Kultura čitanja u Hrvatskoj na vrlo je niskim granama. Ta je činjenica, nažalost, dobro poznata svima. Premda posljednji rezultati istraživanja o nacionalnim čitateljskim navikama daju naznake za bolju budućnost i ulijevaju početni optimizam, još smo poprilično neprijateljski nastrojeni prema knjizi. Ili bar, prema kupnji iste.
Može li se osjećati zadovoljstvo prodajnim rezultatima? Svaki će vam urednik, ma koliko uredničkog iskustva imao iza sebe i ma koliko knjiga uredio, reći isto- ne može. Iznimka nije niti Ana Hadžić, mlada urednica strane proze u izdavačkoj kući Hena com.
"Gledamo li samo brojke, sigurno možemo reći da je prije bilo bolje. Knjige su se, bez ikakve sumnje, više prodavale, ali danas informacije kolaju brže pa se zbog toga brže i lakše objavljuju prijevodi stranih djela kojih je danas nesumnjivo više", započinje Ana svoju priču o slici stanja u izdavaštvu ističući važnu ulogu što ju Ministarstvo kulture, upravo zbog slabe prodaje knjiga, svojim potporama i otkupima, ima u stvaranju slike izdavaštva.
Ministarstvo se, nerijetko, potporu odlučuje pružiti mladim, domaćim autorima što mnogi pozdravljaju, no neki u tome vide i uzročnika hiperprodukcije u kojoj kvaliteta biva zagušena kvantitetom.
"Ne znam govori li u Americi netko o hiperprodukciji američke književnosti koja se tamo sigurno događa. Ako se puno autora objavljuje, više će se kvalitetnih iskristalizirati, a mislim da se puno domaćih autora istaknulo u posljednje vrijeme", Ana gorljivo brani potrebu za kontinuitetom u objavljivanju, predstavljanju i približavanju domaćih autora publici. Svjesna je, ipak, da to nije uvijek jednostavno.
"Da, domaća publika ima otpor prema domaćoj knjizi, kao i prema domaćem filmu, domaćoj glazbi...Mislim da je otpor prema domaćem simptom malog jezika i malog naroda. Skloni smo vjerovati da je tuđe uvijek bolje, a to nije nužno tako. Imamo taj kompleks, nepotrebno."
Doista nepotrebno jer naša je kultura iznjedrila mnoge umjetničke i književne velikane, polivalentne figure pa i genijalne kreativne umove kakvi su, među ostalima, bili i Miroslav Krleža, Tin Ujević, Slava Raškaj i Anin otac, Fadil Hadžić. Teret slavnog prezimena Ana, kaže, nikada nije osjećala. Samo neizreciv ponos zbog uspjeha svojih roditelja, oca Fadila i majke, glumice Elizabete Kukić.
To što je kći dvoje velikana hrvatskog kazališnog i kulturnog života nikada nije osjetila kao prepreku, nitko pred nju nije postavljao veća očekivanja, onakva kakva bi bilo nemoguće ispuniti. S druge strane, nikada nije osjetila niti da joj je poznato prezime pomoglo. Nikada to, priznaje, nije niti očekivala. Ipak, to što je odrasla u tako kreativnoj obitelji pomoglo joj je u jednom, onom najvažnijem.
"Kod nas doma kultura je bila jedna od najvažnijih tema. Mislim da mi je odgoj u tom duhu puno pomogao. Meni je knjiga uvijek bila u kući, u ruci, na stolu, u uhu i mislim da netko čija se obitelj bavila nekim drugim poslom ne bi dobio takvu "pomoć", a meni je bila vrlo dragocjena."
Znači li to da se kao djevojčica igrala s ozbiljnim knjigama u ruci?
"Ne, moje je igralište bilo kazalište. Moji su roditelji radili u kazalištu pa je najjednostavnije bilo da, nakon škole ili vrtića, ondje provodim vrijeme. Kazalište "Kerempuh" u kojem su moji roditelji bili aktivni, bilo nam je baza. Odrastala sam s glumcima, redateljima i ljudima koji gravitiraju tom svijetu. Moram reći da sam se jako dobro zabavljala, a u sjećanju mi je posebno ostala jedna mamina predstava. Bila je to predstava "Mandat" koju je u tadašnjem "Jazavcu" postavio Paolo Magelli. Kao djevojčici mi je to bilo vrlo zanimljivo jer su glumci bili na koljenima, podvezanih nogu, glumeći, a ne karikirajući patuljke. Tek sam kasnije shvatila koliko je predstava, za to vrijeme, bila nešto posve drugačije, ludo i pomaknuto. Ne znam jesam li ikada kasnije vidjela da je netko napravio takav režijski pothvat", govori Ana.
Unatoč odrastanju u kazalištu, nije se vidjela u izvedbenim umjetnostima. Zanimljivije joj je bilo ono što se odvija iza pozornice, dramaturški dio i izražavanje pisanom riječju. Zanimala ju je i knjiga, a čitanje je zavoljela i prije škole, a s osmijehom se prisjeća anegdote o svom omiljenom piscu iz tog vremena – Zlatku Kriliću.
"Obožavala sam ga, u knjižnici sam posudila i pročitala sve njegove knjige, a kako sam bila jako mala, bila sam uvjerena da je on živio davnih dana, puno prije našeg vremena. Zato sam bila preneražena kad mi je mama rekla da je negdje srela Zlatka Krilića. "Onog tvog Zlatka Krilića, čije knjige voliš", rekla mi je vidjevši moj zbunjeni izraz lica. On je za mene bio mitska figura sa svim tim super knjigama koje je napisao", kaže i dodaje kako Zlatka još nije imala prilike upoznati.
No u sjećanju joj je ostao i bračni par Čengić, kućni prijatelji njezinih roditelja. Enes Čengić, Krležin urednik, bio je dobar prijatelj njezina oca, a Ana se sjeća posebnog ozračja koje je vladalo u njihovu domu i zanimljivih stvari o kojima su razgovarali.
Upravo je on, kaže, figura koje se rado prisjeća kada razmišlja o očevim i majčinim prijateljima. Ipak, ljubav prema uredničkom poslu osjetila je mnogo kasnije. Djetinjstvu provedenom u kazalištu unatoč, s velikih je i mudrih 18, kada svi mladi odlučuju čime će se baviti do kraja života, prevagnula ljubav prema jezicima i književnosti i na Filozofskom je fakultetu upisala talijanski jezik i književnost.
Gotovo polovina kolegija s komparativne književnosti i prvi posao u izdavačkoj kući V.B.Z. uvjerili su je kako je upravo književni svijet onaj kojem pripada.
"U V.B.Z.u sam prošla doista sve instance posla, od prodaje, stranih predstavništava do sajmova i puno sam naučila od tadašnjeg direktora, Boška Zatezala. Sada vidim koliko je to bilo vrijedno i korisno iskustvo. Možda se nekome izvan struke tako ne čini, ali izdavaštvo je dinamikom posla vrlo intenzivno i mislim da mi je, zbog tog iskustva, sada lakše raditi."
Urednički ju je posao odmah zaintrigirao, užitak rada na tekstu prepoznala je kao svoj najveći pokretač i sretna je što oni stariji i iskusniji, a spremni pomoći mladima, još nisu nestali. Takav je, kaže, bio i njen otac.
"Iako ljudi Fadila Hadžića ne percipiraju prvenstveno kao slikara, mislim da je on najviše uživao upravo u slikanju. Tamo je bio sam i nije pristajao na kompromise. Neobično za slikara njegove generacije, jako je volio suvremenu umjetnost i uvijek je pratio sve što su radili mladi ljudi. Nikada nije govorio da su slikari, dramaturzi ili režiseri prije bili bolji. Uvijek je davao šansu mladim ljudima, rekla bih da ih je čak malo i favorizirao."
Takvi su, otvoreni prema novim idejama i mladim, nadarenim ljudima i vlasnici izdavačke kuće Hena com, Uzeir i Nermina Husković. Najvažnije joj je, ističe, što u svom radu ima potpunu autonomiju.
" Za mene je to najidealnija situacija u kojoj se možeš naći u izdavačkom svijetu. Direktor Uzeir i glavna urednica Nermina Husković pokazali su nam smjer u kojem vide kuću i u tom smjeru mi dalje razvijamo Hena com. Te su njihove smjernice komplementarne s mojim afinitetima jer i oni, kao i ja, žele postaviti naglasak na suvremene, mahom neobjavljene autore čija su djela vrijedna prijevoda."
Takvih je knjiga, naravno, mnogo, a mjesta broj mjesta u izdavačkom planu je ograničen. Upravo u tom pitanju izbora Ana vidi najveću uredničku privilegiju i odgovornost i stoga, ako godišnje uredi tridesetak knjiga, pročita barem tristotinjak rukopisa. Puno ili malo, ovisi o procjeni, no kada je posao odrađen s ljubavlju, rezultati ne izostaju. Dva su njezina naslova, slobodno možemo reći, na putu da postanu klasici suvremene književnosti.
"Vegetarijanka" južnokorejske spisateljice Han Kang osvojila je brojne nagrade, uzburkala duhove gdje god je prevedena i pokazala kako je riječ o autorici čija je namjera ostati na književnoj seni, a "Putnik stoljeća" Andrėsa Neumana već se već sad ubraja u klasike suvremene svjetske književnosti. Pritisak?
"Prije bih rekla izazov i zadovoljstvo jer su to jako kvalitetne knjige. Osjećala sam i određenu odgovornost prema autorima, posebice prema Neumanu, kojeg osobno poznajem i iznimno cijenim. Ne griješim kad kažem da je taj roman kanon suvremene književnosti i stoga je odgovornost prema tekstu bila mnogo prisutnija od straha." Razgovarajući s Anom, nemoguće je ne zamijetiti njezinu smirenost. Naslijedila ju je, kaže, od tate.
"Moj tata je bio vrlo smirena osoba, nije bio naglog temperamenta niti sklon povišenim tonovima. Bio je, usto, jako fokusiran. Te sam osobine, čini mi se, naslijedila od njega. Mama je, pak, vrlo izražajna osoba, ima stranu kreativnu energiju i odlično reagira u trenucima kada njena kreativnost treba doći do izražaja. Elokventna je i jako se dobro izražava, kako riječima, tako i tijelom. Mislim da sam od nje naslijedila tu kreativnu crtu."
Kreativnost je, kao i cijeli tim Hena coma, pokazala u oblikovanu projekta "Europa iznutra i izvana", čija je koordinatorica. U sklopu projekta bit će objavljeno 10 europskih romana čija je tematska odrednica otuđenje, bilo ono uzrokovano nekim urođenim obilježjem ili vlastitim odabirom. Osim objavljivanja romana, devetero će autora biti predstavljeno hrvatskoj javnosti.
Nakon vrlo uspješnoga gostovanja Ine Valčanove, Ana s ponosom najavljuje najznačajnijeg suvremenoga gruzijskog autora Ake Morchiladzea, čiji roman "Putovanje u Karabah" ovih dana izlazi iz tiska, a autor će se sa svojom publikom upoznati 24. rujna.
"Književnost je medij kroz koji tema otuđenja, čini mi se, najbolje postaje uočljiva. Kroz medije smo zatrpani informacijama, ali umjetnost neke stvari ipak učini vidljivijima. Kao i razgovor o njima i stoga nas veseli taj moment dijaloga. Želimo Hrvatsku prikazati kao zemlju u koju pisci rado vesele i čija se publika veseli druženju s njima. Vjerujemo da će tako i knjige postati još vidljivije."
