Američki teretni hercules 130C odnio me je u Split. Uza se imao sam ono što stane u platneni zeleni ruksak, kupljen u radnji s lovačkom opremom, pred moje prvo izviđačko logorovanje, u Dretelju 1978. Dio stvari nosio sam u džepovima svoje crne punkerske kožne jakne: pasoš, novac i predmeti u oltarskom džepu.
Sljedeće četiri noći proveo sam u hotelu Bellevue. Nakon toga sam autobusom putovao za Zagreb. U džepu sam imao i svojih šesnaest prethodnih plaća. Iznos je bio manji nego što sam očekivao. U Zagrebu prve sam tri noći spavao kod prijatelja, u Medvedgradskoj ulici. Sljedeća adresa mi je bila Kukuljevićeva broj 13. Zatim Kranjčevićeva, također broj 13, pa Vrbanićeva 2. Nakon Vrbanićeve živio sam u Ulici Vladimira Ruždjaka, odakle sam se selio u Kopernikovu broj 5.
Sa sedmom selidbom i kupovinom stana novcem kojim sam posudio od rođaka za mene započinje novo mjerenje vremena. To je vrijeme, u jesen 2003, kad bivam načisto da ću ostati u Zagrebu. Prethodnih deset godina međuvrijeme su u mom životu, između onog što je bilo prije rata i onog što će biti nakon rata. To sam međuvrijeme proveo u limbu i s osjećajem da sam ni tamo ni ovamo.
Na drugoj, trećoj i četvrtoj adresi živio sam s partnericom, kao podstanar. Na petoj sam, također u podstanarstvu, bio sam. Na šestoj adresi živio sam kod druge partnerice, u njezinom stanu. Selidbe iz drugog u treći i iz trećeg u četvrti stan proizlazile su iz njezine vječne potrage za boljim stanom. Moji odlasci i od prve, i od druge partnerice protjecali su u dramatičnim okolnostima, te su se morali što prije ostvariti. Tehnički gledano, podsjećali su na ratna izgnanstva.
U obje životne zajednice, s obje žene, otpočetka sam, gotovo instinktivno, nastojao sačuvati autonomiju svojih stvari. Nije ih bilo mnogo, ali sam pomno pazio da se ne izmiješaju sa stvarima koje nisu moje. Vjerojatno su i njih dvije to osjećale. Nisam znao zašto to radim, a možda nisam ni imao svijest o tome da pomno pazim na svaku sitnicu koja je moja. Stvari koje bismo zajednički nabavljali nisam smatrao svojima, premda ću neke od njih odnijeti sa sobom, iseljavajući se iz tuđih stanova i tuđih života. Pri prvom izlasku iz tuđega života u stanu sam zaboravio svoje prvo odijelo, svečanu košulju i kravatu, kupljene nekoliko tjedana ranije, nikad nošene. Ostali su visiti na vješalici okačenoj na luster u dnevnoj sobi. Da sam ih zaboravio sjetio sam se čim sam ključeve stana ubacio u poštanski sandučić. Moji činom rastanka zasnovani odnosi s bivšom partnericom nisu bili takvi da mi ona dostavi zaboravljeno odijelo. Niti sam je ja tim povodom pokušao kontaktirati. Ali mi je ostala u glavi ta neobična slika sivoga muškog odijela s košuljom i ljubičastom kravatom, koje visi o lusteru. Obješeno, kao da tako bez tijela čeka nekoga tko će ustanoviti smrt.
I pri drugom izlasku iz života koji mi je postao tuđi zaboravio sam neke svoje stvari. Opet se nisam javio da dođem po njih. Ali koje su to bile stvari, u međuvremenu sam ipak zaboravio. U deset godina mog zagrebačkog međuvremena količina mojih stvari narasla je od platnenog izviđačkog ruksaka do jednog polupraznog kombija za selidbe, u kojem je, uz četiri kutije s knjigama, kompjutorom i monitorom, ormarićem koji se rastvara u radni stol, te nešto malo odjeće, jubilarnu trećesiječanjsku grafiku Ede Murtića i jedno ulje na platnu Affana Ramića, bio i televizor. Odnio sam ga sa sobom, jer sam ga smatrao svojim, premda je bio stečevina zajedničkog života. Ali, eto, kupio sam ga svojim novcem, pa sam ga odnio iz nekog jada koji je valjda tipičan za ljude koji se rastaju, pa bi da sitno napakoste onom od koga odlaze. Televizor je još neko vrijeme životario u novom stanu, a onda se, dvije godine kasnije, zauvijek ugasio. Kupio sam novi televizor, tanjeg televizorskog tijela i mnogo većeg ekrana, koji moja bivša partnerica nikad više neće vidjeti.
Ono što me je začudilo bilo je: otkud tako malo stvari u toliko dugom vremenu? Izašao sam iz tog tuđeg stana i još jednom ubacio ključ u poštanski sandučić, sakupivši u deset zagrebačkih godina manje predmeta nego da sam deset godina bio zatvoru. Kako to?
Stan sam kupovao početkom studenog 2003. Papire sam nosio u caffe Limb, da ih pogleda odvjetnik s kojim sam se u to vrijeme družio. On mi je potvrdio da su papiri čisti. Zatim sam pronašao bravara, koji će zamijeniti bravu na stanu. Radio sam ono što sam čuo da se radi kada se kupuje stan. Bio sam uplašen, kao da ne kupujem stan nego kao da kupujem grobno mjesto. Trebat će vremena da se naviknem na promjenu, koja je mnogo veća nego što bih pomislio da to nije bio moj život, nego život nekoga mog književnog lika. Naime, ja sam tek kupujući stan stigao u tuđinu. Prije toga sam živio u prolazu. Osjećao sam se kao nomad, kao netko tko plovi po površini stvari i tko svakog trenutka može otići. Dok god je bilo tako nije mi bilo važno što u Zagrebu nemam nikoga svog, nemam rođaka, a ni tako dobrih prijatelja koji bi o mom životu bili spremni povesti računa kao o životu svoga bližnjeg. Ako bi se u studenom 2003. svodili računi, u Zagrebu sam bio sam kao što nikad prije nisam bio i nikad poslije neću biti. Razlogom te iznenadne, ledene i sveprožimajuće samoće bio je u kupovini stana i u svemu onom što je ta kupovina za mene podrazumijevala. Tad sam shvatio i to da moj odlazak iz Sarajeva nije bio dobrovoljan, jer se iz rata dobrovoljno ne odlazi. Iz rata se ide samo u progonstvo. Samo što se kasnije različito legitimiraju oni koji su nas protjerali. Dok su naokolo sipale mine i granate, i dok su naša srca i sljepoočnice sustizali puščani meci, a čudom nas spašavali dovraci naših automobila, u progonstvo su nas slali oni koji su po nama pucali. Kasnije, u progonstvo će nas slati oni koji su u našoj ulici, gradskome kvartu, gradu ili zemlji iz rata izašli kao pobjednici i kojima će do te pobjede biti toliko stalo da će nas i trideset godina kasnije držati na sigurnoj distanci od naših prijeratnih domova.
Ali ništa mi to nije na pameti bilo dok sam prelazio iz jednoga u drugo podstanarstvo, pa još s partnericama koje su se rodile i odrastale u Zagrebu. Kada sam konačno ostao sam, i kada sam s (dijelom) posuđenim novcima, koje je moj bosanski rođak čuvao za ne daj Bože, pa mi ih je onda, pun nekog neočekivanog i nezasluženog povjerenja, ponudio da si kupim stan, pa da mu ih poslije vratim, shvatio sam i da sam prognan sa Sepetarevca, i da u Zagrebu nikoga nemam, i da su sve te stvari koje sam naokolo nosio sa sobom i koje sam nastojao čuvati da se ne izmiješaju sa stvarima mojih partnerica, ustvari moj dom, moj zavičaj i moja pripadnost. Ono što pišem pokušaj je da se kroz tekst, priču i pripovijest stvori siguran teritorij. Kupovina stana na određeni je način bila izdaja teksta. Ili možda izraz moje sumnje u tekst. S druge strane, da nisam odlučio kupiti stan, ne bih o svemu ovom stekao jasnu svijest.
U svoj beogradski stan, na adresi Proleterskih brigada 2a, danas je to Andrićev venac 8, Ivo Andrić uselio se 1958, nakon sklapanja braka s Milicom Babić. Stan, koji se prostire na 143 četvorna metra, dodijelila mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, Stambena uprava Općine Stari grad. Tek s navršenih šezdeset i šest, tri godine prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, i trideset i sedam godina od doseljenja u Beograd, Ivo Andrić prvi je put imao svoj stan. Do tada je živio kao podstanar, ili, kao diplomat, po rezidencijama i stanovima koje bi unajmljivala država. Istina, ubrzo nakon rata mu je, bilo je to, kako svjedoči Radovan Zogović, u listopadu 1946, dodijeljen lijep dvosobni stan, Andrić je uzeo ključ, te se dugo i usrdno zahvaljivao, da bi onda, dva-tri dana kasnije vratio ključ, uz vrlo čudno obrazloženje: “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”
Bilo mi je trideset i sedam, kada sam, u studenom 2003, shvatio zašto je Andrić tako dugo bio podstanar i zašto se u vlastiti stan uselio tek kada više nije imao kud. Pod stare dane prvi se put oženio, za prijateljevu udovicu, ženu s kojom je mnogo toga dijelio, ali ne i strepnju od onog što je nailazilo s vlastitim stanom i sa sidrenjem u svijetu i gradu u kojem je bio cijenjen i poštovan, ali u kojem je bio tuđ. Osim toga, bio je već dovoljno star da ne mora dalje bježati. Novcem koji će uskoro dobiti od Nobelove nagrade moći će kupiti desetak stanova kakav je taj što mu ga je dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, ali umjesto toga on je cjelokupnim iznosom, podijeljenim u dvije rate, darivao javne biblioteke u Bosni i Hercegovini. Do kraja života stekao je još jednu nekretninu: neveliku ladanjsku kuću u Herceg Novom, u kojoj su njih dvoje provodili dio godine, vjerujući da mediteranska klima dobro čini njezinom zdravlju. Nakon što je 24. ožujka 1968. Milicu stigla smrt dok je plijevila travke u vrtu oko kuće, Ivo Andrić nije više otišao u Herceg Novi.
