Diptih je, naime, 1928. prodan muzeju u Clevelandu, ali je vraćen 1936. godine. Maratović je, po toj neprovjerljivoj verziji, preuzeo identitet pravog Ante Topića nakon što je “originalni” Topić umro u vojnoj bolnici u Rimu, hladno otkupivši njegove dokumente.
Otud si je, kažu, Maratović nadjenuo nadimak Mimara (MI-rko MARA-tović). Kako god okrenuli, ovdje staje sav istraživački napor oko biografije. Jer u selu Topići, rekosmo, nestadoše matične knjige! Stoga nam je bolje na terenu činjenica, znanstvenih radova potkrijepljenih materijalnim dokazima.
Ivan Ferenčak, asistent Strossmayerove galerije starih majstora (koja je dobila prvu Mimarinu donaciju, tek nakon toga je stvoren njegov privatni muzej), u tom smislu navodi zanimljive dokumente, čije faksimile objavljuje novi katalog u povodu aktualne obljetničarske izložbe.
Ferenčak tako kaže da je Topić umjetnine počeo sakupljati ranih 1920-ih, kad je, prema Topićevim riječima, kao prvi vrijedan predmet kupio kalež s prikazom Krista kao Dobrog pastira, koji je smatrao ranokršćanskim artefaktom na mijeni trećeg i četvrtog stoljeća.
U sitnoj fusnoti Ferenčakova teksta stoji, međutim, da je “ u novije vrijeme datacija tog predmeta pomaknuta u 19. stoljeće”. Opa, mislit će se svaki laik, mladi Mimara je “promašio ceo fudbal”: nekih petnaest stoljeća…
Kao savjetnik za restituciju otuđenih dobara pri Jugoslavenskoj vojnoj misiji u Münchenu (iako antimimarinska verzija tvrdi da ga u proces restitucije nije delegirala Jugoslavija nego zapadni saveznici), imao je “slobodne ruke” da, između ostalog, preuzme i/ili odabere i predmete koji su nacisti zaplijenili Židovima i ostalim nesretnim građanima a kojima se zna ili pretpostavlja država podrijetla - ako izostaje atribucija privatnih vlasnika.
U takvoj poratnoj savezničkoj proceduri zato se, kažu, teško može govoriti o eventualnoj krađi (kako sporadično navodi verzija o Mimari prevarantu).
Ne može se čak niti spekulirati kakva je bila “situacija na terenu” pri restituciji otuđene ratne imovine. Što se tiče Mimarine privatne donacije (čija kolekcija sigurno uključuje i predmete sumnjive provenijencije i/ili atribucije, kao i svaka kolekcionarska zbirka na svijetu), već krajem 1940-ih. Mimarina izabrana kolekcija poslana je u Jugoslaviju.
Na okolnosti tog transfera upućuje pismo generala Ivana Gošnjaka Josipu Brozu Titu (dokumentirano u Arhivu Jugoslavije, Kancelarija Maršala Jugoslavije) gdje 6. kolovoza 1948. piše, između ostaloga: “Šaljem tri albuma umjetničkih slika i skulptura koje je našoj zemlji poklonio naš zemljak Mimara. Pošto su Rusi odbili da propuste te vrednosti legalno iz svoje zone, one će biti ukrcane u sledeći transport nelegalno... Dosadašnji vlasnik Mimara pita da li da dođe zajedno u zemlju sa tim umjetničkim vrednostima. Potrebna su u tom pogledu naređenja, da bi se u Berlin pravovremeno javilo..“
Citat je zanimljiv i stoga što se posljednjih desetljeća medijski vrtjela “dilema“ je li i u kojoj je mjeri Tito Mimaru politički “štitio“ ili kontrolirao, podupirao ili se od njega dostancirao.
Ali racionalni svjedoci socijalizma, svjesni aspekata, mogućnosti i ograničenja tog jednopartijskog sistema, kao i činjenice vrlo osjetljivog i skupog materijala kojim barata Mimara u nakani (ili “nagovorenoj nakani“) da fundus pokloni domovini; dovoljno jasno znaju da nije logično da Josip Broz ne bude upoznat s najmanjim detaljem oko ove Mimarine delikatnosti.
Ukratko, činjenica da je Tito u detalje znao hodogram transfera Mimarine donacije ili procesa restitucije otuđenih dobara u poraću kojim je, očito, rukovodio Ante Topić Mimara, ne bi trebala nikoga čuditi.
Tome u prilog govori i sjećanje Milovana Đilasa, koji je navodno (piše Ferenčak u katalogu Strossmayerove galerije) 1946. ili 1947. godine bio prisutan kad je Tito grupi “bliskih pojedinaca“ pokazivao pristigle umjetnine iz Topićeve kolekcije.
Tad je Đilas komentirao kako bi umjetnine “trebalo predati muzejima”, na što je Tito odgovorio: “Ti ne znaš šta je država. Mi ovdje čuvamo umjetnost za pokazivanje. Uostalom, ovdje je bolje zbrinuta”.
Ferenčak odmah primjećuje da Đilas pogrešno navodi godine, ali se njegova nazočnost događaju čini posve mogućim.
Iako, piše Ferenčak, danas se ne može sa sigurnošću tvrditi da je bila riječ o slikama koje se nalaze u Strossmayerovoj galeriji, jer je Topić bio uključen u transfer više pošiljaka umjetnina u Jugoslaviji(!), osobito u Beograd. A kakvi su bili privatni odnosi Mimare i Tita, nije posve jasno.
Ravnateljica Muzeja Ratković Bukovčan kaže da se Mimara sreo s Titom na Vangi (na Brijunima), što potvrđuju izvori iz 1978. godine. Do te godine, piše Ferenčak, Tito nije htio primiti Mimaru na razgovor, iako je Topić Titu kasnih 1940-ih i 1950-ih uputio više pisama, arhiviranih u Arhivu Jugoslavije, iz Kancelarije Maršala.
Ali pitanje provenijencije u Mimarinoj zbirci uvijek je bilo veoma osjetljivo, pogotovo neugodno ih je bilo čuti iz usta uglednih stručnjaka poput američkog povjesničara umjetnosti Konstantina Akinshe, vodeće figure u Americi u pitanjima otete i neklasificirane židovske imovine iz Drugog svjetskog rata.
Akinsha je, naime, ne jedanput, javno tvrdio da je Mimara “prevario američke vlasti kako bi došao do velikog broja umjetnina koje su pripadale Židovima, a kasnije su završile u muzejima u Zagrebu i Beogradu.“. Ipak, ostaje nemoguće utvrditi je li i u kojoj mjeri tome tako.
Poznato je da je Mimara vrlo vješto “sakrivao” podrijetlo (nekih) umjetnina koje je nabavio, a u Jugoslaviji nikad nije rađeno ozbiljno istraživanje i/ili provjera provenijencije Mimarina fundusa, smještenog u Muzeju Mimara, Strossmayerovoj galeriji ili u Beogradu.
Možemo nagađati zašto: iz političkih razloga, razloga tromosti domaće kunsthistoričarske struke, ali i nedostatka financija za istraživanja, nedostupnosti forenzične tehnologije za takav tip istraživačkog rada...
Danas je situacija posve drukčija. Nove su generacije istraživača, dostupnost tehnologije, izazov istraživanja atribucije djela starih majstora je (odavno) globalni hit.
Ravnateljica Muzeja Mimara navodi da se proces mijenjanja atribucija u njenoj matičnoj kući odvija nonstop, što je posve logično.
Objavljeno je, kaže ona, 46 znanstvenih studija koje govore o predmetima i/ili metodi istraživanja predmeta iz Mimarina fundusa.
Ali nama je zanimljivija faktografija: zapravo fotografije slika Mimarine donacije Strossmayerovoj galeriji, što govore o poznatoj dekadentnoj naravi domaće socijalističke elite, posebno u trenucima državničkih posjeta Josipu Brozu.
Naime, određeni broj slika koje je Topić osjetljivo “dopremio” da bi ih darovao domovini namijenivši je finim muzealskim uvjetima, prepoznaje se na više fotografija susreta Josipa Broza Tita s državničkom ekipom iz svijeta.
Tako su se Mimarine slike po protokolarnoj potrebi seljakale s, primjerice, zidova palače Pongratz u vilu Weiss, pa na zid salona u Visokoj ulici 22 u Zagrebu.
Socijalistički modernizam je, znamo, cijenio vlastite umjetnike i njihov visoki profesionalizam, ali je ipak, kada dođu strani gosti, domaća politička elita morala uresiti salonski prostor “nečim starijim”.
Nekom slikom ili figuricom što, na prvi pogled, ima neupitnu vrijednost. U tom je smjeru, podsjećamo, govorio je i mislio Mimara: umjetnina vrijedi koliko je budala (ne) plati.
