'Mi i dalje važemo mrtve kao životinjske polutke na tržnici'

Veliki Danilo Kiš ovako je opisao odnos pisca prema prošlosti: “Moderni Skrib, osvrnuvši se na prošlost, ne može je sagledati s bezrezervnim ponosom i bez kajanja, niti može ne biti svjestan opasne moći koju ona posjeduje”. Suvremenom piscu, smatra Kiš, izvjesno je samo to da niti jedan od putova koje će izabrati nije bez opasnosti, da svako traženje apsolutnog i svaki pokušaj globalnog rješenja vode u redukcionizam, dok je zatvaranje u “zvučnu tišinu” zlouporaba dara koji mu je bog dao. 

I tako se pisac danas, kao magarac iz glasovitog Buridanova moralno-filozofijskog paradoksa, našao između dvije mogućnosti: da se baci u borbu za principe ili da obrađuje svoj vrt. Izabere li prvo, na neki je način iznevjerio literaturu; izabere li drugo, ostaje mu permanentno kajanje da je proživio svoj vijek uzalud, da je iznevjerio svoj dar. Kiševo obraćanje 48. međunarodnom kongresu PEN-a u New Yorku 1986. ukoričeno je postumno u knjizi “Život, literatura”, čiji sugestivan naslov u dvije riječi sažima jednostavnu orbitu koja definira postojanje jednog od najvećih pisaca naših prostora prošlog stoljeća: život je književnost, a književnost život. 

Hvatanje istine dokumentiranjem povijesti, kako neki opisuju Kišev život i književnost, prepoznat ćemo i u životno-literarnim koordinatama osječke spisateljice Ivane Šojat, nagrađivane pjesnikinje, esejistice, prozaistice i romansijerke koja je također, osim što s Kišem dijeli interes za mrakove ljudske duše i potragu za povijesnim istinama miješanjem stvarnog i fikcionalnog, život pretvorila u literaturu i obrnuto. 

Davor Javorovic (PIXSELL)

Upravo piše i novi roman koji će izaći u Frakturi, “Put u maglu”, gdje kroz vizuru urušavanja vinkovačkoga kolodvora, koji je nekoć bio pupak svijeta, ispisuje povijest toga grada. I još prevodi knjigu irskoga književnika Josepha O’Connora “Shadowplay”. Moderna Skribkinja koja uza sve to ima “dnevni” posao urednice kazališnih izdanja HNK Osijek, Ivana Šojat autorica je zapanjujuće širokoga registra – dok roman “Put u maglu” predstavlja svojevrstan nastavak autoričinih dokumentarističko-fikcijskih povijesnih literarnih istraživanja, njezin prvi izlet u književnost za mlade, “Zmajevi koji ne lete”, moćno je introspektivno putovanje u izrazito sklizak djevičanski teritorij problematike (disfunkcionalnog) odrastanja i pisanja za mlađu publiku.

Express: Krenimo od novoga romana, ‘Zmajevi koji ne lete’. Tema je maloljetnička ovisnost o osvježivačima prostora, ali zapravo nije jednoznačna – problematika ovisnosti tek je površina ledenog brijega disfunkcionalnosti u obitelji. Kako to da ste odlučili obratiti se mladima? Iz kakve je vrste emocionalne dinamike proizašla ta knjiga?

Živimo u društvu koje ne samo da je permisivno nego i potiče neke konzumacije koje pravda njihovom legalnošću. Pogledajte, primjerice, alkohol. U nas se razvio glomazni epski narativ o glupostima koje smo učinili mrtvi pijani. Alkohol nam ubija ljude po cestama, katalizira obiteljska nasilja, vodi u bijedu, uništava obitelji, traumatizira djecu, uništava izglede za budućnost. Ali svejedno: tko ne pije taj je sumnjiv, sumanut, nenormalan. Slično se sad, zapravo već godinama, događa s osvježivačima koje djeca mogu kupiti posve legalno, koje bilo tko bilo gdje može pušiti bez straha da će ga uhititi, kazneno goniti. Premda su izuzetno opasni i opaki, razvijaju tešku ovisnost te mogu dovesti do smrtnog ishoda. Na pisanje ovog romana navela me činjenica da sam nekoliko puta svjedočila intervencijama Hitne medicinske službe na ulici kad bi se neko dijete srušilo kao u napadu padavice. Šokovi koje sam pritom doživjela naveli su me da razgovaram s prijateljima i poznanicima psiholozima, psihijatrima i doktorima medicine, koji su me uputili u zapravo sablasno činjenično stanje o mladosti koja se pretvara u zombije. Jednostavno nisam mogla ne napisati ‘Zmajeve’ kad sam doznala za efekte konzumacije osvježivača, za bolove u utrobi, mučnine, glavobolje, kad sam doznala za roditelje koji zbog onog ‘što će ljudi reći’ i sramote odbijaju djecu povjeriti stručnjacima na odvikavanje, za činjenicu da legislativa usprkos vapajima medicinske struke ništa ne poduzima, pa se bezdušni po običaju bogate na tuđoj bijedi. Jednostavno sam morala ‘kopati’. I pisati. 

Express: Vjerojatno ne postoji obitelj koja na neki način nije disfunkcionalna; no zanimljivo je da kao problem ne izdvajate samo onog roditelja koji taj problem predstavlja – gotovo podjednak je problem i onaj roditelj koji šuti, koji dopušta. Je li, na izvjestan način, njegova odgovornost veća? Kakvu vrstu obračuna s obitelji kao institucijom za vas predstavlja ta knjiga?

Da, to ste sjajno primijetili: onako kako nema osobe bez nekih trauma, rana, tako nema ni savršenih obitelji. Uvijek smo skloni, možda ne pretjerivati nego na pretjeran način ispravljati vlastite proživljene nepravde na svojoj djeci. Skloni smo krajnostima, možda zato što su opipljivije: pretjerana skrb – izostanak svake skrbi, pretjerana kontrola – izostanak svake kontrole, roditelji koji djeci žele biti prijatelji – roditelji tirani. Dajemo ono što smo naučili ili ono za čime smo čeznuli. Samo, ono za čime smo čeznuli, a što je izostalo, uvijek projiciramo, prakticiramo na nekakav idealiziran način. Ima roditelja koji dopuštaju sve zato što se boje da će zabranama i opiranjem dječjim prohtjevima izgubiti njihovu ljubav. Tomu je tako zato što su ih tijekom odrastanja učili da se ljubav mora zaslužiti najčešće pokornošću. Nema zato čarobnog štapića za rješavanje obiteljskih trauma. One su poput u zemlju duboko zabijena korijenja nekog monumentalnog stabla, recimo jablana. Nitko zato nema pravo arbitriranja i izricanja osude. Dužnost svakog od nas je zapravo ‘obračunati’ se sam sa sobom, s vlastitim deformitetima. Jednako tako, u nas je ukorijenjen mit o majčinstvu koje se aktivira nekakvim čarobnim automatizmom, mit o majčinskoj nježnosti i skrbi, koji u stvarnosti uopće ne drži vodu, koji nekakvo nasilje i zanemarivanje uvijek, bez razmatranja, pripisuje muškarcu. Muškarac se bez ikakvih problema, nepodnošljivom lakoćom, pretvara u nečovjeka. A itekako ima majki – santi leda, verbalnih zlostavljačica, koje u konačnici djeci čine daleko veću štetu. Žena, naime, doista drži sva četiri ugla kuće, pa kad zakaže taj majčinski princip, ta ‘učiteljica nježnosti’, sve se urušava. Znate, stotine tisuća, pa i milijuna obitelji, nekako su preživjele očeve alkoholičare, kockare, razvratnike. Jaki ženski principi uspjeli su sve sačuvati na okupu. Uz relativno ‘manje’ brazgotine na duševnim stanjima djece. No kad žena ‘pukne’, ona iza sebe ostavlja emocionalne invalide, duboko nesretnu djecu, koja smatraju da nisu ničega dostojna budući da nisu uspjela ‘zaraditi’ ljubav majke. To su, dakako, moja promišljanja, daleko od svake stručnosti, rezultat su promatranja obitelji i ljudi oko sebe.

Igor Šoban/PIXSELL

Nikad nisam mogla, željela, a ni znala pisati atopije. Za mene bi atopija bila opravdana samo kad bismo tematski potpuno iscrpili sve što nas okružuje, sve što nas je kauzalno dovelo do ovoga u čemu jesmo. Statistički gledano, ta stvarnost u kojoj boravimo je bljutava poput ‘priče’ u kojoj svi jedemo sarmu premda neki sustavno kusaju zelje, a drugi se goste mesom. Zato ne ljubim statistiku. Onako kako ne ljubim nikog i ništa što ljude i život sam po sebi svodi na brojeve, na zajedničke nazivnike, u stilu: svi muškarci su svinje, svi Dalmatinci su lijeni, svi Slavonci su debeli. Da ne idem sad na nacionalne okvire, koji su još ‘živopisniji’ u predrasudama. Život je vječno kretanje. Heraklitovski. Izdvojene ljudske priče su kamičci koji stvaraju mreškanje na površini vječnog, tvrdoglavog života. A ljudi čine i užase, nepojmljivo strašne stvari. Taj poriv za surovošću potiče me na promišljanje, traženje razloga. Jer ništa ne dolazi ex nihilo. Postoji tako priča koja me još muči. Prije četiri mjeseca od posljedica stradavanja u prometu umro je moj prijatelj i kolega, glumac HNK u Osijeku, Aleksandar Bogdanović. Na pješačkom je prijelazu završio pod kotačima automobila kojim je upravljao i mjesecima zapravo divljao mladić od dvadesetak godina. Uz tog mladića su u tom automobilu sjedile još tri jednako mlade osobe. Mladić se nakon udesa nije zaustavio, a nijedan mu od njegovih suputnika nije rekao neka se zaustavi, pozove Hitnu, provjeri što je s čovjekom što ga je iza sebe ostavio na cesti. Išla sam pogledati profil na Facebooku tog mladića i iščitala ondje cijelu priču o bahatosti. Zapitala sam se: što je tog mladog čovjeka navelo na tričavu pomisao da je posebniji, važniji, jači, veći od drugih? Odakle mu ta bahatost, koja je cijeli njegov identitet, koji zapravo nema pokrića? Što nekog navede na pomisao da je važniji od bilo kog drugog? Eto, takve ‘priče’ me tjeraju na pisanje. Ne zato što si umišljam da ću njima iz mrtvih vratiti nevine nego zato što mi je želja pozvati ljude na promišljanje, razmatranje. Jer, stvarnost je, za razliku od povijesti, promjenjiva kategorija: možemo je mijenjati, premještati u nešto čovječnije, manje strašno.  

Express: Ima li književnost smisla u današnjem ciničnom svijetu?

Budući da mi je život već 20 godina blisko vezan uz teatar, budući da dubinski proživljavam nastajanje svake predstave u produkciji HNK u Osijeku, neizostavno sam postala svjesna krucijalne važnosti umjetnosti, pa tako i književnosti, koja je njezin dio. Koliko god da književno i dramsko stvaranje nastaje post festum, reakcijski na neku pojavnost, u kazalištu je, primjerice, i više nego vidljivo kako se temeljna potka svakog djela nikako ne mijenja – ta potka su ljudska priroda i uvriježeni obrasci ponašanja, stavova, paradigmi. Većina djela su svevremenski uradci: pogledajte, primjerice, Shakespeareova ‘Mletačkog trgovca’, Shylockov završni monolog, koji se okončava zapravo jezivim upitom: ‘Zar mi ne krvarimo?’. Uloga književnosti i teatra tako je uloga pojačala, markera za obilježavanje devijacija koje bismo trebali ispraviti, pozivanja na činjenicu da nam ne može biti bolje dokle god ima onih kojima je iznimno loše. To je, dakako, moj osobni, vjerojatno pretjerano idealističan stav.  A cinizam, po mojemu je sudu on znak nemoći. Bilo da je riječ o nemoći koja je spoznala, pa je svjesna da malo toga može promijeniti, bilo da je riječ o nemoći da se argumentira. Cinizam je plod dviju krajnosti: idejne i bezidejne. Usprkos tome, ili baš zbog toga, književnost je oduvijek imala svoju svrhu i imat će je uvijek. Bez obzira na množinu publike. U smislu da je onaj koji je spasio jednog čovjeka zapravo spasio cijeli svijet.

Express: Upravo radite na knjizi ‘Put u maglu’, po čijoj je skici u Kazalištu ‘Joza Ivakić’ Vinkovci početkom godine postavljena predstava ‘Štajga’, povijesni prikaz života vinkovačke željezničke stanice. U svojim se romanima često okrećete povijesnom dokumentarizmu kako biste, spajajući karaktere i vrijeme, istražili ključne pokretačke poluge društva, preispitali što je to što pokreće svijet. Jesu li, u tom smislu, ‘ljudi u vremenu’ temelj svakog pisanja? Kakve ljude u vremenu, ili bolje, kakvo vrijeme u ljudima otkriva vaša nova knjiga?

Što dalje odmičem u tom svom nastojanju pisanja o ljudima u vremenu, to u većoj mjeri uviđam kompleksnost tog odnosa. Jer koliko god vrijeme rađa nehajne ljude ili ljude u strepnji, toliko i ljudi porađaju vlastito vrijeme i okruženje unutar njega. I čini se da u sve većoj mjeri odustajemo od prava (i dužnosti) na pobunu. Često sam, naime, gledala dokumentarne snimke masovnih smaknuća u kojima šačica krvnika, nacista, uz rub unaprijed iskopane rake metkom u potiljak ubija desetke, stotine tisuća ljudi koji im krotko prilaze i padaju u kolektivnu smrt od ilovače. Često sam se pitala zašto se ti ljudi nisu pobunili, skočili za grkljan ubojicama čak ni u fatalističkom trenutku neizbježne smrti. A onda, opet, gledamo kako već 30 godina drukčijom smrću umiru cijela područja naše države. Slavonija, primjerice. I nitko se kolektivno ne buni. Nepotistička, stranačko-uhljebnička kasta zapravo nesposobnih ili osrednjih dovela je do potpunog uništenja željeznice, koje je najvidljivije u Vinkovcima. Rijetki su se bunili, većina je šutjela i rogoborila u uskim, bliskim krugovima. Kolodvor kroz koji je u najboljim danima, recimo 1969., znalo godišnje proći čak 18 milijuna putnika danas je sablasno mjesto. Kolodvor koji je nekoć zapošljavao 3000 Vinkovčana danas jedva opstaje. Hrvatske željeznice su, poput ostalih državnih tvrtki, postale mjesto na kojem se bez dizanja prašine i buke zapošljavaju supruge, rodbina i prijatelji političara. Željeznički prijevoz, kojem se vraćaju sve europske države svjesne njegove ekonomičnosti i ekološke prihvatljivosti, u Hrvatskoj je zamro. Putovanje vlakom od, recimo, Osijeka do Zagreba danas tako traje više od pet sati ‘brzim vlakom’. Vinkovački kolodvor zapravo je metafora Slavonije i njezine sudbine. Dužnost istine nagnala me da pišem baš ‘Put u maglu’. Zbog magle koja je i predizborna metafora, ali i stvarnost u kojoj se mi Slavonci svakodnevno nalazimo.  

Davor Javorovic (PIXSELL)

U metaforičkom smislu život volimo prezentirati kao putovanje. Bilo da govorimo o determinantama počela i kraja, bilo da govorimo o tim raskrižjima, važnim životnim odlukama i događajima koji nas oblikuju ranjavanjima ili milostima. No kolodvor je sam po sebi fascinantno mjesto, mjesto sudbinskih susreta, rastanaka, odlazaka, povrataka, čekanja. Osobito je tomu tako nekoć bilo na vinkovačkom kolodvoru, gdje su se u čekaonici drugog razreda nekoć kuhale kave, jelo se i pilo, pjevalo, ispraćalo u ‘onu’ vojsku, odlazilo brici koji i dan-danas ondje ima svoju radionicu. Ima tu i mistike – teretni kolodvor u Vinkovcima tako je nastao na starom njemačkom groblju, pa su mnogi željezničari svjedočili čudnim pojavama, neki čak tvrdili da su ondje viđali duhove. Tu su i mitski samoubojice koji se bacaju pod vlakove, traume strojovođa koji su svi odreda barem jednom ‘ubili nekoga’. Što dalje odmičem s pisanjem, to se više šire ti krugovi priča i sudbina, to je više sudbinskih materijala. 

Express: Povijest se ponavlja, revolucije oponašaju poznate obrasce moći, ljudi su podložni retorikama onih koji tu povijest na kraju pišu. Svaki pisac pripada prostoru i jeziku u kojem piše; koliko pisanje pridonosi vašem razumijevanju povijesti - a time i sadašnjosti, pa i budućnosti - prostora kojemu pripadate? Je li književnost za vas istodobno neka vrsta izlaženja na kraj s neugodnim istinama i mijenjaju li te spoznaje vaš odnos prema pisanju i tome što biste željeli postići kroz književnost? Kako biste, u tom smislu, definirali svoju spisateljsku poziciju unutar literarne tradicije?

Dakako, uvjetovani smo i jezikom i okruženjem, kulturološki i tradicijski, te je samim tim izuzetno bolno razbijanje paradigme. Naivno sam, naime, u samim počecima svojeg pisanja vjerovala da će me traganje za istinom dovesti do te famozne nepodnošljive lakoće postojanja. No to je izostalo. Što dalje idem, to više uviđam mitološke temelje na kojima počivaju sve tako zapravo prokleto nacionalne književnosti. Zločinac za jedne uvijek je heroj za druge. I uvijek je krvi u potocima. A nijanse su tako suptilne i tako su daleko od crno-bijelih prikaza kojima težimo. Povijest u konačnici ne pišu pobjednici nego mase koje uvijek ‘nasjednu’ na najlakše i najprihvatljivije objašnjenje, koje uključuje onu staru: ‘Krivac je uvijek onaj drugi, drukčiji’. Uvijek je bilo i bit će najteže prihvatiti to da u svojim njedrima gajimo kukolj. Razum je tako krhka kategorija. Tako vas lako proglase izdajnikom. Zato mi je izuzetno teško definirati vlastitu poziciju unutar korpusa naše književnosti. Književnost je samotan ‘posao’. S jedne je strane itekako uvjetovan kolektivnim, no s druge je strane, ako istinski prionemo, to rad na razbijanju općeprihvaćenog, sagledavanje iz drukčijih rakursa. Čini mi se kako je to pozicioniranje također uvijek nekako post festum, s odmakom u vremenu. 

Express: Foucault 19. stoljeće opisuje kao stoljeće opsjednuto krizama i ciklusima, akumulacijom prošlosti, pretrpanošću mrtvima, s 20. naziva ‘epohom prostora, simultanog, supostavljanja bliskog i dalekog, susjednog, raspršenog’, pri čemu kao ključnu kušnju pred kojom se svijet našao vidi ideologijske konflikte između ‘pobožnih potomaka vremena i ogorčenih stanovnika prostora’. Čini li vam se da se taj sukob, 20 godina unutar 21. stoljeća, konačno razriješio? Što po vama predstavlja ključnu kušnju za svijet danas? Ako su logori jedan od najpouzdanijih simbola 20. stoljeća, što bi mogao postati taj simbol našeg stoljeća?

Samo bih se dijelom složila s Foucaultom. Naime, ta pretrpanost mrtvima i akumuliranje prošlosti itekako se prelila - barem u nas - i na dva sukcesivna stoljeća. Mi i dalje važemo mrtve kao životinjske polutke na tržnici, razlučujemo im i ‘važnost’ i brojnost. Kao da ne govorimo o ljudima nego o streljivu za i dalje tako ideološke borbe, da ne kažem pokolje. Mi smo robovi ideologija koje većina ljudi zapravo ne može koncepcijski ni pojmiti. Poistovjećujemo ideologiju s nacijom, vjeru s nacionalnim identitetom. Upravo zbog toga se itekako slažem s Foucaultovim poimanjem luđaštva kroz povijest. Mnogi u nas luđacima dopuštaju ulogu predvodnika samo zato što je taj luđak pronašao pravi ključ za pokretanje mehanizma kolektivnog identiteta. Uza sve to, smatram da je 21. stoljeće i prostor ogromne samoće. Usprkos tehnologiji, ili baš zbog nje, koja nas samo prividno zbližava, nikad nije bilo toliko osamljenosti, toliko očaja i anksioznosti. Nikad nije bilo toliko robova sreće, koja nam se nameće kao izvanjska i opipljiva kategorija. Budite sretni, mislite na sebe, brinite se o sebi, vrište nam naslovi po novinama, blebeću emisije za razonodu. I svi se krevelje, pretvaraju se u monstruoznu karikaturu sreće. Gotovo dnevnički se lažno predstavljamo na društvenim mrežama prisiljeni na ljepotu i sreću.

Meni je strašno što mi i danas, 75 godina nakon okončanja drugog svjetskog pokolja, na ovakav način govorimo o Jasenovcu, što se gložimo oko tog strašnog stratišta, što mjesto stradavanja toliko nedužnih neki koriste kao mjeru za razmjere njihova domoljublja. Bila sam u HOS-u kad mi je bilo 20 godina i nemam namjeru pravdati se. Dapače, ponosna sam na svoju mladenačku hrabrost i odlučnost da branim svoje. Pojedinci sustavno zaboravljaju tadašnje okolnosti mog pristupanja toj postrojbi. U kolovozu, kad sam pristupila HOS-u, Osijek je već bio izložen izravnim artiljerijskim napadima, dogodili su se pokolji u Borovu Selu i Dalju, spaljeno je selo Ćelije, iz Erduta i Aljmaša protjerano je stanovništvo, pala je Baranja, Osijek je bio okružen s tri strane. Tu govorim samo o bliskom okruženju u kojem sam živjela, u kojem smo preživljavali, polako život premještali u podrume. Nisam tad bila svjesna paravojnoga karaktera te postrojbe, koju je i predsjednik Tuđman pokušavao na neki način obuzdati i dovesti pod nadzor kako ne bi uništila diplomatske izglede Hrvatske u međunarodnim pregovorima i priznanju samostalnosti naše države, koju međunarodna javnost nikad ne bi priznala kao takvu da su uočili i natruhe fašizma, ponovne fašizacije. Naime, stranka koja je sad svedena na promile, a koja je iza te postrojbe stajala, u to je vrijeme dilala, i na njima zarađivala, sličice poglavnika i karte velike Hrvatske, provodila ‘heroizaciju’ čovjeka koji je u trenutku konačnog pada marionetske države kukavički pobjegao, prethodno si osigurao obilna financijska sredstva za lagodan život u izbjeglištvu i napustio svoje postrojbe, prepustio ih na milost i nemilost pobjednicima. No povijest se dogodila i ne podnosi kondicional. Moguće je samo frizirati je, mitologizirati za one koji nemaju hrabrosti priznati vlastite ljage. A takvih je, nažalost, previše. Nisam se borila za pozdrav što ga sad kukavički lijepe na dečke koji su časno izginuli u Domovinskom ratu. Gadna je to kombinacija, koja bi mogla unedogled izazivati prijepore. Zbog onih koji ne žele uvidjeti koliko je taj pozdrav krvav, jer stajao je u potpisu svih naloga za uhićenja, smaknuća, ispitivanja mučenjem, progone drugih i drukčijih, onako kako su to nalagali sramotni rasni zakoni. Ploča s tim pozdravom doista ne smije stajati u blizini Jasenovca jer predstavlja ruganje svakoj nevinoj žrtvi. Predsjednik Milanović je u pravu kad veli da tu ploču treba ukloniti. Mladost koja je svoje živote u Domovinskom ratu položila za Hrvatsku učinila je to boreći se protiv Miloševićeva fašizma, a ne boreći se za pozdrav. U krvoproliću ionako nismo imali vremena pozdravljati se. Nažalost, neki ni dan-danas nemaju valjda vremena za promišljanje, introspekciju vlastita identiteta, nekima su ljudi i dalje ljudi samo ako su ‘njihovi’. Lakše im je reći: ‘ah, ta Šojatica izdajnica’. Pa neka im bude. Žao mi je samo što su taoci šačice lajavaca od kojih dobar dio rata nije ni vidio ni iskusio na vlastitoj koži. 

Express: Je li nas globalna pandemija malo ipak trgnula? Našli smo se, s ostatkom svijeta, ujedinjeni pred istim neprijateljem koji svoje žrtve ne bira po nacionalnosti, podrijetlu, vjeri. Virus je u tom smislu istinski demokratičan. Jeste li optimistični u tome da bi Covid-19 mogao imati i pozitivan utjecaj na to kako vidimo sebe, kako promatramo svoje susjede, Druge? Ili će, naprotiv, ojačati nacionalizam, populizam i ekstremizam svake vrste?

Bojim se da smo se previše uljuljkali u tu autosugestiju koja veli da ćemo iz ovoga izaći bolji. Uvijek iznova zaboravljamo koliko su se loši znali okoristiti svakim kaosom i omastiti brke. Ili biblijski: iluzorno je očekivati da će baš svaki Savao doživjeti otkrivenje i padom s mazge uzdići se do Pavla. Ova pandemija će nas, bojim se, samo kratkotrajno podsjetiti na vlastitu krhkost i neznatnost u univerzumu. Svijet će brzo nastaviti dalje. Kao i nakon, recimo, španjolske gripe. A bojim se i da će populizam, kako mu već ime govori, nastaviti dalje, paradno i uspješno, pogubno za geopolitičku sliku svijeta. Kratkovidni vole zastave, koračnice i igre, čak i ako te igre uključuju mučne tuđe smrti, koje u mah mogu postati i njihove.

Igor Šoban/PIXSELL

Mjere što ih je donijela Vlada bile su doista razborite i pravodobne, uvjerena sam da su njima spriječeni neki mračni scenariji. Jedino je upitno kako će se te mjere odraziti na naše ionako krhko gospodarstvo. Ne vidim ni legitimitet, a ni opravdanost praćenja putem mobitela. Banalno govoreći: osoba koja namjerava prekršiti mjere samoizolacije može to učiniti tako da mobitel ostavi kod kuće i izađe. Policijski sat smatram mahnitom mjerom koja narušava temelje ljudskih sloboda. Osim toga, u Srbiji se, recimo, ispostavilo kako uvođenjem te mjere broj zaraženih i mrtvih nije smanjen. Pandemija je, naime, bombastično razotkrila ‘boljku’ svih država nastalih raspadom Jugoslavije – klijentelizam i nepotizam, koji su omogućili da se na čelu važnih institucija nađu podobni a ne stručni i sposobni, u praksu provedenu nakanu svih ‘velikih očeva nacije’ da oko sebe rasporede dodvornike i ulizice, pa mirno stoluju u carstvima velikih parola. Takva praksa sad je mnoge stajala života.

Express: Kakve bi posljedice mogla pandemija korona virusa i posljedična ekonomska kriza imati u ionako zapostavljenoj Slavoniji? Mnogi smatraju da su najveći problemi u toj regiji politički klijentelizam i korupcija na lokalnoj razini. Planirate li se ponovno kandidirati na neku od političkih funkcija?

Slavonci su vrijedni i srčani ljudi koji su svojim trudom i plodnom zemljom nekoć hranili cijelu bivšu državu. Prije nekoliko dana jedna me novinarka upitala hoće li se Slavonci sad trgnuti. Rekla sam joj da su se Slavonci trgnuli, shvatili sve i počeli odlaziti. Shvatili su da im je zemlja rasprodana, da im je industrija uništena – ne toliko ratnim razaranjima koliko pohlepom onih koji su se domoljubljem kitili da bi prikrili javašluk. Slavonija je uništena političkim klijentelizmom i duboko ukorijenjenom korupcijom. Dotukli su je oni koji su je trebali štititi. Prije tri godine uključila sam se u politiku vođena čistim idealizmom, dojmom kako se nešto može promijeniti. I dalje mislim da je promjena moguća, no potrebna je kritička masa čestitih i stručnih ljudi. Politika se u nas s pravom pretvorila u kužnu rabotu i ljagu. Pojede vas i uprlja kad se u nju sami uronite. Pogledajte primjer Dalije Orešković, koja je kao predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa budila divljenje ljudi, no koju su prezreli čim se kao predsjednička kandidatkinja uključila u politiku. Čim se angažiraš, postaješ sumnjiv. To je u nas postalo tako. U jednu ruku to je i razumljivo kad pogledamo imovinske kartice profesionalnih političara, koji se nikad nisu okušali u realnom sektoru. Ne namjeravam se ponovno uključivati u politiku, kandidirati se za neku poziciju. Moj poziv je onaj književni, umjetnički. Uvijek ću, međutim, izricati svoje mišljenje, na koje imam pravo, ljudsko pravo.

Parafrazirat ću O’Connora – divim se onima koji bez razmišljanja iz sebe izbacuju citate, jer ja nijednu svoju pjesmu ne znam napamet. Stokera njegov sin Nolly u jednom trenutku pita zašto valja čitati, čemu knjige, a Stoker mu odgovara da čitamo kako bismo doznali kako se osjećaju drugi, da spoznamo njihova stanja kako bismo ih manje osuđivali, a više shvaćali. I to je to. Nikada do kraja ne upoznamo ni sami sebe, jer nikad se ne nađemo u nekim okolnostima i situacijama. Kako onda upoznati druge ako ne razvijemo empatiju kroz uživljavanje. Mene su knjige uvele u sve ovo što jesam, izgradile su mi svijet. U djetinjstvu i mladosti mnogo sam čitala, imala sam sreću roditi se u obitelji u kojoj se čitalo i kupovalo knjige. Sigurna sam da moja kuća duha ima mnoge i velike prozore. Koliko god to oholo zvučalo. Toliko je tih knjiga koje su me protresle da je teško sjetiti se i nabrojiti baš sve moje literarni očeve i majke. No tu su svakako Marinković, Novak, Krleža, Parun, Jesenjin, Remarque, Duras, Hesse, Selimović, Balzac, Saint-Exupery, Poe. Moćna gomila kojoj zapravo nema kraja, jer pridodaju joj se i moji suvremeni kolege koje čitam, pratim, od kojih učim, jer učimo dok smo živi. Književnost je perpetuum mobile, putuje s čovječanstvom.