih šuma kako bi se moglo uzgajati više krava za klanje, još i još apartmana na obali, sve savršeniji lijekovi za sve novije bolesti... Mora im se priznati da su fantastično inventivni pri izmišljanju razloga zbog kojih nas liječe. I da nas, globalno gledajući, uspijevaju pretvarati u sve funkcionalnija, sve pitomija bića, čije se ponašanje sve pedantnije nadzire te stoga postaje predvidivo do najsitnijih detalja. Tehnološki napredak nam uvelike olakšava život, u nekim ga pogledima zapravo do boli olakšava. Nije nimalo originalno isticati da to vrlo skupo plaćamo, velikim gubicima slobode, ali mislim da je sve to sitnica prema onome što tek slijedi.

 BestBook: Što vas trenutačno veseli? U profesionalnom, i svakom drugom, smislu? Pitamo na onoj granici optimizma i prosvijećenog pesimizma kakvim, dojam je, odišu i vaši romaneskni protagonisti... Elem, pišete nešto novo?
Veseli me, recimo, biti živ. Imati priliku disati, pojesti nešto fino, uroniti pod glatku površinu mora... Što sam stariji, to više cijenim svaki trenutak na Zemlji koji mi je poklonjen. Jače osjećam dragocjenost tih zrna vremena unutar vlastite vanjske beznačajnosti. Trenutačno radosno ne pišem prozu jer pisanje proze je ono što mojem postojanju daje cilj, usmjerenje. I zato ga moram gubiti i iznova pronalaziti, da se veselje stvaranja teksta ne pretvori u rutinu. Mislim da ne bih mogao pisati fikciju za fikcijom bez pauza. Trebam živog života između, vremena da se glad za tekstom raspali, da neka nova priča stasa i odnese me sa sobom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.