Liv Strömquist je u Švedskoj iznimno popularna autorica. Surađuje s nekoliko tamošnjih dnevnih i tjednih novina, drži predavanja, a prvi strip album objavila je još 2005. godine. Nakon "Sto posto masnoće" slijedili su "Nagon", "Einsteinova žena", "Osjećaj princa Charlesa" i "Glasam za Liv". Ove godine izdavačka kuća Sandorf u Hrvatskoj je objavila njezin "Plod spoznaje" - strip-album koji se na informativan i zabavan način bavi ambivalentnim odnosom prema ženskom spolnom organu, od prapovijesti do danas.
Strömquist je rođena u Lundu, a odrasla je u malom švedskome mjestu Ravlunda u južnoj Švedskoj. Danas živi u Malmöu te sebe najradije predstavlja kao feministicu i strip-crtačicu. "Pripadam sceni 'uradi sam' fanzina, a inspirirao me feministički punk pokret 90-ih. Obožavala sam slušati glazbu američkog punk benda Bikini Kill i pjevačicu Kahtleen Hanna, koja također radi fanzine. Fanzini su me privukli tijekom studija. Studirala sam političke znanosti, filozofiju i književnost.
To me, s literaturom koju sam tad proučavala zbog studija, potaknulo na stvaranje fanzina. Zapravo, kako je vrijeme odmicalo, tako su se moji fanzini sve više pretvarali u literaturu, tj. u komentiranje štiva koje bih proučavala tijekom studija." I danas njezini stripovi obrađuju uvijek neku sociopolitičku temu, i to s aspekta feminizma i lijeve političke perspektive, ali glavno im je obilježje satira koju koristi kao borbu protiv moći i nepravde.
Danas se za Strömquist može reći da je feministička ikona u Švedskoj i da je njezin rad dobio brojne sljedbenice koje su razvile cijelu zasebnu scenu. Na pitanje kako je nastala ideja za "Plod spoznaje", Strömquist kaže da je htjela napraviti kulturološku konstrukciju tog "najvažnijeg ženskog organa".
"Svaki autor počne pisati knjigu kad ga na to natjera neki neriješeni problem, nešto što ga muči ili boli. Na pisanje 'Ploda spoznaje' mene je natjerao osjećaj srama i zbunjenosti. Zapravo, sve je krenulo od jedne self-help knjige u kojoj autor opisuje razliku između srama i osjećaja krivnje. Napisao je da krivnju osjećamo kad učinimo nekome nešto loše. No osjećaj srama nije povezan s nekom našom radnjom, nego ga osjećamo zbog onog što smo mi i tko smo mi. Taj intenzivni osjećaj koji iskusimo u mladosti ili tijekom života obično se ureže snažno u našu memoriju i proganja nas kasnije tijekom cijelog života. I sama imam takva iskustva iz nekoliko različitih situacija. No najsnažniji je bio onaj povezan s mojim tijelom, odnosno s mojim spolnim organom i mjesečnicom. Pitala sam se zašto imam tako intenzivno sjećanje na tu jednu konkretnu situaciju, htjela sam da taj osjećaj nestane jer je djelovao vrlo uznemirujuće. Shvatila sam da to nema veze s nečim što sam učinila, nego s tim što sam i tko sam ja. Da je to zato što sam žena. Događaj datira još iz srednjoškolskih dana, kad sam bila tinejdžerica. Sjedila sam u razredu i sjećam se da sam imala užasno jake bolove tijekom mjesečnice. No bila sam toliko zbunjena i bilo me sram reći učiteljici da moram izaći iz učionice i otići po tabletu protiv bolova. Na kraju sam se onesvijestila. Kasnije sam mnogo razmišljala o toj apsurdnoj situaciji i mučenju koje sam si bez razloga priuštila."
Kako kaže, netko bi možda mogao psihoanalizirati taj njezin postupak, no nju ne zanima psihologija, nego društvo, jer je uvjerena da nije jedina koja se našla u takvoj situaciji. Počelo ju je zanimati odakle taj taboo i koji su mu povijesni i kulturološki uzroci?
"Tako se ovaj strip 'Plod spoznaje' razvio u knjigu o tom dijelu ženskog tijela. Što sam više istraživala, to sam više dolazila do nevjerojatnih podataka. Prije svega, da se ženski spolni organ sasvim pogrešno imenuje i da se najčešće koristi izraz vagina, koja je tek jedan dio tog organa. Ženski spolni organ toliko se često mistificirao, ne samo tijekom povijesti, nego je to ostalo sve do današnjih dana. Zato sam jedno poglavlje posvetila povijesti malih stidnih usana, tom malom dijelu tijela o kojemu se uopće ne govori, ali i o ostalim dijelovima o kojima se toliko malo zna."
Mistifikacija ženskog organa dovela je do toga da ga je čak i medicina vrlo kasno počela proučavati pa se prava veličina klitorisa otkrila tek prije 20-ak godina.
"Zar to nije nevjerojatno? Zar nije nevjerojatno da se vagina poistovjećuje s cijelim organom čak i kad se misli samo na njezin vanjski dio koji se zove vulva. A ta riječ se vrlo, vrlo rijetko koristi, što je slučaj sa svim jezicima. Razlog je taj što se o tom organu malo kad razgovara i smatra se da je to sramotno."Podaci koje je Strömquist prikupila u knjizi "Plod spoznaje", iako je riječ o stripu, toliko su opsežni i zadiru u sva polja društvenih znanosti, od filozofije i povijesti pa sve do trivije. Obradila je mnoge teorije koje su kroz povijest pisali muškarci o ženskom spolnom organu. Stormquist govori:
"Primijetila sam da se često o vulvi i vagini govorilo na isti način. Poput 'morali bi biti ponosni na vaginu'. Ali nitko nikad ne govori na takav način o drugim organima. Nitko nikad nije rekao primjerice: 'Budite ponosni na svoju jetru, to je tako predivan organ, morate osjećati zahvalnost što ga imate'. Zapravo sam uvidjela da su muškarci opsjednuti ženskim spolnim organom i svim što je u vezi njega, a to je stvarno bizarno. U Bibliji, primjerice, imate stranice i stranice ispisane o mjesečnici, kako je ona grozna, kako ne smijete sjediti na mjestu na kojem je sjedila žena s mjesečnicom, ako je sjedila na jastuku koji je kasnije stavila na krevet, više ne smijete leći u taj krevet - kao da je riječ o zaraznoj bolesti i kontaminaciji".
Nadalje, kako kaže, opsjednutost muškaraca ženskim spolnim organom i njegova mistifikacija također sežu daleko u povijest: "U različitim povijesnim razdobljima na različite načine muškarci su bili opsjednuti ženskim spolnim organom. Kad pogledate razdoblje lova na vještice, ženu bi temeljito pregledali ne bi li našli vještičje znakove. A njih su tražili i na ženskom spolnom organu - istraživali bi ima li na njemu madeže ili sitne bradavice. Sve to seže do novije povijesti i Freuda koji je također intenzivno bio opsjednut ženskim spolnim organom, a bio je ugledni psihoanalitičar". Kako kaže autorica, nikad se prema tom organu nije imao objektivan i racionalan stav:
Nastavak na sljedećoj stranici...
