Marko Gregur baš hoda neutabanim stazama, putevima kojima malo tko od naših mlađih književnika ide. On piše o ljudima za koje su čuli samo znalci ("Vošicki" je roman o koprivničkom nakladniku Miroslava Krleže, "pravom čovjeku u krivim vremenima"), o vremenima koje su daleko od aktualnih konjunktura, o slijepcima ("Ekspozicija tame" priča je o odrastanju između Prvog i Drugog svjetskog rata), o etnicitetima koji se u našoj literaturi, a i povijesti, jedva spominju (Cincari) jezikom za koji na pojedinim dionicama treba tumač; što će reći, suma sumarum, da Gregur piše iz srca, iz najdublje potrebe da opiše ljude, vremena i predjele koji ga istinski zanimaju i u kojima vidi narativne potencijale – i baš zato to zvuči sjajno! Gregur je prepoznat, poznat i priznat pisac. Za roman "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" dobio je Nagradu "Katarina Patačić" kao najbolja knjiga na kajkavskom narječju objavljena te godine. Za roman "Vošicki" dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" i Nagradu Fric, a roman "Mogla bi se zvati Leda" bio je u užem izboru za Nagradu "Gjalski", a objavljen je i kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe.
359
prikaza
Marko Gregur baš hoda neutabanim stazama
U 'Ekspoziciji tame' pratimo dječaka koji odrasta u (izmišljenom) selu Viru, smještenu između Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara, od kalendarskog i pravog (Sarajevski atentat) početka 20. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Gregur ne egzaltira, piše otmjeno, lagano, vodeći čitatelja smireno poput Drave, kroz te gadne, gladne, teške i često krvave godine
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
