Marko Gregur baš hoda neutabanim stazama, putevima kojima malo tko od naših mlađih književnika ide. On piše o ljudima za koje su čuli samo znalci ("Vošicki" je roman o koprivničkom nakladniku Miroslava Krleže, "pravom čovjeku u krivim vremenima"), o vremenima koje su daleko od aktualnih konjunktura, o slijepcima ("Ekspozicija tame" priča je o odrastanju između Prvog i Drugog svjetskog rata), o etnicitetima koji se u našoj literaturi, a i povijesti, jedva spominju (Cincari) jezikom za koji na pojedinim dionicama treba tumač; što će reći, suma sumarum, da Gregur piše iz srca, iz najdublje potrebe da opiše ljude, vremena i predjele koji ga istinski zanimaju i u kojima vidi narativne potencijale – i baš zato to zvuči sjajno! Gregur je prepoznat, poznat i priznat pisac. Za roman "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" dobio je Nagradu "Katarina Patačić" kao najbolja knjiga na kajkavskom narječju objavljena te godine. Za roman "Vošicki" dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" i Nagradu Fric, a roman "Mogla bi se zvati Leda" bio je u užem izboru za Nagradu "Gjalski", a objavljen je i kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe.
U "Ekspoziciji tame" pratimo dječaka koji odrasta u (izmišljenom) selu Viru, smještenu između Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara, od kalendarskog i pravog (Sarajevski atentat) početka 20. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata. Gregur ne egzaltira, piše otmjeno, lagano, vodeći čitatelja smireno poput Drave, kroz te gadne, gladne, teške i često krvave godine. Mi, djeca kasnog komunizma, nemamo pojma o težini tih života, koju je sjajno prikazao jedan od najvećih naših umjetnika, Krsto Hegedušić, i tek naspram njih možemo postati svjesni raskoši u kojoj zapravo živimo, izbacujući svakidašnje jadikovke o nepodnošljivoj težini naših egzistencija i najgorim vremenima ikad. Dječak (kasnije prozvan "Mračnjak") odrasta unutar bogate cincarske obitelji Aviro, koja ima klavir Petrof, u selu u kojem je već i par volova bogatstvo, i želi biti "posvojen", ali ga zatječe teška nevolja... "Ekspozicija" rasvjetljava i njegovu osobnu tamu i mrak vremena u kojem živi.
"Monokromatska popodneva", piše u jednom hegedušićevskom pasusu, "sastavljena su od razgovora o ljetini i politici, ništa više. Čak se i u krčmu slabo ide jer novaca taj seljak skoro da i nema, pa ga i ne izdaje, piše učo, tako lako i bez neke neprilike, a to su misa, bolest i fiškalija. Da bude dobro na nebu i na zemlji. Još možda šećer i sol, i to je to. Seoske žene, pak, žive zbog nade. Ako su mlade u nadi da bi se mogle udati bogato i fino, pa još ako je ženik lijep i dobar, najbolje izvan sela, ali ne predaleko, o takvima se najviše govori, onima koje uvijek mogu tek tako navratiti, koje su im blizu, a daleko. Ako je to, pak, propalo i završile su kao druge, žive u nadi da će to poći za rukom njihovim kćerima. Ali i nada je ovdje asketska, nitko je nema previše, tek koliko se razvije iz obiteljskih legendi, pa ni nju ne izdaje tek tako, već je brižno čuva za najteže trenutke. Tako polako ide i brzo se troši sirotinjski život. I one, čak više nego muški, čekaju nedjelju pa da u crkvi pokažu svilu, krepdešin, lak i antilop, kako je naveo učitelj, pa sjedeći uvečer na klupi pred kućom nakon falenbudijezuškristuš premeću jedna drugoj svoje brige, čežnje i snove, sve do vremena kad bi im se muž trebao odvratiti od one svete lipe...."
U finoj analizi društvenog i političkog metasvijeta, kolektivnom podsvjesnom, vidimo jasne etničke i etnopolitičke granice, linije razdiobe, humuse iz kojih nastaje ono što Nijemci nazivaju "prošlost koja nikako ne prolazi" ("Vergangenheit, die nicht vergehen will"). Na pozornici Velikog rata i Oktobra, u većim državama i gradovima, zbivaju se prevrati koji lako prijeđu Dravu i dođu do svakog našeg seljaka. Mnogi se boje strašne Rusije, ne vole ni Baćušku (cara) ni Lenjina, ali neki drugi vide u revoluciji nadu. Dječak seljanima čita novine, pa im tako objavljuje da su Rusi iz lista Kolokol protiv Galicije. "Slušaj: 'Zahvaljujemo na daru od tri i pol milijuna Poljaka, dva i pol milijuna Židova, pol milijuna Nijemaca, te dva milijuna Ukrajinaca, tih najljućih ruskih neprijatelja. Ali od toga sve do pripojenja Galicije, tog kužnog poljsko-židovskog mazepističkog gnijezda, još je vrlo daleki put.'"
Gledam u pod, obično tako, sve me sram jer ne znam što znači mazepističkog, ali onda mi se u slici jave svi oni koji žvrljaju izvješća za stolovima pa ga pitam, a možda to što piše nije istina, i on stane na tren, pogladi me po glavi pa kaže: "Upravo to sam i sam mislio." Čas poslije već bi bio na grofu Tiszi, ministru predsjedniku ugarske vlade, a onda bi skokom došao do Wilsona.
"Na, to su ti Amerikanci. Preštimani plebanuš Vudri Vilson kao kvočka posjedava i namješta se, jedino što čuva samo svoja jaja. Slušaš me?"
"Slušam."
"Pak zašto onda ništa ne kažeš?"
Ako su moji otac i majka bili nespremni okrenuti se iz sebe, vidjeti me i doživjeti, gazda me tako često precjenjivao. Upijao sam njegove misli i riječi i polako poprimao njegove osobine i navike.."
I tako redom... Gregur je, na mnogo načina, vrhunski obrazovan pisac (profesor je na Sveučilištu Sjever) i kroz njegov se tekst provlače referencije na neke velike filozofe, ali one nisu ni teretne ni nametljive; odraz su autorovih refleksija i uklapaju se u tekst. Gregur je čovjek fine duhovitosti, i njegov tekst može oduševiti humorom. Čita se lako, a piše... Hm, baš i ne tako lako: "Puno radim na tekstu", kazao je u Nacionalu, "a na 'Ekspoziciji tame' imao sam barem tri verzije završetka sve dok s urednikom Krunom Lokotarom nisam došao do kraja koji mi se činio zaokruženim. Knjiga je gotova kad je otisnuta, hvala Bogu na tiskarskim strojevima jer ja obično, i kad je već u tisku, pitam mogu li nešto izmijeniti..." Pa, rekli bismo – ne, nikako, ispala je baš kako treba.
