Promjene predložene kurikularnom reformom omogućuju mladim osobama, jer o njima se zapravo radi, razvoj različitih znanja i vještina u skladu s njihovim interesima i mogućnostima. A te su mogućnosti vrlo raznolike i ne mogu se svesti na neko područje. Ova zemlja ima jednako koristi od poljoprivrednika, radnika u industriji, programera, čistača ulica, doktora i spisateljica.
Nakon što je konačno konstituirana Ekspertna radna skupina za provedbu cjelovite kurikularne reforme, a Radovan Fuchs odabran za posebnog savjetnika Vlade za koordinaciju njezina rada, izjavili ste da bi reformu trebalo odgoditi. Zašto?
Reformu ne treba odgoditi, nego prvu godinu treba posvetiti pripremi škola i učitelja, izradi odgojno-obrazovnih sadržaja i materijala za učenje te objašnjavanja prirode promjena. Ta je godina uvijek i bila osmišljena kao dio reforme. To nije izgubljena godina za Hrvatsku, nego upravo suprotno. To je dobitak. Svibanj je, a nemate odobrene kurikulume, izrađena nastavna sredstva, niste došli do ljudi koji to trebaju provoditi, ne znate tko vodi proces, nemate jasno političko suglasje niti u parlamentarnoj većini. Istodobno, odbacili ste cjelovitost reforme, maknuli sve dijelove koji su srž promjena... Ako želite kozmetičku promjenu za svoje sitne političke i osobne interese, onda radite ovo što se sad događa. Radili su i mnogi prije. Hrvatska se toga nagledala. Različite nerazvijene zemlje redovito prolaze reforme od 'srpnja do rujna' uz konzultantske usluge i pomoć. Vjerujem da je Hrvatska ipak malo zrelije i kompetentnije društvo. Na kraju, to je dokazala i procesom cjelovite kurikularne reforme. Ako pak želite dati perspektivu ovome društvu kroz cjelovitu i dobro pripremljenu promjenu, trebate osigurati vrijeme, imati jasan plan i objasniti svima o čemu je tu riječ.
Čini se da je reforma obrazovanja toliko kompromitirana uplivom politike i interesnih skupina da je postalo nezamislivo da će se u skorije vrijeme pronaći put izlaska. Je li nužna uspostava transparentnih procesa uopće moguća u sustavu kakav mi sad imamo? Kao što ste sami rekli u nedavnom intervjuu, preduvjet su jasni odgovori na nerazjašnjena pitanja – ali čini se da nitko nema jasnu viziju niti razumije pitanja. Koliko smo objektivno udaljeni od 'suvremenog obrazovanja za djecu budućnosti'?
U Hrvatskoj sama vlast ruši osnove demokratskog poretka, poput vladavine prava, meritokratskih principa, transparentnosti i poštovanja natječajnih procedura. Vođeni sitnim i osobnim interesima, hrvatske političarke i političari pokušat će izigrati bilo kakvu pozitivnu perspektivu Hrvatske. Jasno će i nedvosmisleno početi prozivati struku za miješanje u prostor politike radeći klasičnu zamjenu teza jer zapravo politika zauzima prostor struke. Tako će državni tajnici početi određivati što se uči iz likovne kulture ili biologije, a dijelovi saborske većine dovodit će u pitanje učenje o evoluciji. Vodit će se maksimom da izborni rezultat daje politici apsolutno pravo, pri čemu će zanemariti činjenicu da trenutačna obrazovna vlast dolazi u koaliciju ne preko izbora, nego preko prosvjeda za potpuno drugačiju kurikularnu reformu od one koju sad provode. Svaki pokušaj utjecaja struke bit će minimaliziran i marginaliziran. Svaki pokušaj reforme iz zbornica i vrtićkih skupina bit će 'institucionaliziran'. Na tom će putu pokušati diskreditirati, kupiti, potkupiti ili zakupiti. Većina će na to pristati, ali neki ipak neće. Kad ispuni svoje ciljeve, vlast će reći da su oni 'intenzivno i vrijedno radili na poboljšanju hrvatskog obrazovanja, ali da su te promjene složene'. Iza njih će ostati groblje zastarjele informatičke opreme. Za ljude ih neće biti posebno briga, jer će oni sami i njihova djeca već biti negdje drugdje. Negdje gdje su blizu 'suvremenom obrazovanju za djecu budućnosti'. Istodobno, mi ćemo i dalje žvakati žvaku prošlosti koju nam opetovano zavodljivo podvaljuju ti isti ljudi. Razmišljat ćemo o tome koliko smo mi i naša djeca objektivno udaljeni od suvremenosti... Tko ne pamti, iznova proživljava.
U Hrvatskoj je posljednjih godina sve snažniji neokonzervativni pokret koji promovira 'tradicionalne kršćanske vrijednosti'. Kolika je po vašem mišljenju stvarna podrška konzervativnoj desnici u hrvatskom društvu? Predstavlja li ona stvarnu opasnost za dosegnutu razinu ljudskih prava i sloboda?
Opasnost za dosegnutu razinu ljudskih prava i sloboda, prije svega, nalazim u inertnosti onih koji se zalažu za te koji bi trebali štititi i boriti se za te vrijednosti. Ljudi u Hrvatskoj često misle da će se netko drugi izboriti za njih. Neće. Ta je borba svakodnevna i uključuje razgovore s onima koji misle drugačije. To je osnova pluralnog, demokratskog društva. Neokonzervativni pokreti u Hrvatskoj imaju vrlo malo veze s kršćanskim vrijednostima. Njih nije briga za vrijednosti. Osnova njihova djelovanja je isključivo financijski interes. Novac je ideologija koju zastupaju i kojoj vjeruju. Samo novac i ništa drugo.
Na ZBF-u biste trebali sudjelovati u panelu na temu 'Tiranija izbora – obrazovanje u doba filtriranja' zajedno sa slovenskom teoretičarkom Renatom Salecl koja u svojoj knjizi 'Tiranija izbora' govori o tome da suvremeno zapadno društvo zapravo preobiljem slobode i izbora kod ljudi izaziva tjeskobu i nezadovoljstvo. Svako učenje je na neki način filtriranje. Kako obrazovni sustav može odgovoriti na te izazove razvijenog kapitalizma?
Upravo razvojem sposobnosti donošenja odluka i rješavanja problema, kritičkog mišljenja i mogućnosti samoregulacije. Kad uz to pokušate kod mladih osoba razviti i znanja i vještine upravljanja sobom i povezivanja s drugima te komunikacije i suradnje kao oblika rada, onda možda i postoji odgovor na te izazove. Pitanje je, naravno, tko želi takvu školu? Kome odgovaraju ljudi koji su sposobni kritički misliti? Oni koji su sposobni surađivati. Oni koji su uključivi, poštuju druge i drugačije te ne mrze. Kome to u Hrvatskoj može štetiti?
Kad govorimo o 'tiraniji izbora' – je li 'tiranija' doista prikladna riječ? Suvremeni zapadni čovjek uživa najveće slobode u povijesti čovječanstva. Prvi put u povijesti izbor je na nama – sami biramo tko ćemo biti, koje ćemo sadržaje upijati, kako ćemo se oblikovati... Ali nismo zadovoljni, ne želimo preuzeti tu odgovornost, mogućnost izbora tako odjednom postaje nasilje nad našim sebstvom. Nije li ipak bilo kakav izbor bolji od nedostatka izbora?
Mogućnost izbora uvijek je bolja od njegova nedostatka. Problem se nalazi u tome da je u današnje vrijeme ta mogućnost često iluzija. Čini nam se da u širokoj lepezi onoga što nam se nameće postoji suštinska razlika, a nje zapravo nema. U tom nepostojećem prostoru izbora iluzija odabira postaje tiranija. Ipak, iz osobne perspektive rada na cjelovitoj kurikularnoj reformi smatram da postoji mogućnost odabrati napraviti nešto drugačije. Osmisliti procese, dati ljudima iz škola i s fakulteta alate i samopouzdanje da mogu utjecati na vlastitu budućnost i budućnost društva. Na primjeru pokazati pravu mogućnost izbora i sve ono što bi Hrvatska mogla biti. Demokratičnije, uključivije, napretku usmjereno društvo. Jedna bolja Hrvatska.
